Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
srijeda, lipanj 24, 2009



(U razgovoru s Lujom Adamičem)

Godina dana otpora Jugoslavije i druga Tita pritisku Staljina i Informbiroa privukla je u tolikoj meri interesovanje svetske javnosti, da su mnogi novinari, publicisti i književinici iz raznih zemalja nastojali na sve moguće načine da dođu do širih podataka o čoveku koji je, posle uspešno okončane borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika, smelo poveo narod i Partiju u još jednu neravnopravnu ali ne manje pravednu i odlučnu borbu.

O drugu Titu širene su tada, raznim sredstvima strane propagande, najrazličitije neistine, izražavane su sumnje u njegovo jugoslovensko poreklo i proizvoljno je prikazivan njegov život. Verovatno da je upravo to bio razlog da drug Tito odluči da prihvati jednu od mnogih molbi za prijem i da u dužem razgovoru s Lujom Adamičem, američkim književnikom slovenačkog porekla, čovekom koji je dao svoj doprinos i oslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije, prvi put ispriča, u najopštijim potezima, tok svoga života.

Susret s Adamičem bio je srdačan, ali drug Tito, o kome se znalo da nerado govori o sebi, nije mogao da već u odgovoru na prvo pitanje - koje je sadržavalo Adamičevu želju da sazna nešto o porodici druga Tita - ne ostane dosledan tom svom stavu.
- Kad su mi kazali da želite da razgovarate sa mnom, ja to nisam rado prihvatio, jer ne volim da govorim o sebi.
I odmah je objasnio zbog čega.
- Ja sam običan čovjek - rekao je - kao i svi drugi, kao što su milioni onih ljudi na selu, od kojih jedan ide da uči zanat, a drugi ostaje seljak. Ja sam iz porodice koja nije mogla da školuje djecu, već joj je najveći cilj bio da dijete izuči neki zanat... Jer, nas je bilo mnogo.

Adamič je blagim pokretom glave potvrdio da razume druga Tita, ali je u izrazu njegovog lica bilo i neke neodoljive želje da se otpočeti razgovor ipak nastavi.
- Jeste li imali dovoljno hleba? - upitao je.
- Nismo imali dovoljno, nikad ga nije bilo dovoljno...
Drug Tito je za trenutak zastao, i zatim, kao da neposredno vidi sve one daleke dane tegobnog detinjstva, nastavio je:
- Majka je kod nas zaključavala hljeb u ormar, i to kukuruzni, a ne bijeli, pšenicči hljeb, jer nas je bilo mnogo a hljeba malo. A mi, djeca, moljakali smo, bili smo gladni i tražili, pa majka nikad nije mogla da nas nahrani. Ona je, u stvari, imala svoj plan sa hljebom: morala je da misli na to kako ćemo izaći na kraj s hranom. Jer, mi smo već u januaru mjesecu morali kupovati hljeb kod vas u Sloveniji, u Šent Petru. Zato nam ona nije uvijek mogla dati hljeb kad smo je molili. Ali, kad bi nam u posjetu došla tetka, nije nam mogla odbiti. Mi smo to znali i koristili smo tu priliku, mada bi nas ona poslije zbog toga izlupala... Nevjerovatno je bilo veliko to siromaštvo. Ali eto, tako je bilo...

(Iz "Zapisa za hroniku o Titu", Tihomira Stanojevića, 1949.)

titanik @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare