Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
nedjelja, studeni 25, 2007
Golobradi momčić, mladi gimnazijalac, našao se u svom rodnom selu Devetacima i središtu ustanka 1941. Starija braća Vojin i Gojko povjerili su mu skrivanje pušaka, i one što je donesena sa mađarske granice kada se rasula vojska stare Jugoslavije i one što je, u prvo vrijeme, bila zakopana ispod šporeta. Kada se Vojin, tih julskih dana, našao u štabu doktora Mladena Stojanovića, komandanta kozarskih partizana, a Gojko sa Šošom u pripremama za napad na rudnik Lješljane, dječak se motao oko grupica naoružanih ljudi i smišljao kako da im se s puškom u ruci pridruži. Već mu je bilo dosadilo da devetačkoj omladini čita literaturu koju su braća donosila iz karanskog partizanskog logora.
U prvim okršajima ustanika sa neprijateljem oko Svodne izgorjela je i njegova kuća, na Oljačinom brdu, a s njom i školska torba, udžbenici i svjedočanstvo o položenom četvrtom razredu gimnazije. Tada je upoznao Ivicu Marušića Ratka, jednog od istaknutih junaka ustaničke Kozare, a kasnije legendarnog komandanta Prve krajiške brigade i malo se razočarao. Zamišljao ga je snažnog i brkatog, a ne ovako običnog i jednostavnog. Ali, kada je Ratko, sa grupom Kozarčana, upao u ustaški oklopni voz, stvar se izmijenila. O tom događaju, što je snažno odjeknuo pod Kozarom, Oljača je sastavio pjesmu s kojom je pošao u karansku partizansku četu. Zima je već bila uveliko stegla, kada je mali Oljača dobio od komandanta Ratka dugački šinjel, velike cipele, pištolj sa nekoliko metaka i postao borac partizanske čete. U maloj, drvenoj bajti, na kratkom skojevskom kursu, držanom između akcija, upoznao je Vladimira Nemeta, sekretara legendarnog kozarskog SKOJ-a, koji je za omladinu Kozare bio i uvijek ostao samo — Braco Kozarčanin. Sa njime, Anđom Knežević i Dževadom Midžićem Mladen će provesti mnoge radosne i teške trenutke, kao član Sreskog, a zatim Okružnog komiteta SKOJ-a, više puta prokrstariti Kozaru i na mnogobrojnim zborovima govoriti o ljepoti i veličini naše oslobodilačke borbe.
Sa borcima Prvog bataljona Kozarskog odreda učestvovao je u oslobođenju Prijedora 16. maja 1942. Sa posebnim uzbuđenjem prilazio je svojoj gimnaziji u kojoj su se bile zabarikadirale ozloglašene ustaše i suznih očiju gledao svoju školu kako gori. Sa bataljonom, koji je u okršaje vodio legendarni Žarko Zgonjanin, probijao je u ofanzivi obruč oko Kozare i jurišao sa četom neustrašivog Lazara Banjca na Patriju i Pogleđevo. Kroz istu brešu izišla je iz obruča sa kozarskim zbjegom i njegova majka Stana, ali sestra Đuja, djevojka stasala za udaju, nije mogla proći. Poginula je te noći na partizanskom ratištu na kome je i zemlja gorjela.
Usred pustoši, poslije velike bitke na Kozari, 19. avgusta 1942. stajao je Mladen u stavu mirno pred Šošom, slavnim komandantom, u onom partizanskom stroju na Paležu, pred kojim je Skender Kulenović, prvi put, govorio svoju „Stojanku majku Knežopoljku“. A onda je uslijedio borbeni pokret Kozarčana u Podgrmeč, na Bihać. Kao delegat kozarske omladine prisustvovao je Prvom kongresu USAOJ-a, slušao Tita i Lolu koji su govorili o omladini u surovoj školi rata. Svoje {211} utiske sa tog jedinstvenog skupa Mladen je prenosio na Kozaru i vatrenim govorima i pisanom riječju.
Kraj rata je dočekao kao rukovodilac SKOJ-a u Šesnaestoj krajiškoj brigadi. Ali, kud god je išao, uvijek se svojoj Kozari vraćao.
„Otišao sam u rat iz školske klupe i, ma kako to danas izgledalo čudno, ja imam utisak da su to bili najljepši dani moga života. U vihoru koji me je ponio kao što oluja ponese ptičje perce, ja zaista bijah srećan. Ne znam otkuda to osjećanje, ali ja tvrdo vjerujem da sam tada bio najsrećniji, mada sam spavao na hrastovim žilama, pješačio gladan, smlavljen tegobama. Jedna korpica trešanja, koje su nam djeca nabrala, jedna noć bez kiše na stražarskom mjestu, svaka pobjeda nad neprijateljem, sve me je to ispunjavalo zadovoljstvom i srećom“ — samo je jedan mali isječak iz Mladenovih sjećanja o ratu.
Takav Mladen Oljača, opsjednut ratnom tematikom u slobodi, latio se pera, prvo kao novinar i urednik listova, a zatim i kao pripovjedač i romansijer. Snažnim talentom i krajiškim pripovjedačkim darom ispisane su stranice „Herojska odbrana Beograda 1915“, „Šapat borova“, „Tri života i dvije smrti“, „Poslije ponoći“, „Crne sjekire“, „Nađa“ i „Razvalina“.
Drama bivšeg ratnika, prožeta tužnim uspomenama i sjećanjima na smrt drage djevojke nevino optužene, primorala je Oljaču da napiše „Molitvu za moju braću“. Tako je nastala i „Kozara“, ta potresna epska panorama, koju je doživio dječak, autentično. Roman „Kozara“ štampan je u deset izdanja i preveden na mnoge strane jezike. Porede ga sa „Ratom i mirom“ i „Tihim Donom“.

Godine 1983. objavljena su izabrana djela Mladena Oljače.

Junak Oljačinog djela uvijek je čovjek, njegova sudbina.



Mladen Oljača, rođen 10. oktobra 1926. u Devetacima kod Bosanskog Novog, prvoborac, romansijer i pripovjedač, akademik i član Predsjedništva SSRN Bosne i Hercegovine
titanik @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare