Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
ponedjeljak, listopad 1, 2007

Petnaestogodisnji djak prvog razreda gimnazije, Mihailo-Mico, bio je najmladje dijete Steve i Anke Dragas iz sela Sreflija. U istom domacinstvu zivjela su i njegova braca Milan i Rajko i jedna njihova sestra Desa.
U ustanku 1941. ucestvovala je i porodica Dragas.
Juna 1942. u ofanzivi na Kozaru zivjelo se u zbjegu. Na proboju obruca 4. i 5. jula nisu prosli. Zato su braca nedaleko od svoje kuce iskopala i dobro maskirala jednu zemunicu u koju se sklonilo njih devetoro... Poslije nekoliko dana, kada se ucinilo da je neprijatelj otisao, otac je sa svoja tri sina izisao iz sklonista i upao u zasjedu. Povezane zicom i konopcima u koloni ispruzenoj Dubickom cestom dotjerali su ih na zeljeznicku stanicu u Cerovljane. Zatvoreni u vagone po stotinu u jednom, pod jakom ustaskom strazom, bez hrane i vode, proveli su jedan dan i dvije noci. A onda su istjerani udarcima kundaka i ponovo svrstani u tri reda. Opkoljeni ustasama na konjima potjerani su, trkom, prema Jasenovcu.

Ono sto je Mico dozivio sa bracom i ocem u jasenovackom logoru III-C, nije u stanju da opise. To ne bi mogao niko.
Logor je bio pod vedrim nebom, ogradjen visokom bodljikavom zicom. Imao je citav red visokih kula strazarnica, u stvari mitraljeskih gnijezda. Bio je razgazen, blatnjav i glibav do koljena. Tu se moralo spavati i zivjeti zajedno sa mrtvima, koje su rijetko kupili. Mico je bio strahovito gladan i jednom je pronasao na smetljistu nekakvu kost i dugo je glodao, lomio, dok su ga ostali logorasi sazaljivo posmatrali. Drugi put je kraj same zice uhvatio kornjacu i sa bratom Rajkom u slast je pojeo. Onda su poceli jednom dnevno da dijele u malim limenim tanjirima po kasiku-dvije kuvanog kukuruza, bez soli i hljeba, i da ih izgone na rad. Trebalo je prije poplava iskopati kanal sirok sest metara i dosta dubok koji bi se protezao preko citavog polja od zeljeznicke pruge do obale Save i kraj njega podici visoki nasip. Posao je bio veoma tezak, a surovi postupci strazara nepodnosljivi. Mico je prvo gurao po blatu kolica napunjena zemljom. Svi su tako bili izlijepljeni da se ni najblizi nisu mogli prepoznati. Ako bi neko iznemogao i pao, njega su odmah ubijali i zagrtali blatom u nasip.
Onda su Micu skinuli s kolica i dali mu drugi zadatak: da sa dvije velike testije i jednom kantom nosi cuvarima vodu. Smijenio je jednog djecaka koga su ubili zato sto je pokusao, krisom, da doturi malo vode jednom logorasu. Strazari kojima je raznosio vodu sa bunara sto se nalazio kraj izlazne strazarnice i ustasa koji su stajali na razdaljini po 50 metara mucili su ga na razne nacine. A on se jedva drzao na nogama.



Mico Dragas jedan je od rijetkih svjedoka jasenovackog pakla. U trenutku kada su na Gradini strijeljali njegovog oca Stevu i stariju bracu Rajka i Milana, Mico je uspio da pobjegne. Kraj rata docekao je kao kurir Zarka Zgonjanina, proslavljenog kozarskog junaka. Umro je u Beogradu oktobra 1984. godine.
Jednom su ga natjerali da legne u blato, a onda su ga bockali vec krvavim nozem. Ustasa je kleknuo kao da hoce da ga kolje. Kad su mu rekli da ustane, on nije mogao, jer je bio premro od straha. Drugom prilikom dvojica ustasa uzeli su ga, jedan za noge, a drugi za ruke, i bacili ga u Savu, medju leseve koje je mulj bio zadrzao. Kada je izisao, opet su ga tukli. Najteze je bilo podnositi maltretiranje u blizini oca ili nekog od brace koji su radili na nasipu. Jer, svaki njihov pokusaj da ga zastite bio bi surovo kaznjen. Bojao se da oni nece izdrzati.
Morao je mali Mico da gleda kada su covjeka ziva na kolac nabili i bacili u Savu; drugom nesrecniku obje su ruke odsjekli kosijerom i on je sam skocio u Savu. Jednog su lopatama premlatili i jos zivog zatrpali u glib.
I u ciglanu je Mico nosio vodu. Kraj dugackog reda lozista stajali su goli logorasi i ubacivali ugalj. On nije nosio njima vodu, vec strazarima koji su je kraj ove jare svaki cas trazili. Jednom je dovucena velika grupa logorasa da lozi vatru. I kada se dobro razgorjela, u svaki otvor uguran je po jedan logoras. Cuo se samo po jedan krik pred svakom uzarenom peci.
Kada je kanal bio zavrsen ili se Mici samo tako ucinilo, jedne noci, bila je mjesecina, postrojeni su po cetiri u redu i dotjerani do skele u Jasenovcu koja je iskljucivo sluzila za prebacivanje logorasa izdvojenih za likvidaciju. Iz Jasenovca je skela uvijek kretala puna, a sa Gradine se vracala prazna. Gradina je bila nepristupacna: sa tri strane opkoljena vodom, a sa one prema Kozari, od Medjedje i Draksenica, bunkerima i mitraljeskim gnijezdima.
Prihvatni logor na Gradini sastojao se od ogradjenog prostora na cistini u koji je moglo da stane oko cetiri stotine logorasa. Zica, je dopirala do krova jedne kuce sa dvije kapije — jedna za ulaz, a druga za posljednji izlaz. Ljudi utjerani u logor morali su da legnu potrbuske. U takvom polozaju ostajali su ovdje dvije noci i jedan dan, sve dok Cigani ne bi iskopali velike grobnice, nekoliko stotina metara udaljene od logora. Za to vrijeme, svakog casa, ustase su, za opomenu, ubijali ljude i oni su mrtvi ostajali tu da leze sa zivima. Ubijali su glogovim kocem, davili kaisem i zicom, boli nozevima. Sinovi su nastojali da budu u blizini svoga oca da bi sapatom mogli da se dogovore sta da ucine kada ih povedu na strijeljanje.
Toga dana, 21. septembra 1942, stotinak ustasa rasporedilo se oko zice kraj logora. Onda su Cigani donijeli neke kazane s corbom i sipali u limene tanjire. Ljudi su jeli i odmah pocinjali da se previjaju od bolova. Otac je sinove upozorio da ne jedu, jer je hrana bila otrovana. Tada je naredjeno da se ustane. Malaksali, ljudi su se tesko pridizali. Neki su ostali i dalje da leze nepomicno.
Na izlaznoj kapiji poceli su da vezu ljudima ruke zicom i da ih vode na gubiliste. Onda je Stevo Dragas viknuo sinovima i komsijama: „Na juris!“ I drugi su vikali: „Dizite se, ljudi, svejedno je ginuti!“ Gomila je gurnula na kapiju i zacas su se pomjesali sa ustasama. Hvatali su se u kostac i padali. Kapija je bila zakrcena i preko nje se nije moglo preskociti. Poletio je Rajko, Micin brat i pao. Otac je stajao uspravno i dozivao drugog sina, Milana, a Micu je snazno odgurnuo, gotovo prebacio preko gomile na kapiju. On ni sam ne zna kako se na nasao kraj Save, zaklonjen obalom. Instiktivno je potrcao uz rijeku, prema vrbiku. Trcao je preko njive, saplitao se u lozu i vinjagu, padao, i opet s nekom cudnom snagom i voljom trcao dalje, sto dalje od pakla. Stigao je jos trojicu drugova koji su isto tako bjezali. Bio je gotovo siguran da su i njegovi uspjeli pobjeci i okretao se, da ih vidi. On nije


 

Mirko Mandic, rodjen 1928. godine u selu Gasnici pod Prosarom, jedini, je u svojoj porodici preziveo rat. Majku Milku, sestru Gotu i bracu Iliju i Stoku ubile su ustase na putu za Jasenovac, a on je, iz grupe vrsnjaka koje su strijeljali na obali Save, uspio pobjeci. Mirko je danas general-major JNA sa sluzbom u Beogradu. Snimak je iz 1946.godine.
htio da vjeruje da je njegov otac poletio na suprotnu stranu, na ustasu, i svojom smrcu zastitio zivot svog najmladjeg sina. Tako su poginula i braca, Milan i Rajko.
U mjestu zvanom Brljug, vise manastira Mostanice, Mico je dosao u partizansku cetu DJordja Vucena, a onda je poceo da raste u Petoj Kozarskoj brigadi i nesto kasnije, kada je formirana Jedanaesta krajiska brigada, postao je kurir proslavljenog komandanta Zarka Zgonjanina. U brigadi nam Mico nikad nije govorio o Gradini i Jasenovcu.

titanik @ 19:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare