Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
srijeda, listopad 17, 2007

Kozara je postojbina cudesnih ljudskih sudbina. Osvajaci su joj uvijek otimali slobodu, a ona se branila i ponovo dizala protiv nasilja, protiv okova i bica. U tom dugom i strahotnom rvanju goli zivot Kozarcanina bio je ubog i nesiguran kao plamen svijece na vjetrometini.
Kozara se prostire na 2.500 kvadratnih kilometara. U 33.687 domacinstava, uoci rata, zivjelo je 199.289 stanovnika, i to 137.719 Srba, 32.613 Muslimana, 26.651 Hrvata i 2.306 Nijemaca, Ukrajinaca i Italijana.
Kozara, to je onaj kutak nase zemlje omedjen rijekama Sanom, Unom, Savom i Vrbasom, gdje su i djeca gledala smrti u oci.
Vijekovna borba za djecu, za svoj porod, bila je divovska i strasna. I zrtve Kozarcana bile su tolike da nikada nisu tacno izbrojane.
U anale monstruoznih ustaskih zlocina iz prvih dana okupacije upisani su „avgustovski pokolji“ 1941. godine izvrseni u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog, kada se narodni ustanak vec bio rasplamsao u citavom Potkozarju. Jedna ustaska bojna za 20 dana ubila je 6.000 ljudi i zena, a sa njima i 212 djece.
Tih dana ubijani su ljudi na sve strane, po dvoristima, na kucnim vratima i kapijama, po bastama i na prijedorskoj pijaci, na mostu i obalama Sane. Po krvavim ulicama ustase su s pjesmom pratile kolone zapreznih vozila pretovarene svojim zrtvama.
Dusanka Radisic, djevojcica iz Rudica kod Bosanskog Novog, izranavljena, prezivjela je ustaski pokolj: „U avliji kuce DJoke Oljace, klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuca i sve pomocne zgrade, a narocito prostrana kolnica, bile su ispunjene lesevima. Kada su majke molile da ne ubijaju djecu, ustase su cinile suprotno. Prvo su klale djecu, a onda roditelje. Tako su dotukle i Mitra Oljacu, a on je vikao: 'Zivjela Srbija! Ne mozete nas sve poklati. Ostace neko da i vama sudi za ovakva zlodjela'.“




Narod Kozare je listom krenuo u ustanak 1941. godine.




Da bi unistio partizanski odred i citavo podrucje ocistio od stanovnistva, koje je u cjelosti bilo ukljuceno u narodnooslobodilacku borbu, neprijatelj je pretresao svaki kutak Kozare i Prosare.




Na partizanski odred „Dr Mladen Stojanovic“ koji je imao 3.500 boraca i zbjeg od 80.000 ljudi, zena i djece, krenulo je 10. juna 1942. godine na Kozaru 40.000 neprijateljskih vojnika i pocela je nezapamcena bitka.



Narod se povlacio ispred fasisticke najezde pod okrilje Kozare i zastitu partizanske

vojske.



Sav svoj bijes zbog neuspjeha ofanzive na Kozaru. Neprijatelj je iskalio na nenaoruzanom narodu




Nijemci i ustase masakrirali su u dolini rijeke Mljecanice 450 ranjenih boraca i omladinu koja ih je nosila. Zarobljenih partizana na Kozari nije bilo


Potkozarje u ljeto 1942.
U selu Citluku zivjela je velika porodica Jandrica. Tog jutra kada su ustase upale u kucu Mikana Jandrica, njegov najmladji sin stajao je u stalku. A onda, kao da se nebo srucilo na majku — zlikovac je sjekirom odsjekao dijetetu obje ruke. Tada su ustase ubile Ljubu, Vukasina i Ruzu Jandric, a sve troje su imali samo 11 godina.I u Vodicevu je tada sve gorilo. Planule su kuce i zita, zgrade, sjenokosi i plotovi. Majka Pere Curica nije mogla da pobjegne sa petoro unucadi. Zaklali su ih. Milja Knezevic sakrila se u kacu, ali njen otac Mirko to nije mogao. Ustase su ga zaklale i bacile u zivicu. Milja je to vidjela. Zlikovci su ubili dvogodisnje unuce Stoje Radman iz Vrbaske, zatim njenu kcerku, a na kraju i nju. Jovanku Sukalo prvo su prisilili da gleda kako joj umiru troje djece. Najstarije je imalo devet godina. U zaseoku Vurune ubijene su 84 osobe, a medju njima 24 djece poklano je u jednom podrumu. U selu Koturevima ustase su ubile dvoje djece Sime i Koviljke Kondic. Blagoja je imao tri godine, a Mira sest mjeseci kada ju je zlikovac nabio na bajonet i nosio kroz selo.
Nizali su se zlocini pod Kozarom jedan za drugim.
Tako su ustase, predvodjene zloglasnim Maksom Luburicem, sravnile sa zemljom selo Draksenic nadomak Jasenovca. Stravican masakr izvrsen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, medju kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustasko „natjecanje u krvi“ opisali prezivjeli svjedoci — Anka Pavkovic, Anka Lukac i Mira Blagojevic:
„Crkva je bila puna leseva, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena zena Nikole Dracine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, lezala je Marta Vrnic sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provucene rucice njene djece. Djecje ruke bile su vezane zicom. Malo dalje od Marte lezala je Desa Loncar i njeno dijete nabijeno na kolac.“
Kozara cuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaskih zlocina, izvrsen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulica, Motika i Sargovca, sela pokraj Banja Luke. Vrhunac divljastva ustase su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u Drakulicu 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustasku Pavelicevu tjelesnu bojnu u ovom zlocinu predvodio je Miroslav Filipovic-Majstorovic, kapelan samostana u Petricevcu. Ovaj krvnik imao je jos jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodisnje dijete DJure Glamocanina, s krvavim nozem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlucne: „Ovo ja u ime boga pokrstavam izrode. Ustase, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dusu!“
Mile Todorovic, kome je u ovom pokolju ubijena citava porodica, prica: „Dosao sam kuci, a ona pusta. Samo u stali krave ricu. Kada sam izisao, cuo sam neko cudno krcanje. Prisao sam blize i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdic, sasjecen i iskrvavljen, sjedio je i jecao. Od jednog malog lesa ucinilo mi se da je moja najmladja kci. Onda sam se onesvijestio.“
Nikakvi zlocini nisu mogli da zaustave kozarski narod koji je listom krenuo u ustanak 1941. godine. U proljece 1942, kad je devet miliona fasistickih vojnika mrvilo Evropu, u samom sredistu NDH Kozara je postala slobodna partizanska oaza.
Tada su hronicari zapisali da su se u udobnim salonima ljetovalista u Opatiji, 2. marta 1942, sastali njemacki, italijanski i ustaski generali, pod komandom feldmarsala Kajtela, i dugo vijecali nad ratnom kartom Kozare.
Prema „Opatijskom protokolu“ i savjetovanju u stabu njemackih oruzanih snaga u Arsakliju u Grckoj, 20. maja 1942, odluceno je da se „ustanickom pokretu na Kozari definitivno slomi kicma“. Samo tri dana kasnije, 23. maja 1942, u stabu komandujuceg generala Badera u  Beogradu, postavljene su smjernice za ovu operaciju: „U zapadnoj Bosni zivo je porasla partizanska djelatnost na prostoru Banjaluka-Prijedor-Bosanski Novi koja mora sto prije da bude likvidirana radi cuvanja njemackih vojno-privrednih interesa“. Za izvrsenje ovog zadatka formirana je „Borbena grupa zapadna Bosna“ („Kampfgruppe Westbosnien“) Stab borbene grupe sastojao se od 29 oficira njemackog Vermahta i pet funkcionera ustaske NDH. Za komandanta operacija na Kozari postavljen je Fridrih Stal, general-major, koji je „kao mladi porucnik austro-ugarske vojske omrznuo slovenske varvare“. Ubrzo zatim uslijedila je naredba o pocetku najvece ofanzive koja je te godine vodjena protiv partizanske vojske.
Taj dan, 10. jun 1942, Kozara nece nikad zaboraviti.
Po njemu i danas Kozarcani racunaju vrijeme, sta je bilo prije, a sta poslije njemacko-ustaske ofanzive.
Na Kozaru i njen odred, na 3.500 partizana (300 je bilo ranjeno) naoruzanih sa 3.000 pusaka i 170 mitraljeza, cetiri minobacaca i dvije haubice, dva tenka marke „Hockins“ i jednim avionom Franje Kluza, na 934 partizanska odbornika, na omladinu sto je stajala kao jedan u rezervnim cetama, na narod Potkozarja i kolibe od pruca, u zbjegovima rasutim oko izvorista Gracanice i Mljecanice, Bukovice i Rakovice ili po proplancima Mrakovice i Bijelih voda — na takvu Kozaru krenula je sila od 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustasko-domobranskih snaga, 2.000 cetnika Draze Mihajlovica (grupe Drenovica i Marcetica) sto je sa ojacanim okolnim garnizonima i pomocnim jedinicama iznosilo oko 35.000 vojnika opremljenih najsavremenijim naoruzanjem drugog svjetskog rata.
Sem toga, borbena grupa je raspolagala snaznim i dobro organizovanim obavjestajnim aparatom, kojim su rukovodili clanovi Stalovog staba Plume i Konopacki i u kojem je znacajnu ulogu imao i mladi porucnik Kurt Valdhajm. U 17 punktova rasporedjenih u naseljenim mjestima oko podrucja operacija, obavjestajci su raspolagali sa vise radio-stanica i jatom od 120 golubova pismonosa dopremljenih iz Beca. Za pretres Kozare i otkrivanje partizanskih sklonista iz Beograda je dovedeno 35 pasa tragaca i njihovih vodica, a iz Berlina je poruceno jos toliko pasa, „neophodnih za potrebe ovog operacionalnog podrucja“.
Nezapamcena bitka trajala je dvadeset pet dana i noci. U njoj su se istopile partizanske snage, citave cete su izbrisane iz brojnog stanja Kozarskog odreda.
Ali, Kozara nije pala.
„Gusta pomrcina pritisla je nase polozaje kada nam je svima zasato dah od uraganske vatre. Prvi talas napadaca privukao se kroz gustu travu i zbunje do nasih redova. Partizani su hvatali za cijevi nasih mitraljeza prije nego sto su mogli da opale i jedan metak. Pojavili su se iznenada i necujno. I tada je otpocelo ono najstrasnije, sto je svakome od nas sledilo krv u zilama. Muskarci, zene i djeca sa neshvatljivom upornoscu nasrnuli su na nase polozaje. Bio je to pravi pakao i cudim se kako smo izdrzali. Partizani su cak i na borna kola isli sa bombama i puskama, upravo kao mravi su navirali“, zapisao je o proboju obruca na Kozari Kurt Neher, ratni dopisnik 714. njemacke pjesadijske divizije.
Kada je neprijatelj poslije proboja obruca, uvidio da ne moze unistiti Kozarske partizane, sav bijes iskalio je na narodu Potkozarja.
Posebnim smjernicama regulisan je postupak prema stanovnistvu koje se mora temeljno ocistiti i naseliti „pouzdanijim zivljem“, sto je trebalo da sprovede ustaski opunomoceni ministar dr Oskar Turina, jedan od clanova Stalovog staba. Iz smjernica i Stalovih naredbi jedinicama ocigledna je, kao u ogledalu, namjera da se podrucje Kozare sasvim opustosi:
„Sva lica zatecena u borbi strijeljati. Sve stanovnistvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre; muskarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokusaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno oruzje; mlade zene i djevojke, prema zapovijedi Firera, transportovati na rad u Njemacku; starije zene i djecu raseliti ili otpremiti u Jasenovac 'koji moze primiti neograniceni broj zatocenika'. Tko osobe koje dolaze iz Kozare i Prosare propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi, biti ce stavljen pred radni sud.“ To je samo jedan izvod iz njemacko-ustaskih naredbi i uputstava za vrijeme borbi na Kozari.



Dara Baranovic sa 29 oziljaka od uboda nozem prezivjela je ustaski pokolj stanovnika sela Palancista, ali njena djeca, cetvorogodisnja Radoslavka i dvogodisnji Bosko — nisu.

U jednom od sedam kozarskih zbjegova.

Kozarcani u zbjegu imali su samo jednu zelju i jednu misao: odbraniti Kozaru.
—U Mljecanici 4. jula 1942, uoci proboja obruca oko Kozare.
U vrijeme zestokih okrsaja od 10. juna do kraja jula 1942, sve je bilo pod komandom Stalovog staba, kada su svi zakoni i sve norme o ponasanju ljudi prestali da vrijede. Svi Kozarcani sa podrucja operacija bili su izlozeni najsvirepijem unistenju. Hajka na ljude, na sve zivo sto se naslo u Kozari, pokazala je u punoj mjeri zvjersko lice nacizma. Ubijani su ljudi, zene i djeca u svakoj kozarskoj avliji, cak i starci u bolesnickim posteljama. Evo nekoliko fragmenata iz izvjestaja njemacko-ustaskih jedinica:
„Grupa 'Putlic' cisteci prostor oko Cikota zarobila je 24 partizana i deset sumnjivih. Grupa 'Borovski' dostigla crtu Babinac—Marini. Gubici kod neprijatelja: 47 mrtvih i 36 zarobljenih. Strijeljano za odmazdu 57 partizana i dvije zene: Grupa 'Vedel'; Da bi se dokumentovalo prisustvo njemackih trupa, cete ce ponovo prodrijeti u prostor Marini i tuci sve sto se tamo nalazi (ljudi, zene, djeca); Prva i Druga ustaska bojna: Nadjeno 140 mrtvih partizana, uhvaceno 14 zena, 13 djece i 169 grla stoke; Ustaska bojna 'Devcic' naisla kod Mostanice na grupu od 20 partizana i u borbi ubila 18 a dvojicu zarobila: Treci gorski zdrug u ciscenju prostora zarobio 83 osobe; Ustaska bojna potpukovnika Simica: ubijeno 17 muskaraca, sest zena, 11 djece i zaplijenjeno 38 volovskih zaprega, 56 krava i 138 grla razne druge stoke.“
Dara Banovic je zivi svjedok pokolja 300 dusa, mahom zena i djece. Samo jednom Dara je smogla toliko snage da isprica svoju sudbinu: „U sam zalazak sunca dosle su ustase. Kada su nas istjerali, moja mala Radoslavka je prosaputala: 'Draga majo, oni ce nas pobiti!' Tako je i bilo. Na gomilu poklanih poceli su slagati i nas. Od treceg udarca nozem ja sam pala, ali svijest nisam izgubila. Najstrasnije mi je bilo kad sam gledala kako ubijaju moju djecu. Radoslavku, koja je imala cetiri godine, udarili su nozem u vrat i bacili pored mene. Dvogodisnji Bosko, srce mamino, iako izboden, jos je plakao. Dotukli su ga na meni. Tada, kad su primjetili da sam jos ziva, boli su me nozevima i ja ne znam koliko je to dugo trajalo. Na sebi imam 29 oziljaka.“
U Drageljima, malom partizanskom selu pod Kozarom, Nijemci ustase ubili su sve uhvacene zene i djecu, jer odraslih muskaraca nije bilo. I kuce su sve spaljene. Vukosava Galic sa dvoje male djece ubacena je u kucu koja je dogorijevala; Grozda Adzic, vezana za kucni prag, bila je prisiljena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa kreveticem, dok su drugo dijete ustase gusile u jami zagasenog kreca. Malog Momira Galica zaklali su u dvoristu, a Vidosavu Obradovic sa troje djece na drvljeniku. I tako redom, sve dok nisu ubijeni 31 majka i 21 dijete.
Pohvala generala Stala upucena 18. jula 1942. borbenoj grupi „Zapadna Bosna“ za izvanredan uspjeh u razbijanju partizanskih snaga na Kozari i Prosari duboko je utisnuta u najkrvaviju hroniku kozarskog naroda. U njoj se, izmedju ostalog, navodi: „Danasnjim danom zavrsen je poduhvat borbene grupe na prostoru Kozare i Prosare. Cjelokupno stanovnistvo opkoljenog podrucja je iseljeno i tako izvrseno temeljno ciscenje prostora radi stvaranja mira i reda na ovom podrucju koje je za Njemacku strateski i gospodarski od izuzetne vaznosti.“
Nije to bio posljednji cin kozarske drame.
Kada je potpuno opustoseno 150 potkozarskih sela, uslijedila je pljacka po zapovijedi Pavelica i njegovog ministra Oskara Turine: prikupljanje stoke i poljskih plodova. Samo u prvom naletu odvuceno je sa podrucja Kozare 25.363 grla stoke i 116.750 metrickih centi zitarica.



Njegove oci govore: da niko ziv s njim ni do logora nije stigao.



Tuzna kolona i njeni pratioci.

„Ko li ce ove godine kositi, ko li ce cure prositi?“ — Skender Kulenovic: „Stojanka majka Knezopoljka“.

U dvanaest Sabirnih i koncentracionih logora neprijatelj je za vrijeme ofanzive, u ljeto 1942, zatvorio 68.600 Kozarcana. Medju njima je bilo 23.000 djece.


Svi putevi sa Kozare vodili su tada u sabirne i koncentracione logore — Staru Gradisku, Jasenovac. 

Svako drvo na Pasinim konacima danas je spomenik. Ovdje je uhvacen i ubijen jedan zbjeg u julu 1942. Na mjestu zlocina sve je bilo razbacano. Komadi hljeba sa djecjim zastruzima sira, torbe i korpe, zavezljaji i bosce, bocice sa mlijekom i poneka cucla. Desa Topic, majka prvoborac, izbrojala je tu trinaest praznih kolijevki. Bile su preturene, a perje rasuto po liscu. Kraj njih su lezala djecja tijela izbodena bajonetima.
Nijemci i ustase vjerovali su da ce masovnim terorom unistiti buntovnu Kozaru. Zlocin nad stanovnistvom, a narocito nad djecom, imao je, medjutim, sasvim suprotno dejstvo. Nad praznim kolijevkama zaklinjali su se prezivjeli kozarski borci. O tome svjedoce rijeci narodnog heroja Boska Siljegovica, izgovorene borcima desetkovanog partizanskog odreda poslije sedamdeset dana neravnopravnih bitaka na Kozari:
„Vidite li one kolijevke, vidite li ono perje sto vjetar nosi? U njima su lezala nasa djeca. Neprijatelj ih je ubio ili otjerao u logore smrti. Tom neprijatelju objavljujemo rat do istrebljenja. Kozara nije unistena, ostao je odred. Mi smo svjedoci.“
Toga dana, 19. avgusta 1942, sa Paleza, legendarnog visa na Kozari, odjeknuli su i stihovi. Skender Kulenovic, borac i pjesnik, sa jednog panja na proplanku prvi put je izgovorio svoju „Stojanku majku Knezopoljku“, poemu narodnog prkosa i bola.
Narod uhvacen na Kozari Nijemci i ustase sabili su u koncentracione i sabirne logore u Prijedoru, Kostajnici, Cerovljanima kraj Dubice, Novskoj, Paklenici, Jasenovcu, Ustici, Mlaki, Jablancu i Staroj Gradiski — ukupno 68.600 Kozarcana. Medju njima je bilo 23.858 djece.




Na casu „prevaspitavanja“: djevojcice sa Kozare u ustaskom logoru za djecu u Reci kraj Jastrebarskog.
Ono sto su djeca sa Kozare dozivjela u ustaskim logorima predstavlja jedinstven primjer ljudskog stradanja. O tome govore mnogobrojna dokumenta i svjedocanstva prezivjelih.Sve je isplanirano po zamisli Hajnriha Himlera i njegovo razradjeno uputstvo od 25. maja 1942. godine glasi: „Akcije protiv osoba koje pomazu partizanima u Jugoslaviji moraju biti nemilosrdne. Muskarce iz osumnjicenih porodica, pa cak ako se radi i o citavim plemenima, treba bez izuzetka, strijeljati. Djecu strijeljanih bandita treba oduzeti njihovim majkama i smjestiti u njemacke provincije kako ih one ne bi odgajale u mrznji prema Nijemcima. Majke cemo poslati u koncentracione logore. Bez milosti moramo ostvariti nas plan kolonizacije.“Ustase su, medjutim, na primjeru djece sa Kozare daleko prevazisle svoje gospodare.
Natporucnik Smit Zabierov, stalni njemacki predstavnik u logoru Stara Gradiska, angazovan na preuzimanju radne snage za vazduhoplovne tvornice u Njemackoj, u svom izvjestaju od 12. juna 1942, izmedju ostalog, navodi: „Zatocenici koji se tamo nalaze registruju se od pravoslavaca i uprava nije mogla da pruzi nikakve podatke o njihovom broju, ali se cijeni na vise hiljada, pretezno zena i djece. Do sada je prebaceno u Njemacku za rad u poljoprivredi 2.500 osoba. Kako se mogu uputiti obitelji sa starijom djecom, ona najmanja su prepustena brizi hrvatske drzave. Nuzna posljedica toga je, znaci, odvajanje. U jednom dvoristu vidio sam stotine djece, vec odvojene od njihovih majki, kako cekaju na svoju dalju sudbinu. Sanitarnih uredjaja nema, djeca leze na dvoristu pod vedrim nebom i vapiju za vodom i hranom.“
Iz obimne gradje svedocanstava o masovnom stradanju djece u ustaskim logorima, datih neposredno poslije rata, izdvajamo samo neka koja se odnose na djecu sa Kozare: Vladimir Mijatovic, dijete logoras: „Imao sam 12 godina kada sam iz Dubice sa majkom i sedmogodisnjom sestrom dotjeran u Staru Gradisku. Ustasa Ante Vrban naredio je da predamo sve vrijednosti koje imao, novac i druge dragocijenosti. Jednu zenu, u cijim je opancima pronadjeno nekoliko kuna i zlatnika, Vrban je pistoljem ustrijelio u celo, rekavsi da ce svako tako proci ko pokusa da nesto sakrije.




Kroz djecji logor u Jastrebarskom proslo je 3.336 djece — Mali Kozarcani na casu preobracanja u „janjicare“ ustaske mladezi.

titanik @ 21:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare