Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
četvrtak, ožujak 20, 2008
Dekunga“ je prva, malo iskrivljena, njemačka riječ koju je Jovan Kesar upamtio. Čuo je od svog djeda Mile, starog ratnika, koji je u ustanak 1941. otpremio tri sina — Savu, Petra i Dmitra, visoke i uspravne kao tri jablana. Koristeći svoje veliko iskustvo, djed je znao da odabere prava mjesta za skrovišta i da ih majstorski uredi za djecu svojih sinova. Njegove zemunice, „dekunge“, prekrivene travom, granjem i lišćem, s cijevima za dovod vazduha, mnogo puta su im valjale glave.Kako je to bilo pod Kozarom u te strašne dane kada je čovjek bio gonjena zvijer — ispričala mi je Jovanova majka Pava:
„Nikom mije moglo biti teže nego nama materama. U ratu se sve urotilo protiv nas i naše nejači. Eto, kad god se spomene rat, prvo se sjetim djece. Kada ono moj Sava ode među prvima u borbu, ja ostadoh sa dvoje djece, Jovanom u četvrtoj i Borislavom u drugoj godini. Znala sam, čini mi se, svaki korak prve diverzantske grupe, desetak mladića, koje s u noćne akcije vodili Žarko Zgonjanin, Ivica Marušić Ratko i moj Sava. Često su se, tih dana, sastajali u našem voćnjaku okupljajući nove borce. Ja sam ih služila najljepšim što se našlo u kući. Baš tada sam im ofarbala one vojničke uniforme, potapajući ih u boju napravljenu od orahovog lišća i jošikove kore. Ispratila sam ih i onoga dana kada su ustanike poveli na željezničku prugu. Pucali su i iz možareva što su bili kod naše crkve u Marinima.Ubrzo zatim ukrstili su se ustanički frontovi preko Pastireva i Vranića. Ali, oni ne potrajaše dugo i formira se partizanski logor na Karanu. U septembru 1941. u naše Marine dođoše dr Mladen Stojanović i Osman Karabegović. Obojica su govorili na velikom narodnom zboru. Kod marinske crkve spremili smo dosta hrane i pića za zajednički ručak. Bilo je lijepo, što samo biti može.Poslije toga, osluškivala sam svaki pucanj i svaku borbu, naslućujući gdje bi to moglo biti. Moji Kesari se brzo pročuše kao hrabri borci. I što se više pričalo o njihovim podvizima, mene je hvatao veći strah za djecu. Pri svakom ispadu neprijatelja, a izlazili su često iz svojih uporišta i ostavljali za sobom pustoš, bježala sam sa djecom u šumu. Držala sam se uvijek, kad god je to bilo moguće, partizanskih položaja. Onda su Ratko i Sava, sa većom grupom boraca, otišli sa našeg terena. Poslije oslobođenja Prijedora formirana je Prva krajiška brigada. Sava je postavljen za zamjenika političkog komesara brigade. Kod nas je ostao Prvi bataljon Kozarskog odreda. Kad god je mogao, Žarko Zgonjanin je dolazio u Marine i obavještavao o Savi. Uvijek mi je donosio riječi utjehe. Radovala sam mu se kao svom najrođenijem.Kada je počela velika neprijateljska ofanziva na Kozaru i borbe oko Marina i Karana, ja pokupih moje mališane, nešto hrane i pokrivača, a već sam bila i u šestom mjesecu trudnoće, pa sa narodom iz Prusaca i Lješljana, Grabašnice i Marina — u zbjeg. Sve živo bilo je krenulo u Kozaru. Na našem putu prema Dubičkoj cesti i Mlječanici pratilo nas je veliko nevrijeme. Bili smo mokri, ozebli. A kad


Jovan Kesar, rođen 1937. u Marinima kod Bosanskog Novog, novinar i književnik, urednik u „Večernjim novostima“, živi i radi u Beogradu. bi se vrijeme proljepšalo, pratili su nas avioni i neprestano tukli. Gotovo mjesec dana šiban je naš zbjeg svim mogućim nedaćama. I mogu da kažem da sam se najviše straha nakupila od aviona. Kad sam čula da se jedna žena porodila u zbjegu, pobojala sam se da se to ne dogodi i meni. Istina, po mom računu, bilo bi to rano, ali u ratu je sve moguće. Takve slutnje, jednog jutra, prekide moj brat Relja Kačavenda, borac čuvene Omladinske čete. Uletio je u našu kolibu od granja i rekao da se pripremim za proboj iz obruča. U tom proboju moj Relja je poginuo. Izginula je gotovo cijela njegova četa.U prvi suton izišli smo na Poljane u Gornjem Jelovcu, a već je na Patriji, Jugovića brdu i na Dubičkoj cesti ključalo kao u kotlu. Nikada sebi nisam mogla da objasnim otkuda mi snaga da trudna prijeđem toliku razdaljinu sa Borom u naručju i vukući za ručicu moga malog Jovana. Kada smo prelazili preko ceste, zasipali su nas raketama. Boro je vrištao i tresao se u mom naručju, a ja sam se spoticala preko mrtvih oko rovova, Jovan je tu izgubio cipelice, ali me pratio u stopu i nije plakao. Nikad nije plakao. Tek sutradan sam vidjela da su mu noge krvave pa sam ih uvila u komade isječene ponjave. Pričalo se da je te noći izišlo iz obruča oko deset hiljada ljudi. Ali, ja nisam smjela da ostanem na Pastirevu već sam sa djecom krenula za partizanima u još jedan proboj. Čula sam da Prva krajiška brigada napada neprijatelja s leđa pa sam pošla u nadi da ću negdje sresti Savu. Tako je i bilo. Vidjeli smo se, na čas, kod Majkić Japre. Od tog rastanka proći će gotovo tri godine do našeg ponovnog susreta.
U Podgrmeču smo se malo okrijepili i jedne mrkle noći krenuli za Kozaru. Preko Sane su nas prevezli skelom, a kada smo se prebacili preko željezničke pruge, Bori sam rukom zatvarala usta kako ne bi jauknuo i otkrio našu kolonu. Toga jutra unijela sam u kuću, koja još nije bila izgorjela, oba sina i sručila se polumrtva u postelju.
Bio je kraj jula 1942. kada su naišle one posljednje neprijateljske „grablje“. Dušmani su nastupali od Bosanskog Novog i Dobrljina. Njihovi streljački strojevi, pretresajući svaku stopu zemlje, spuštali su se sa padina Kozare. Neko je rekao da kupe mušku djecu, i ja skočih da bježim sa Jovanom, koji je nekako bio izrastao za svoje godine. Ali, sve je bilo dockan. Više se nije imalo kud. Od vojske se zacrnila naša visoravan. Uspjela sam samo da Jovanu navučem zaovinu suknjicu i da mu glavu povežem mojom maramom. Kuću nam, srećom, pretresoše domobrani, kratko se zadržaše i tako protutnje i ta opasnost, a mene spopadoše porođajni trudovi.Dijete sam rodila 10. avgusta 1942, onoga dana kada su se počeli da okupljaju preživjeli partizani Kozare i pripremaju za smotru na Paležu. U kući sam Milana rodila, u zbjegu podojila, a sve trojicu u Kozari odgojila“ — kaže ponosna majka Pava Kesar.Jovan Kesar je jedan od mnogih dječaka kojima je rat uskratio radosti djetinjstva. Naučio je da bude jači od suza i nije plakao kada je bilo teško i opasno. Postao je pionir još dok je rat trajao i naučio sva slova iz partizanskog bukvara. „Sramota je ne znati čitati“ — govorila mu je baba Anđelija koja je, iako nepismena, znala napamet stotine narodnih pjesama, priča i zagonetki. Svog velikog tatu, proslavljenog kozarskog partizana, vidio je u ratu samo jedanput. I kada je otac, u junu 1945, došao da ga povede sa sobom, on je morao da se privikava na njega. U osnovnu školu pošao je u Titovom Užicu, tamo gdje je otac odveo svoju ratnu diviziju u prvi mirnodopski garnizon. Gimnaziju i filozofski fakultet završio je u Beogradu.I kada je, kao mladi saradnik lista „Borba“, donio u Redakciju svoju prvu reportažu, urednik mu je rekao:
— Ti ili ćeš biti veliki novinar, ili od tebe neće biti ništa.
Jovan Kesar je postao vrsni hroničar našeg vremena i dramski pisac.Knjigom „Djetinjstvo moje ukradeno“ odužio je dug svojim vršnjacima, malim Kozarčanima, što su na isti način kao i on, prestrašeni od smrti kojom su bili okruženi, proživjeli ratno djetinjstvo. Inspirisan je sudbinom Zore Skibe, rođene Delić, koja je u ratnom metežu, kao četvorogodišnja djevojčica, postala ustaška zatočenica sa logorskim brojem oko vrata. Tri puta je „pokrštavana“ i dugo prevaspitavana u ustaškom duhu „u ime Isusa“. Jovan Kesar, jednostavno, duboko ljudski i potresno do suza, ispričao je samo jednu od desetina hiljada sudbina kozarske djece.Ovu autentičnu priču, strašnu ljudsku istinu Zore Skibe, nastavnice matematike u Osnovnoj školi „Braća Šimić“ u Mostaru, Kesar je nadahnuto pretočio u dramski tekst. Tako, monodrama, „Djetinjstvo moje ukradeno“, u dramatizaciji i režiji Ahmeta Obradovića, koju snagom svog talenta brehtovski tumači Zlata Kogelnik, prvakinja Amaterskog pozorišta u Prijedoru, veličanstvena je scenska oda onima koje su sahranjivali u ustaškim logorima za djecu, brojeći ih na komade.Okupiran ljudskim sudbinama, novinar po profesiji, Jovan Kesar je napisao i više drugih dramskih tekstova. Njegovi komadi „Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi?“, „Zadužen sam ispred frakcije da ti skršim vilicu“ i „Suđenje partijskom sekretaru Borislavu Borjanoviću“ — godinama ne silaze sa naših pozorišnih scena.
titanik @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 0