Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
nedjelja, ožujak 14, 2010
Najavio sam se da ću doći, zvonim, Roćko mi otvara. Nataša me čeka na vratima, kao starog znanca
i ako se prvi put ovako srećemo, ranije se sretali na mojim knjigama i njenoj ljubavi, Fići.
       
        - Hoćemo li kafu ili čaj? – pita dok jaknu kačim na vješalicu.
        - Čaj bi mi dobro došao, kažem žaleći se na hladno vrijeme.

Ona u bijeloj košulji, izbačene kragne i narandžastom prsluku, crne perle na lančiću skladno uvezuju kosu i oči. I vrijeme, i tuga ostali nemoćni pred ženskom ljepotom, pomislih u nju zagledan i slike na zidu na kom su ona i Fićo, slikani nekoliko decenija ranije. Goranovu i Igorovu sliku ne vidim, valjda ih čuva u albumu, pomislih.

Zagledam Fićin portret (Ibrahim, Ferid, Fićo Čengić), o njemu sam čuo dosta, ovo je prvi put da mu vidim lik. Alija Šalja Dragec, junak romana «Proleter u srcu», mi ostavio priču o sebi u amanet, u njoj bio i Fićo, neko veliki i važan. «Idi u Sarajevu i javi se Fići», rekli mu na Romaniji 5 aprila 1945. godine. U Sarajevu mu Fićo dao komandu nad Čaršijom i starim dijelom Sarajeva, trebalo da organizuje vlast i pokrene život... Kasnije se i na Golom Otoku sreli, ista sudbina ih zadesila, zbog istog grijeha, od iste ruke...

        - Kad si ga upoznala? – pitam u onu sliku zagledan.
        - U Foči 1943. godine. Ja bila u trećoj četi, trećeg bataljona on instruktor pri Vrhovnom štabu. «Ko je onaj lijepi oficir?» pitala sam prijateljicu pokazujući na njega. On bio visok, uniforma mu lijepo stajala a automat mu visio o ramenu. Ona me htjela odbiti, šapćući da je musliman ne znajući da sam ja dobar dio djetinjstva provela u muslimanskoj kući či mi je ambijent bio za dušu prirastao. «Kad bih se ženio ovu bih oženio», rekao i on u drugoj prilici onima oko sebe pokazujući na mene i to došlo do mojih ušiju, tako ljubav planula.

Foča je tad bilo stratište, Natašina četa je danima istruhle lešine nevinih ubijenih muslimana sakupljala. Fićo i Adil Zulfikarpašić bili nemoćni da bilo šta urade. Tito četnike u dobrovoljačke odrede primao, Nataša svim srcem Fiću prigrlila, ni četničke prijetnje, ni njegove godine, ni to što je on musliman a ona iz porodice vladike Zimonjića, ništa joj nije smetalo.

        - U Foči su mu tad bili pripremili zasjedu, sreća te on nije otišao tamo gdje je trebao, drugi partizan poginuo – govori dok mi nudi med uz vrući čaj.



knjizi «Sarajevo u revoluciji» sam iskopao podatak da je Fićo bio član komunističke partije od 1928. godine i tad je bio Ferid, kasnije je biran za sekretara Pokrajinskog komiteta i u ilegali dobio ime Ibrahim. U Gracu se prije rata sreo sa Titom, koji na njega tad nije ostavio poseban utisak. 1941. godine su ustaše u Sarajevu provalile tajnu štampariju u kojoj su se zatekli Fićo i Đuro Pucar. Njih dvojica znali ako Đuru uhvate da mu kao Srbinu spasa nema. Fićo je pružao otpor dok se Đuro nije izvukao, na kraju su ga ustaše uhvatile, osudile na smrt i odvedu u logor u Koprivnici. Kroz šta je prošao u logoru, možemo naslućivati, ali partizani su tad uhapsili nekog ustaškog pukovnika kog je Tito na Crvenim stijenama razmijenio za Fiću. Fiću su nemoćnog tad donijeli na nosilima do romanijskih Crvenih Stijena.

        - Otkud Fićo u Sarajevu aprila 1945. godine pitam, raskopavajući detalje.

        - Ušao je u grad da sa Valterom Perićem organizuje unutrašnji otpor. Sarajlijama je on bio simbol te nove komunističke vlasti. Na Vratniku narod pozdravlja partizane i skandira «Fićo, Fićo», ovi iz odbora za doček im govore da viču «Tito, Tito», narod pitao, «Ko vam je Tito», govori uvezujući priče o oslobođenju Sarajeva i Fići.

        - U priči o Valteru koji brani Sarajevo, Fiće nema?, upitah.

        - Priča o Valteru je prošla sve filtere političke podobnosti i vješto skrojenih poruka, šali se prislanjajući šoljicu sa čajem usnama.



Goran, žalost majkina, otišao da prenoći u stanu na Grbavici u aprilu 1992. godine, pa će se kao vratiti, govori pokazujući sliku sina, rukometaša i reprezentativca BiH, umjetnika. Istu noć četnici upali u stan komšije, doktora Husnije Ćerimagića i htjeli da ga vode. Goran istrčao da komšiju zaštiti, četnici ih obojicu odveli i mučki ubili.

Nataša vraća onaj album u laticu od ormara a iz druge vadi tablete. «Da mi se živi, ne živi, ali šta bi mi Roćko bez mene?» kaže zalijevajući tablete čajem, pružajući mi papir. Čitam pismo crnogorskog predsjednika Đukanovića, koji obećava Nataši da će sve učiniti da zločinca Batka, koji se negdje u Crnoj Gori krije, dovede pred lice pravde.

        - Otkud ti onoliko znanja o Lazaru i umjetnosti, pita me skrećući pažnju na mene i roman o Lazaru Drljači, koji je kaže u dašku pročitala.

        - Ni njegov život nije bio ružičast, ali se stoički nosio sa njim, rekoh tražeći po glavi nešto utješno, priča o Lazaru nam se učini kao sa neba poslata.


titanik @ 07:56 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare