Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
utorak, studeni 20, 2007
U desetoj godini, kao najstariji sin, morao je da ponese dio tereta svoje porodice. Otac Blagoje umro je 1937, a majka Stojanka, sa troje nejake djece, borila se sa nemaštinom i pomagala ustanike u Gornjem Jelovcu. Prvi udarac Drago je doživeo u jesen 1941, kada su ustaše spalile kuću i u njoj petogodišnju Milju, jedinu sestricu. Ubrzo zatim, 1942, udari ofanziva, narod se povuče u zbjegove i zavlada strah od zločinačke sile što se sruči u dolinu Mlječanice. Majku sa dvoje djece, prokisle i gladne, uhvatiše Nijemci i predadoše ustašama. U sabirnim logorima u Cerovljanima i Ušticama još su bili zajedno, ali ih u Jasenovcu razdvojiše. Majku, sa mlađim ženama, ugurali su u transport za Njemačku, a brata, osmogodišnjeg Sretka, otjerali su preko Stare Gradiške u dječji logor u Sisku.
Iscrpljen od gladi i iznemogao, Drago je mjesec dana gledao zvjerstva jasenovačkih ustaša i kada je bio na samoj ivici života i smrti, spas mu je došao iznenada. Omer Mujičić, stari kočijaš iz Bosanske Dubice, koji je u logoru skupljao mrtve, pokupio je i Dragu, prekrio ga prnjama na špediterskim kolima, i tako provukao kraj ustaških straža. Omeru ovo nije bio prvi slučaj. Iz povorke Kozarčana, koje su ustaše tjerale prema Cerovljanima i Jasenovcu, on je već bio izvukao tridesetoro djece i sklonio u porodice svojih poznanika. Dragu Šormaza je predao Salku Šošiću, dimnjačaru, koji ga je pazio kao sina i, kada je osjetio opasnost, izveo ga je iz grada i pokazao mu put prema Kozari.
Šormaz je dočekao kraj rata kao pionir. Njegova majka, čim se vratila iz njemačkog logora, dala se u traganje za svojim drugim, mlađim sinom Sretkom. Našla ga je u Sunji, u porodici Jele i Đure Dumbovića, koji su ga 1943, na jedvite jade, izvukli iz dječjeg logora u Sisku. Prijateljstvo nastalo u surovim danima još traje.
I Drago Šormaz se odužio, koliko je mogao, svojim spasiocima. Pomagao im je u školovanju djece, priticao u pomoć kad god je trebalo. Tako radi i danas, porodice se nađu na okupu, u tuzi i na veselju.
Sa snažnim osjećanjem dužnosti preživjelog svjedoka Drago Šormaz danas kao direktor Nacionalnog parka kazuje o Kozari svoga djetinjstva. Za sedam godina pet miliona posjetilaca iz svih krajeva Jugoslavije, koji su prošli pored monumentalnog spomenika na Mrakovici i memorijalnog zida na kojem su, kao u knjizi, ispisana 9.864 imena boraca sa Kozare „u smrti za vječnost postrojena“, upoznalo je ovog dobrog čovjeka i neobičnog tumača kozarske heroike. Znalački, i jednostavno, do suza uzbudljivo on priča o podvizima partizana i masovnom otporu nenaoružanog naroda, o velikoj drami koja se zove Kozara.

A onda, prospu se riječi kao zdravica kozarska: „Neka vama i generacijama što će ovdje dolaziti u životu sve iskri i blista od radosti kao stotine planinskih izvora, neka vam svi dani, lijepi i sunčani, teku u miru i sreći, bratstvu i jedinstvu, ljubavi i slobodi...“



Mladost posvećena legendarnom bastionu revolucije: Drago Šormaz, rođen 19. novembra 1931, u Gornjem Jelovcu kod Prijedora, profesor jugoslovenske književnosti i jedan od rukovodilaca Nacionalnog parka „Kozara“.

Kada Drago Šormaz, zaokupljen poslovima svakodnevice i brigom da Nacionalni park „Kozara“ bude što ljepši i sadržajniji, ne stigne da iziđe na Mrakovicu, na postolje kraj spomenika i „vječne vatre“ staje Veljko Rodić, čovjek koji je isto tako posvjetio svoju mladost ovoj legendarnoj planini. Rođen je u selu Jutrogušti 1941, onih dana kada su mu oca strijeljale ustaše. Kao osmomesečna beba u kolijevci, koju je majka vukla sa još troje male djece, preživio je veliku kozarsku ofanzivi skrivan po Dubokoj gradini i dolini Mlječanice. Iako kozarsku dramu nije upamtio kao njegov drug Šormaz, Veljko Rodić ne govori o njoj sa manje uzbuđenja.

titanik @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare