Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
utorak, veljača 26, 2008
Bio je sunčan jesenji dan 1978. kada sam sa Brankom Miljušom, slikarom, i Gojkom Šerbulom, novinarom, što su kao djeca doživjeli rat u svojoj surovosti, izašao na Stevanovo brdo pod Vrištikom gdje se šume Prosare i Kozare spajaju kao da su u zagrljaju. Dugo sam čekao na ovaj ponovni susret. Od rata i našeg djetinjstva.

Na starom ognjištu sada je skromna prizemna kućica sa dvije sobe, kuhinjom i zastakljenom verandom sa koje puca pogled na proplanke što se gube dolje u plavetnilu posavske i lijevčanske izmaglice. Po bašti se prosulo jesenje cvijeće i kesten uzrio pa njegovi plodovi kaplju sa grana i kotrljaju se utabanom stazom koja vijuga prema Pisariću.

Tišinu šume išikljale svud oko domaćinove avlije remete samo zvonca na kozama što se vrzmaju po široko ograđenom prostoru pod kestenovima.

Za dugačkim stolom od hrastovih polutki, u sjenci oraha, spletoše se naše uspomene.

Preživjeli iz malog sela Sovjaka i danas su opsjednuti uspomenama iz rata koji je ostavio iza sebe 433 žrtve, a među njima i 155 djece. To je ono najstrašnije što Boro Prpoš nosi iz djetinjstva. Lutajući po svijetu, pokušavao je da zaboravi te mračne uspomene, danju je nekako i uspjevao, činilo se, da ih potisne, ali noću su uvijek donosile, sa prvim snom, prizore košmara kroz koji je prošao.

Kao devetogodišnji dječak, novembra 1941, dobio je prvi snažan udarac kundakom u leđa. Tog kišnog popodneva ustaše su iznenada upale u selo i pokupile 164 seljaka. Strijeljali su ih na rječici Jablanici pod Ogorelicom. Otac Stevo i brat Ljubomir, zajedno vezani, bili su izbodeni bajonetima. Na svaki šušanj i pucanj majke su sklanjale djecu u šumu, skrivale se po trnjacima. Ali u ofanzivi 1942. ne mogoše se sakriti i izbjeći ono najstrašnije. U Staroj Gradiški, Evici Prpoš oduzeše jedinu kravicu koju je ona vukla za sobom sa četvoro djece. Onda su od majke prvo odvojili Mihaila i Boru kao odraslije. I sedmogodišnja Ana izgubila se u metežu. Majci je u rukama ostao samo trogodišnji Đuro, ali za kratko. Ugušen je zajedno sa majkom, na jednom od tavana stare kule koja vjekovima stoji kao sablast na obali Save, u Staroj Gradiški.

Mihajlo i Boro, braća, držali su se jedan za drugog i čuvali se da ih ne razdvoje na putu punom neizvjesnosti kroz sabirne i one druge logore — Jablanac, Mlaka, Jasenovac i Jastrebarsko. Kako se desilo onog avgustovskog dana 1942, kada je Četvrta kordunaška brigada oslobodila 727 dječaka i djevojčica iz logora, da u Žumberku braća zaostanu i opet upadnu u ustaške ruke — to Boro sada ne može da objasni. Preko Samobora dječaci su dovedeni u Zavod za gluhonijemu djecu, u zagrebačko prihvatilište koje je tada do posljednjeg mjesta bilo ispunjeno malim Kozarčanima. Zima je bila kada su izvučeni iz ovog užasnog sabirališta u kojem se umiralo masovno i prebačeni u Sveti Ivan Žabno, u porodicu Ivana Tadeja. Jedna plemenita žena, Ivanova majka, spasila je njihove živote.


Boro Prpoš, rođen 15. Juna 1933, u Sovjaku kod Bosanske Gradiške, slikar, poslije petnaestogodišnjeg boravka u Parizu i u Njemačkoj, danas živi u sivom rodnom selu pod Kozarom.

Faksimil kartona iz ustaškog logora u Jastrebarskom.

 Tako je došlo i ljeto 1943, a s njim i partizani iz Bilogore. Za jednom malom kolonom pošli su i dječaci. Mihajlo je dobio pušku i postao borac, ali poslije dva mjeseca poginuo je u borbi kod Velikog Križa. U toj ofanzivi na Moslavinu i Bilogoru i mali Boro je ponovo pao neprijatelju u ruke. Šta je dalje bilo, sjeća se kao kroz ružan san. Sa narodom iz okolnih sela uguran je u voz i dotjeran u Jasenovac. Koliko je dugo ostao u logoru, ne zna tačno, ali ono što je u njemu doživio ne može da zaboravi. Bio je već krajnje iscrpljen, iznemogao. Noge su mu drhtale i vid počeo da popušta. Neko mutnilo navuklo mu se na oči. Pa ipak, sa grupom dječaka, premlaćen debelim prutom zbog sakupljanja ogulina od krompira na smjetlištu, morao je da vuče granje od obale Save do ciglane u kojoj su robijaši stalno ložili vatru i kraj nje umirali.

Onda mu se odjednom ukazao zračak nade. Sa dvojicom mališana, u nekom fijakeru, kao da nije bio rat, prebačen je u Bosansku Dubicu da pomaže jednom starcu u kućnim poslovima. Brzo se oporavio.

Kada je granulo proljeće, 1944, srećno se provukao kraj ustaških straža na izlazu iz grada i uputio se prema Orahovi. Dragoje Mirić, očev prijatelj, pokazao mu je put do Hajdučkog potoka u Prosari uz koji je začas istrčao u Gornjane, tamo gde je bilo njegovo rodno selo. Iza palikuća ništa nije ostalo. Na starom kućištu samo gomila crijepa i ćerpiča, sve zaraslo u travuljinu. Utonulo u gusto šipražje i korov, ni groblje se više nije vidjelo. Ni jedne svježe humke. A koliko je ovdje bilo djece, stoke na pašnjacima, momaka i djevojaka, zborovanja i pjesme? Tada se Boro srušio na jednu nagorjelu gredu i dugo plakao.

Kraj rata je dočekao u kolibi od pruća kod strine Save Prpoš koja je nekim čudom preživjela hajku streljačkih strojeva.

Na dugačkom spisku ratne siročadi, u ljeto 1945, našlo se i Borino ime. Trebinje u Sloveniji, porodica Antonija Škoda, veliki komad bijelog hljeba, prve radosti u osnovnoj školi i u igri sa veselim Slovencima. Industrijska škola u Smederevskoj Palanci, po direktivi i rasporedu, ali zbog srčane mane, ponovo je vraćen u Trebinje. Omladinska pruga Doboj — Banja Luka, dobrovoljno odsluženje vojnog roka, Novo Mjesto i nastavak školovanja. Na Mašinskom fakultetu u Ljubljani dolazi do prekretnice. Jedna čežnja, duboko zapretana u duši, izbila je kao erupcija. Prijatelji sa Umjetničke akademije u Ljubljani sa uspjehom su predstavili njegove prve amaterske radove u Beogradu i Rimu, i pomogli mu 1961. da ode u Pariz. Vanredne studije vajarstva, klasičnog vitraža, keramike u Parizu i Kelnu, novo su poglavlje u životu Bore Prpoša.

Punih deset godina, sa mnogo odricanja, spreman i da gladuje, Boro je živio za svoju umjetnost koja na svoj način odražava i njegovo raspoloženje doneseno iz rata kao veliko breme teških sjećanja.

Izložbe u Dortmundu, Kelnu, Veroni, Luksemburgu, Lincu, Bolonji, Sarbrikenu i Sarluisu, njegove blistave, pikantne i fine ukrasne staklene kompozicije, sa fascinirajućim bogatstvom boja, kritika je uvrstila u najviši rang savremenog slikarstva. Za najbolje rješenje enterijera školskog centra za evropsko tržište, Muzeja i banke u Sarluisu, slikar i grafičar Boro Prpoš dobio je prve nagrade i druga najviša priznanja. Istupanja na velikim likovnim manifestacijama i njegova izvanredna umjetnost našli su se i na malom ekranu pored milionima gledalaca Njemačke.

Kad god mu se ukazala prilika, između izložbi i drugih obaveza, dolazio je u svoje Potkozarje. Pod razapetim šatorom na starom ognjištu, u tišini šume kojom i srne slobodno šetaju, ostajao je Boro sve dok ne bi osjetio „da srce hoće da prepukne“ i ponovo bježao u {232} svijet svoje umjetnosti. Tako, sve do prije tri godine. Tada je na ovo brdo došlo njih troje, da se više ne vrate.

Sa Monikom, Njemicom francuskog porijekla, i sinom Stevanom što nosi djedovo ime, bilo je veselo ponovo zapaliti vatru na starom ognjištu, zapretati krompire, onako sa ljuskom, zaspati na mekom lišću pomiješanom sa jelovim iglicama, udisati miris četinara i slušati pucketanje vatre.

U početku su Sovjačani bili začuđeni Borinim povratkom. A onda su ih sve troje prihvatili i ponečem naučili.

Sada je ovdje sve nekako drukčije. Monika je naučila da melje žito u vodenici, da mijesi kukuruzu i zavija pitu isto onako kako se to u Sovjaku radilo vjekovima. I dijete je rodila u selu. Kraj nje su noć provele komšinice vične poslu oko porodilje i novorođenčeta. Lidija je već prohodala, trči za kozama, a kada se saplete u travu i padne — smeje se. Stevan je učenik šestog razreda osnovne škole i pomaže ćaći u mnogim poslovima. Boro je napravio pravu kuću, veliku i svijetlu, sa prostranim ateljeom. Kuća se bijeli pod Prosarom kao letnjikovac. Izdaleka se vidi.

Konture spomenika na Prpoševom brdu već se naziru, kao i onog na malom trgu u Gradiški. Radovi su, u posljednje vrijeme, malo zastali, jer Boro žuri u Sarajevo da uljepša, prije početka zimske olimpijade, još pokoji skver i druga mjesta gdje će dolaziti ljudi iz čitavog svijeta.

A gore, proplanak pod Vrištikom, više nije pust. Pjesma i dječja graja odjekuju šumom.



Boro Prpoš: Nokokoro — duševno središte čovjeka
titanik @ 15:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare