Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
nedjelja, veljača 17, 2008
Upoznao sam ga nedavno u Društvenom domu „Mejdan“ u Banjaluci na večeri posvećenoj literaturi o narodnooslobodilačkoj borbi, a činilo nam se da se odavno poznajemo, od našeg ranog djetinjstva. Sa uzbuđenjem sam pratio izlaganja Rade Bašića, kozarskog heroja i književnika, i Irfana Horozovića, koji su, predstavljajući „Crvene tragove“, najnoviji roman Vasilija Karana, u stvari, govorili o slavnim danima kozarske epopeje. Onda se razgovor sa autorom, hrabrim dječakom u vrijeme Kozare, protegao do duboko u noć. Biografija Vasilija Karana je povijest o patnji čitave generacije njegovih vršnjaka u kojoj ima previše ratnih tema za život jednog dječaka.

Rođen je 1934. godine na Pogleđevu, zaseoku sela Međuvođa, koje je u ratu odmah ušlo u pjesmu i istoriju. Sa pogleđevačke visoravni na sjevernim padinama Kozare, puca pogled na čitavo Knežpolje i ravnu Slavoniju. Prije rata ovdje je tridesetak porodica provodilo svoj mukotrpni život. Kuća Blagoje i Petre Karana nalazila se usred zaseoka, nedaleko od izvora Miletinac koji je ucrtan u sve vojne karte. Kada je okupacija došla i na Pogleđevo, njihovih četvoro djece — Vasilije, Mirko, Ranko i Anka — imali su ukupno 14 godina. Ali to ništa nije smetalo da se Blagoje nađe sa svim Pogleđanima na ustaničkim položajima u julu 1941. godine. „Čulo se srce ustalo Pogleđevo“ — rekao je pjesnik. Od tada pa sve do velike ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, na Pogleđevu je bilo kao u mravinjaku. Sa njegove visoravni, partizanske osmatračnice, granale su se staze na Mednjak i Vitlovsku, Patriju i Palež, Široku luku i Ravni gaj, mjesta što su zajedno sa Kozarom ušla u legendu. U tri najveće kuće braće Trkulja smještena je dobro organizovana partizanska bolnica i čitavo selo je bilo angažovano u liječenju rana kozarskih partizana. Za Blagoja Karana, jednog od prvih odbornika, ranjenici su bili neprestana briga. Od njih se nije odvajao sve do onog kobnog trenutka kada je prvih dana jula 1942. godine pet stotina ranjenih kozarskih partizana doživilo najstrašniju sudbinu.

U ofanzivi, 18. juna 1942, neprijatelj je zaposjeo Mlječanicu i Međuvođe i zemlja je zatutnjila ispod Pogleđeva. U žestokoj borbi koja je trajala čitav dan kozarski partizani su razbili ustaško-domobransku pukovniju „Ante Pavelić“, zarobili 80 neprijateljskih vojnika, zaplijenili 12 mitraljeza i jedan top, ali Pogleđevo nisu mogli odbraniti. Tog dana su njemački avioni, u smjenama, nadlijetali Jelov jarak podno Paleža, istresali snopove bombi i mitraljirali otkriveni zbjeg. Plamen je gutao kolibe od granja, oblovine i paprati. Preplašena stoka se razbježala, žene padale ničice po zemlji, a stariji i iskusniji ljudi zaklanjali se za debela stabla i zabrinuto osmatrali nebo. Po odlasku aviona došli su njemački vojnici i s uperenim puškama počeli da skupljaju narod u gomilu. Bilo ih je dosta i na konjima.

Petra Karan je uprtila sinčića Ranka, a svojoj sestri Mariji Lajić tutnula u ruke malu Anku, dok je Mirko trčkarao za majkom u koloni  koju su gonili prema Mlječanici. Odmah su rastavili muškarce od žena i djece i oduzeli svu njihovu sirotinju. Djevojkama su čak pokupili ukosnice iz pletenica. U tom metežu Vasilije je oklijevao i tako se odvojio od svojih najbližih. Obazirao se u nadi neće li gdjegod u koloni otkriti oca. Prolazeći ispod Pogleđeva, vidio je smrt izbliza. Ustaše su iz kolone izvukle jednog čovjeka i ubile kraj puta. Ispod njegove bijele košulje od lana izvirala je svježa krv. Tada je Vasilije odlučio da pobjegne i potraži oca. Izvukao se neprimjetno iz kolone i šmugnuo u šipražje kao preplašeni zec. Kada se u suton privukao bliže kući, čitavo Pogleđevoje bilo u plamenu. Onda je danima lutao šumarcima, vješto se skrivajući od vojnika koji su streljačkim strojevima pretresali svaki grm, hvatali stoku i tjerali prema Dubičkoj cesti i odvlačili sve što su mogli ponijeti. U Jelovom jarku gdje se nalazio zbjeg, sve je bilo razbacano. Plahte i ponjave pokisle, poderani jastuci i rasuto perje. Zalutali prasci buškali su prazne kolijevke.

Svom rodnom selu Vasilije se oprezno privlačio nekoliko puta. Tako je iznenada upao u domobransku zasjedu. Mogao je pobjeći, ali više nije znao kuda da bježi. Sa još nekoliko uhvaćenih ljudi, koje nije poznavao, kamionom je prebačen do sabirnog logora u Cerovljanima. Na ograđenoj poljani kraj željezničke pruge bilo je mnogo naroda, najviše žena, djece i starijih ljudi. Iz kamiona je odmah ubačen u vagon što je stajao na kolosjeku, pun žena i djece. Poslije duge vožnje i nešto kraćeg pješačenja do sela Velike Barne kod Grubišnog Polja, raspoređen je u kuću Mileve Marević. Kod ove plemenite žene ostao je do septembra 1942, sve do onda kada su ustaše otjerale u logor i porodicu Marević. Toga jutra je Vasilije bio sa stokom u polju i tako izbjegao sudbinu svih onih seljana iz Velike Barne, partizanskog sela, koji su deportovani na prisilni rad u Njemačku.

Dobro organizovana narodna vlast u ovim slavonskim selima omogućila je Vasiliju da se ubrzo, sa jednom grupom Bosanaca iz Velikog Grđevca, prebaci na Kozaru. O svom ponovnom susretu sa rodnim ognjištem Vasilije je zapisao:

„Sa strepnjom sam izišao na Pogleđevo. Na zgarištu naše kuće gušio sam se u suzama. Nikoga nije bilo da me utješi. Selo je bilo bez ljudi, bez djece. Preživjela su samo četiri čovjeka. Među njima i Živko Špica, stari partizanski odbornik. U zemlju su se zavlačili kao krtice i tako ostali. Jauk žena se ponavljao svakoga dana. Kako je koja pristizala tako se i oglašavala na svom razorenom ognjištu. Vratila se i moja majka Petra sa Mirkom i Rankom. Sačuvala ih je, to samo ona zna kako. Dvogodišnju Anku nije mogla sačuvati. Umrla joj je na rukama u jasenovačkom logoru. Ni za grob joj ne znamo. Onako skamenjena od tuge dugo je stajala na pepelištu naše kuće. Ličila je na spomenik. Tada nas je primio Živko Špica u svoju štalicu da se sklonimo od nevremena, a u proljeće 1943, radna ekipa narodnooslobodilačkog odbora podigla nam je kućerak s jednom sobicom i naložili smo prvu vatru na našem ognjištu. Majka je bila mnogo zauzeta u radu sa omladinom na proljetnoj sjetvi i drugim pozadinskim obavezama. Imam smo i pionirsku organizaciju čiji sam i sam bio član. Naše voće koje smo nosili u partizansku bolnicu na Razvalinama bilo je najljepše voće. A kada je osposobljena zgrada u Međuvođu, pošao sam u prvi razred osnovne škole. Tada sam i saznao da su u ofanzivi moga oca uhvatile ustaše u Mlječanici kada su poubijali naše ranjenike i da je u logoru na Sajmištu skončao u strašnim mukama.“

Poslije oslobođenja zemlje kao najstarija muška glava u porodici, Vasilije Karan je morao rano da preuzme na svoja pleća veliki teret života. Tek kada je odslužio vojni rok, 1954. godine, zaposlio se kao fizički radnik u Šumsko-industrijskom preduzeću „Kozara“ u Bosanskoj Dubici i nastavio dalje školovanje. Pored Srednje ekonomske i Novinarske škole, završio je i Pedagošku akademiju — grupu za srpskohrvatski jezik i književnost.

Rano je počeo da piše o ratu kako su ga vidjele njegove dječje oči. Otuda za svoj prvi roman „Crveni tragovi“ Vasilije kaže: „Dok sam pisao ove redove, ponovo sam prošao kroz veliku kozarsku ofanzivu. Sanjao sam kolone vojnika s bajonetima na puškama, djecu bez roditelja, drhtao od straha i vidio smrt izbliza.“ Još dva njegova romana u rukopisu „Paklena varoš“ i „Noć bez granica“ samo su nastavci slikanja onih dalekih, a tako bliskih ratnih dana Kozare, kada u smrti između djece i odraslih nije bilo nikakve razlike. Takve su i njegove zbirke pripovjedaka „Čerga“, televizijska serija „Dobar dan ratniče“ i monodrama „Tako ti meni, druže odborniče“.

Cjelokupno Karanovo stvaralaštvo je ispovjedna proza i jedno svjedočanstvo više o veličini naše borbe za slobodu.

Humoreskama i aforizmima koje objavljuje u mnogim jugoslovenskim listovima kao da želi pobjeći iz tematike svojih romana u jedan ljepši i srećniji svijet.

Iz tihe banjalučke ulice u Budžaku, Sretena Stojanovića broj 11, do duboko u noć čuju se zvuci muzike i monotoni otkucaji pisaće mašine. To kćerka Vesna, nastavnik muzičkog obrazovanja i zaljubljenik klavira i flaute, priprema svoj uobičajeni čas, dok Vasilije žuri da još jednom prekuca posljednju verziju svog novog romana.




Vasilije Karan, rođen 1934. Fotografija sa odsluženja vojnog roka, 1955. godi
titanik @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare