Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog
četvrtak, siječanj 22, 2009
U Jugoslaviju je iz Trsta 30. januara 1948. ubačen četnički oficir, emigrant, Andrija Lončarić, da u Srbiji okupi kraljeve pristalice i organizuje prevrat u kojem bi izvršili atentate na pojedine srpske rukovodioce i, naravno, Tita.
Na poseban zahtjev kralja Petra Karađorđevića, a veoma vjerovatno u dogovoru sa centrom američke obavještajne službe u Trstu, operacija "Kraljev prsten" povjerena je tom iskusnom obavještajcu i diverzantu. Njeni podstrekači i planeri bili su uticajni vojni krugovi, uvjereni da u sporu između Tita i Staljina treba srušiti jugoslovenskog lidera; naročito uz pomoć ustaške ili četničke emigracije.
Lončarić, nekadašnji gardijski oficir kraljevske jugoslovenske vojske je uz pomoć Britanaca, poslije završenih raznih obavještajnih i diverzantskih obuka u Egiptu, poslat kao stručnjak kod Draže Mihailovića. Prije toga je, neposredno po završetku rata, učestvovao, tada podržavan od Francuza i Britanaca, u planovima kralja Petra i Mačeka za prevrat i uništavanje jugoslovenskih komunističkih vlasti.
Iz Pariza je Lončarić stigao u Udine, gdje se susreo sa poznatim četničkim emigrantom Vurdeljom. Odatle ga je kurir Slovenac odveo u Celovec. Zatim je uhodanim ilegalnim kanalom prešao austrijsko-jugoslovensku granicu, i vozom nastavio put u Zagreb. U Beograd je stigao 30. januara 1948. Odmah se bacio na "posao", zaključuje se iz svjedočenja i arhive dokumentacije, ali počele su prve teškoće.
Od četvorice starih poznanika četnika trojicu nije našao, a poslednji mu je ljutito zalupio vrata pred nosom čim ga je ugledao. Bio je strašno razočaran. Sjetio se adrese taksiste kojeg mu je Vurdelja preporučio kao najpovjerljivijeg saradnika u Beogradu. Stupio je sa njim u kontakt. Taksista ga je sakrio u svoju garažu. Uspio je da uspostavi još u Parizu dogovorenu vezu sa službenikom francuske ambasade u Beogradu. Međutim, dobijeni podaci bili su potpuno beznačajni. Poslije sedam dana skrivanja u garaži, organi Udbe
ušli su mu u trag. Vjerovatno ga je prijavio jedan od dvojice taksista koje je upoznao posredstvom onog što mu ga je preporučio Vurdelja. Osuđen je na višegodišnju robiju. Tamnovao je do sredine juna 1962. Krajem iste godine obreo se u Trstu, a zatim nastanio u Francuskoj nastavivši obavještajno djelovanje. Desetog marta 1969. pronađen je mrtav u svom skromnom stanu u Parizu. Neko mu je sjekirom rascijepio glavu. Poznato je da su se upravo četnici svetili takvim načinom ubistva zbog izdaje. Vjerovatno su posumnjali da je bio agent Udbe. Tako je groteskno propao plan Amerikanaca i četnika za prevrat i pokušaj atentata na Tita.


Centralna sovjetska kontraobaveštajna služba NKVD po objavi rezolucije Informbiroa navodno je zavrbovala majora zaštitnog bataljona Jugoslovenske garde Boška Đurovića, u nameri da sa svojom grupom likvidira Tita. Prema tvrdnjama generala Vladimira Velebita Titu je najveća opasnost prijetila upravo iz redova tog bataljona. Đurović je uz Tita bio još od 1942. godine. Uprkos njegovoj odanosti maršalu naročito ratnih godina, i svemu što je Tito kasnije učinio za njega, pokleknuo je pred sovjetskom obaveštajnom službom, navodi Velebit. Ovaj slučaj ostaje, međutim, i dalje zagonetka. Literatura, ističe Marijan F. Kranjc autor knjige, bilježi jedino da je u "prvoj Straži", zaštitnoj jedinici VŠ NOVJ, bio Boško Čolić, takođe obućar kao Boško Đurović. Imao je ujedno zadatak prvog Titovog pratioca. Za prvog komandanta zaštitne čete postavljen je 1942. u Foči Momčilo Đurić.
Velebit je najvjerovatnije zamenio imena i prezimena. Smatram, upozorava Kranjc, da je riječ o Bošku Čoliću, koji je 1952. uhapšen kao informbiroovac.
Pred istorijski Peti kongres KPJ, održan od 21. do 28. jula 1948. u Beogradu, na kojem su sa oduševljenjem podržani Tito i rukovodstvo Partije u borbi protiv Infombiroa i Staljinove političke dominacije, jugoslovenski bezbjednosni organi otkrili su podatke o pripremi diverzije. Kongres je zbog bezbjednosti održan u Domu garde na Topčideru. Dojave su, naime, upozoravale da prijeti miniranje sale i stola za radno predsjedništvo, gdje je trebalo da bude i maršal Tito. Za izvršioce atentata zaduženi su delegati iz JNA, pukovnik Vlado Dapčević i general-pukovnik Brane Petričević, pokazala je istraga. Kada su vidjeli da je kontrola vrlo stroga odustali su.
Ubrzo poslije kongresa obojica su pokušala da pobjegnu iz države preko rumunske granice. Petričevića su pogranični organi ubili u bjekstvu, a Dapčević je uhapšen. Priznao je pokušaj atentata i neprijateljsku informbiroovsku djelatnost. Uspio je da pobjegne u SSSR, gdje je dugo vremena vodio takozvanu informbiroovsku emigraciju. Kasnije su ga jugoslovenski operativci kidnapovali u Rumuniji. Osuđen je i tokom izdržavanja kazne pomilovan. Prije više godina umro je u rodnoj Crnoj Gori.


Neposredni Titov pratilac od početka oružanog otpora 1941. pa sve do 1949. bio je, po partijskoj dužnosti i nalogu Aleksandra Rankovića, major JNA Boško Čolić. Uvijek se nalazio uz Tita, sa spremnom mašinkom i otkočenim pištoljem. Čak je spavao pred njegovim šatorom. Niko nije mogao da se približi Titu prije nego što ga Čolić prekontroliše. Tito ga je za nagradu 1944. poslao u Moskvu da se školuje.
Ubijeđen sam da u svojim podsjećanjima na tadašnja zbivanja general Velebit zamenjuje Čolića sa Boškom Đurovićem. Kontraobaveštajna služba Jugoslavije uhapsila ga je 1952. pod optužbom da je sovjetski agent. Teretili su ga da je po nalogu sovjetske obavještajne službe zajedno sa šefom Titovog kabineta Gustavom Vlahovim planirao njegovo likvidiranje. Nije priznao. Zatim je optužen za saradnju sa sovjetskim agentom, filmskim režiserom i glumcem Igorom Bersenjevim. Osuđen je na smrt strijeljanjem. Tito ga je pomilovao. Poslije pet godina robije i kraćeg vremena na slobodi ponovo je uhapšen 1958. Istrpio je i tu golgotu. Kada je 1960. pušten potpisao je, tvrde pojedini dobri poznavaoci čitavog slučaja, izjavu da Tita nikada u životu nije uopšte vidio. Raščinjen, bez vojne penzije, povukao se u provinciju Srbije, živeći kao prodavac srećaka.
titanik @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0