Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - rujan 2008
utorak, rujan 30, 2008
titanik @ 13:42 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare


Rođen je 4. augusta 1902. godine u selu Donje Konjuvce, kod Leskovca. Potiče iz pčelarske porodice. Zbog početka srpsko-turskog rata, 1912. godine, nije uspeo da završi osnovnu školu. Poslije završetka 1 svjetskog rata, naučio je metalski zanat. Kao mlad radnik, šegrt i kalfa, prišao je naprednom radničkom pokretu. Pošto je učestvovao u jednom štrajku u Fabrici sita u Beogradu, posle završetka štrajka je prvi put otpušten s posla. Prešao je da radi u Kragujevac, i bio još aktivniji u radu radničkih organizacija i izvođenju akcija. Oko 1933. godine postao je predsjednik udruženja metalskih radnika u Kragujevcu. Kao aktivan i napredan radnik, učestvovao je na svim zborovima, akcijama, manifestacijama ili demonstracijama naprednog radništva. Zbog svoje aktivnosti i vezanosti za radnički pokret, početkom 1940. godine primljen je u članstvo KPJ.


Poslije okupacije zemlje 1941. godine, odmah je pristupio pripremama za dizanje ustanka i izvođenju diverzantskih akcija. Bio je u jednoj od 15 desetina koje su, još prije napada fašističke Njemačke na SSSR (22. juna 1941. godine), izvele niz diverzantskih akcija i sabotaža (sječenje telefonskih stupova, skidanje, i okretanje u pogrešnom pravcu, putokaza, paljenje njemačke karte prikaza istočnog fronta pred njemačkom komandom...). Po odluci partijske organizacije vojno-tehničkog zavoda, borbene desetine su, u noći između 6. i 7. augusta 1941. godine, zapalile senjak i sedlarnicu u fabrici oružja, a trebalo je da još vozom iznesu oružje za Kragujevački odred. Akcija je dobro počela, ali kada je trebalo pokrenuti voz, neki učesnici su se pokolebali, pa akcija nije do kraja uspela. Nijemci su izvršili mnoga hapšenja, pa je, pored ostalih, uhapšen i Radić. Međutim, on je preko zatvorskih ograda i žica pobjegao iz zatvora, i odmah stupio u Kragujevački odred, augusta 1941. godine.

U Kragujevačkom odredu brzo je postao komandir 1. čete. Sa svojom četom izvodio je borbene akcije, napadao i uništavao sve što je bilo okupatorsko i što je okupatoru služilo na terenu Knića i Levaca. Uređaji na željezničkim stanicama duž pruge Kragujevac—Kraljevo bili su uništeni, a tunel srušen. Trebalo je uništiti sve uređaje i na željezničkoj stanici Kragujevac, i time omesti uredan i brz odlazak jedne njemačke jedinice na istočni front. S grupom boraca, Radić je dobio najvažniji i najteži zadatak u ovoj akciji — napad na samu stanicu. Približio se stanici, odvojio od grupe, prišao njemačkom stražaru ispred stanice, i oteo mu pušku. Kada je Nijemac počeo da teži, ubio ga je. Ostali Nijemci počeli su da gađaju iz susjedne zgrade, ali to Radića nije pokolebalo. S još trojicom drugova, počeo je njemačku kasarnu da zasipa ručnim bombama. Istovremeno, drugi partizani su mitraljezima i vatrom iz pušaka kosili Nijemce koji su iskakali iz zgrade i pokušavali da beže. Radić je u tom trenutku utrčao u željezničku stanicu, uništio sve uređaje i zaplijenio desetak pušaka. Ovaj napad izvršen je 29. septembra 1941. godine. Radić je i u svim drugim akcijama i napadima pokazao veliku hrabrost i herojstvo.

U l neprijateljskoj ofanzivi povukao se s glavninom partizanskih snaga za Sandžak. Pri formiranju 1. proleterske brigade, 21. decembra 1941. godine u Rudom, postao je zamjenik komandanta 3. (kragujevačkog) bataljona. Sljedeće, 1942. godine, postao je obavještajni oficir u 1. proleterskoj brigadi. Septembra 1943. godine, s te dužnosti prelazi na dužnost komandanta 1. tenkovskog bataljona 1. proleterske divizije.

Nešto kasnije je, s 96 boraca, otišao u Italiju, a iz Italije u Egipat, da se tamo nauči rukovanju oružjem koje je NOV trebalo da dobije od Saveznika. U Egiptu je našao veliki broj vojnika i oficira bivše jugoslavenske vojske, i znatan broj Slovenaca koji su bili zarobljeni kao talijanski vojnici. Radić je među njima odmah razvio vrlo intenzivan politički rad, objašnjavajući im stanje u Jugoslaviji i ciljeve NOP. Najveći broj tih naših ljudi je prišao NOP-u, i Radić se vratio na oslobođenu teritoriju Jugoslavije s 3.000 novih boraca.

Posle povratka iz Egipta, primio ga je Vrhovni komandant, gdje mu je saopćeno da je određen da ide u SSSR zbog prijema tenkova za NOVJ. Preko Barija i Besarabije Radić je stigao u Moskvu, a zatim se, s tenkovskom jedinicom koja je bila pod njegovom komandom, preko Rumunjske i Bugarske, vratio u Jugoslaviju i priključio završnim borbama za oslobođenje zemlje. Od augusta 1944. komandant je 1. tenkovske brigade, a marta 1945. godine postavljen je za komandanta 2. tenkovske brigade. Njegova tenkovska brigada dala je vrlo veliki doprinos proboju Sremskog fronta, 12. aprila 1945. godine. Od prvih dana ustanka do završetka rata pokazivao je neizmjernu hrabrost, junaštvo i dosljednost u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika.

Posle oslobođenja zemlje, bio je direktor fabrike „Crvena zastava" u Kragujevcu. Umirovljen je, novembra 1956. godine, u činu general-majora JNA, zbog bolesti.

Nosilac je mnogih visokih odlikovanja. Umro je u Beogradu 1977. godine, i sahranjen u Aleji narodnih heroja.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.
titanik @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 27, 2008
Prvi zagorski partizanski odred imao je oko 147 boraca.
Nije se moglo točno odrediti koliki su bili gubici odreda u mrtvima i zarobljenima jer se podaci razlikuju od neprijateljevih. Iako su imena mnogih boraca pronađena nemoguće je bilo pronaći sva.
U Prvom zagorskom odredu su bili:

Iz Kupljenova:

Josip Jandras – poginuo za prvih borbi u Zagorju
Stjepan Tucman - poginuo za prvih borbi u Zagorju
Bzik – ime nepoznato

Iz Pojatna:

Stjepan Filković – ranjen za vrijene prvih borbi u Zagorju, uhvaćen i strijeljan
Stjepan Zebec – uhićen, otjeran u Jasenovac, poslije rata živio u Zagrebu
Stjepan Misir - poslije rata radi u Vodnoj zajednici Kupljenovo
Karlo Zebec – uhićen, bio u logoru, poslije rata radi u bolnici na rebru
Slavko Vidak – poginuo
Nikola Jandras – poginuo prilikom borbi za Ludbreg

Iz Bregovljana:

Nikola Saša – kapetan JNA,
Stjepan Bzik - poslije rata živi u Pušći

Iz Hruščevca:

Mirko Barilović – zarobljen, poginuo u Jasenovcu
Josip Milić – zarobljen, poginuo u Jasenovcu

Iz Brdovečkog Prigorja:

Škrba – ime nepoznato, poginuo
Josip Širanović

Iz Jakovlja:

Ivan Krkač
Barica Krkač – ustaše su ju zarobile prilikom razbijanja Vračarićeve grupe, i izmrcvarenu vodili po selima, poginula je u Jasenovcu
jedan omladinac SKOJ-evac – ime i prezime nepoznato
Franjo Kuhta
Ivan Coha – kasnije poginuo
Đuro Đunđek – ubijen u logoru
Ivan (?) Svetek

Iz G. i D. Stubice:

Milan Kuren Gubec
jedan član Partije – ime i prezime nepoznato
Tomo Nikoličić
Ivan Landripet
Franjo Lacković

Iz Mokrica:

jedan čuvar u tvornici - ime i prezime nepoznato
Ljudevit Lončar – zarobljen i ubijen u Jasenovcu
Božo Lončar - zarobljen i ubijen u Jasenovcu
Josip Ščitnik
Dva borca iz Posavine - imena i prezimena nepoznata
Petar Lončar

Iz Velikog Trgovišća:

Franjo Tuđman – bio postavljen za omladinskog rukovodioca

Iz Brdovca:

Pavao Belokan – seljak, poginuo izdajom
Joža Širanović – radnik

Iz Novaka:

Pavel Videković – seljak
Tomaš Čahanić – seljak
Andrija Benceković – seljak

Iz Rakitja:

Ivan Sokolčić – seljak, poginuo

Iz Horvata:

Ignac Pipić – seljak
Tomaš - seljak

Iz Oroslavja:

Dva brata Lončara

Iz Zagreba:

Blaž Valin – sindikalni funkcioner, poginuo
Stjepan Glumpak – radnik, bio potpukovnik JNA
jedan krojač vojne bolnice – ime i prezime nepoznato
jedan stari građevinski radnik – ime i prezime nepoznato
radnik Nikola –prezime nepoznato
Tramvajski radnik – ime i prezime nepoznato
Maček – metalski radnik, ime nepoznato
jedan mladi Židov - ime i prezime nepoznato
Franjo Bajt – krojač, bivši oficir JNA
Dragutin Petrović, sindikalni funkcioner, poginuo,
Lazo Vračarić

Iz Dugog Sela:

dvojca seljaka - imena i prezimena nepoznata
drug sa Žumberka - ime i prezime nepoznato

Iz Sušaka:

Tomislav Radić – učitelj, poginuo herojskom smrću

Iz Bedekovčine i Poznanovca:

Alojz Čleković - poginuo
Valent Jakuš - poginuo
Pavao Jakuš - poginuo
Milan Vidiček - poginuo
Josip Jurin – poginuo
Viktor Vidiček – poginuo
Vilča Vidiček - poginuo
Rudi Vidiček
Marko Mrkoci
Dragec Glumpak – bio sekretar KK Ivanec
Draga Jakuš
Franc Jakuš
Ludva Vidiček
Kata Vidiček
Gustav Jurin
Štef Pozaić
Gabro Mrkoci
Josip Vidiček
Ruda Novosel
Josip Novosel
Josip Mrkoci
Blaž Jakuš
Lacko Jakuš
Tonč Jakuš
Janko Čajko
Josip Špiranec
Mato Špiranec
Antun Špiranec
Ivan Špiranec
Alojz Špiranec
Ivan Jadan
Jura Glumpak – zvjerski ubijen
Antun Pilek
Franjo Pilek
Viktor Car
Gabro Jug
Viktor Jakuš – poginuo
Josipa Špiranec – kasnije uhapšena i ubijena od Gestapovaca u Začretju 1943. g.
titanik @ 20:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008
 

Rođen je 1906. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina, u radničkoj porodici. Zidarski radnik. Svojom aktivnošću u sindikalnom pokretu postao je poznat radnicima tuzlanskog bazena. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1939. godine. Zbog svoje požrtvovanosti i neumornog rada bio je veoma cijenjen.

Poslije okupacije zemlje, učestvovao je u mobilizaciji ljudi za oružanu borbu. Radio je pod rukovodstvom Oblasnog štaba za tuzlansku oblast. Krajem jula 1941. godine, sa štabom i grupom partijskih radnika došao je na Birač, gdje učestvuje u formiranju partizanskih grupa i njihovoj pripremi za oružani ustanak. Istakao se u prvim ustaničkim borbama u vlaseničkom srezu, a naročito doprinosi jačanju bratstva i jedinstva medu borcima i u narodu. Zbog toga je postao vrlo popularan i omiljen među srpskim stanovništvom Birča. Formiranjem prvih ustaničkih odreda, kao popularan i omiljen borac, postavljen je za političkog komesara Šekovićkog bataljona u Birčanskom odredu. Formiranjem 6. istočno-bosanske proleterske brigade, kolovoza 1942. godine, postavljen je za političkog komesara čete. Kao u prvim ustaničkim borbama, Huso u teškim borbama protiv Nijemaca, četnika i ustaša, svojim neustrašivim držanjem služi za primjer. Naročito se istakao u borbama za oslobođenje Tuzle, septembra 1943. godine. Jurišao je na čelu čete na brojno jačeg i bolje naoružanog neprijatelja. Bodreći svoje borce, Merdžić je teško ranjen. Pobjeda je izvojevana, grad oslobođen. To je bila jedna od mnogih borbi u kojima je Huso pokazao kako se valja tući protiv neprijatelja. Slične podvige je ponovio još mnogo puta na raznim bojištima.

Poslije ozdravljenja, Huso je postavljen za političkog komesara Majevičkog partizanskog odreda. Kao rukovodilac, pokazao je izvanrednu sposobnost. Aprila 1944. godine, njegov odred je dočekao njemačku 13. SS-diviziju na Mamutovim Vodama, na Majevici. U teškoj borbi, Odred je uspio da odbije Nijemce i da im nanese gubitke. U momentu kada je pozivao borce na juriš, neprijateljski rafal ga je pogodio. No, i pored toga, on je pozivao borce da se junački drže i odbiju neprijatelja, govoreći im da njemu nije ništa. Poslije osam dana, podlegao je teškim ranama, u partizanskoj bolnici.

Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.
titanik @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, rujan 23, 2008
NA prilike u logoru, barem posredno, delovali su i značajni događaji na svetskim ratištima i sve izvesniji ishod rata (Staljingradska bitka, kapitulacija Italije).
Međutim, efekat koji je imalo savezničko bombardovanje logora sredinom aprila 1944. godine ne može da se uporedi ni sa jednim ranijim događajem.
Saveznička bombardovanja Beograda i Zemuna u aprilu 1944. godine bila su ne samo razorna i sa mnogo žrtava, nego su i porazno delovala na raspoloženje stanovništva.
Na uskršnju nedelju, 16. aprila 1944, nebo nad Beogradom sjajilo se od savezničkih aviona, koji su u Beograđanima izazivali radost i nagoveštaj slobode.
Međutim, umesto da produže ka ciljevima na istoku, oni su "tepihe" bombi počeli da bacaju na Zemun i Beograd ostavljajući za sobom pustoš i smrt.
Narednog dana bombe su pale i na Prihvatni logor Zemun.
"Krug je bio pokriven leševima i raskomadanim telesima, a pesak natopljen lokvama sveže i usirene krvi: prava kasapnica!
Tu smo izgubili oko sto devedeset ljudi. Pored mrtvih, bilo je i nekoliko stotina ranjenih, te su logorski paviljoni bili pretvoreni u bolnice iako nigde nije bilo postelja, a još manje materijala za previjanje ili za hirurške operacije - mada je bilo više lekara i hirurga među samim zatvorenicima" (svedočenje dr D. Stevanovića).
I pored svih razaranja i žrtava, bombardovanje je bilo velika prekretnica u logorskom životu.
U Komandi logora zavladala je potištenost, splasnuo je ubilački elan i kod njih i kod pripadnika unutrašnjeg obezbeđenja.
Istovremeno, zatočenici su živnuli, mnogo slobodnije su razgovarali i komentarisali događaje jer svima je bio jasan ishod rata.
Ostvarivši punu kontrolu nad hrvatskom policijom, nemačke okupacione vlasti odlučile su da logor na Beogradskom sajmištu predaju u njene ruke.
Do 17. maja 1944. godine hrvatska policija (Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost) preuzela je logor pod svoju upravu, ali je on i dalje služio uglavnom za nemačke potrebe.
Tokom juna i jula 1944. gotovo svi preostali zatočenici upućeni su na rad u Rajh.
Dalje postojanje logora na Sajmištu, na nesigurnom mestu, izloženom savezničkom bombardovanju, u neposrednoj blizini teritorija pod kontrolom NOP-a, moralo je da deluje na procenu celishodnosti daljeg postojanja logora.
Uz to, hrvatski logor u Vinkovcima nije bio daleko i mogao je da zadovolji potrebe za smeštajem sve manjeg broja zatočenika.
U julu 1944. godine nisu više postojali ni razlozi ni mogućnost za postojanje logora na Beogradskom sajmištu i logor je u drugoj polovini istog meseca rasformiran.
Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, utvrdila je da je u logor na Beogradskom sajmištu dovedeno ukupno od 90.000 do 100.000 zatočenika, među njima i oko 7.000 Jevreja iz Srbije. Do ovog broja Komisija je došla jedino na osnovu izjava preživelih zatočenika.
Međutim, u ovom pogledu izjave su uglavnom nepouzdane i imaju nizak stepen verodostojnosti.
Na isti način, Komisija je došla i do ukupnog broja zatočenika koji su izgubili život u logoru. Do broja od "preko 40.000 utvrđenih žrtava", među kojima i oko 7.000 Jevreja,
Komisija je došla do ove brojke uglavnom na osnovu slobodnih procena u izjavi dvojice preživelih zatočenika, i to onih koji su navodili najveće brojeve.
Prema našim istraživanjima, od osnivanja Prihvatnog logora Zemun, početkom
maja 1942. godine, do raspuštanja logora u drugoj polovini jula 1944. godine, u logor su dovedena 31.972 zatočenika.
Pri utvrđivanju ukupnog broja žrtava mora se poći od rezultata ekshumacija izvršenih na grobljima u Zemunu i na Bežanijskoj kosi (10.100), koje je organizovala Komisija za utvrđivanje ratnih zločina.
Našim istraživanjima utvrđeno je da je u periodu od osnivanja pa do raspuštanja Prihvatnog logora Zemun, od ukupno 31.972 zatočenika dovedenih u logor, u logoru ili neposredno posle odvođenja iz njega, život izgubilo ukupno 10.636 zatočenika.
To je jedna trećina od broja dovedenih ili prosečno 13 žrtava dnevno.
U "filijalama" logora, u Sabirnom logoru organizacije Tot i u radnom logoru na Ostrovačkoj adi, život je izgubilo 1.536, odnosno 712 zatočenika, ukupno 2.248.
Prema tome, ukupan broj žrtava Prihvatnog logora Zemun, zajedno sa njegovim "filijalama", bio je 12.884.
Zbog stanja istorijskih izvora (nepotpunih), realno je pretpostaviti da je broj stradalih, kao i broj dovedenih zatočenika, ipak, veći.
Stoga, brojeve od 31.972 dovedenih i 10.636 (12.884) stradalih, treba smatrati približnim donjoj granici i broja dovedenih i broja stradalih zatočenika Prihvatnog logora Zemun na Beogradskom sajmištu.
      
PARADA KROZ BEOGRAD
POSLEDNjI put paviljoni Beogradskog sajmišta iskorišćeni su za zatočenje krajem septembra 1944. godine.
Posle prinudnog rada u Borskom rudniku velika grupa mađarskih i bačkih Jevreja 17. septembra te godine upućena je peške ka Beogradu.
Iscrpljene zatočenike posle osam dana pešačenja mađarska straža naterala je da postrojeni paradnim maršom prođu kroz Beograd.
Oni su zatim odvedeni na Sajmište odakle su posle tri dana krenuli ka Mađarskoj u susret smrti.
Tako su krajem septembra 1944. godine na Sajmištu kratko bili zatočeni Jevreji, a upravo oni su decembra 1941. godine bili prvi zatočenici logora na Sajmištu.

KAZNA KAO POMILOVANJE
UPRAVO je aktuelna sudbina Petera Egnera, osumnjičenog u SAD za ubistva na Sajmištu i u Jajincima, ali, sudeći po kaznama njegovih "kolega" iz nemačke komande, ni on nema razloga za veliku strepnju. Ovaj vitalni 86-godišnjak stigao je u Ameriku 1960. i u međuvremenu obilazio mesta u Srbiji, baš kao pravi turista, bez imalo griže savesti. Tek sad se traže podaci o njegovoj umešanosti u ubistva hiljada ljudi i moguće je da na kraju stigne pred sud u Beogradu. Nije loše prošao ni pukovnik SS Emanuel Šefer, koji je u Kelnu osuđen na šest i po godina zatvora, mada je iz Srbije stiglo mnoštvo dokaza o njegovoj direktnoj umešanosti u "konačno rešenje jevrejskog pitanja".
U ovom feljtonu već pominjani Herbert Andorfer i Edgar Enge, komandant i njegov zamenik na Sajmištu, gotovo nisu osetili posledice strašnih zločina. Andorfera je austrijski sud 1967. osudio na dve i po godine zatvora, pošto je negirao bilo kakvu vezu sa pokretnom gasnom komorom. Engea su u ratno vreme nazvali Dželat, zbog streljanja hiljada ljudi u Jajincima, pa ipak je 1968. pred nemačkim sudom proglašen nevinim!
Za sve njih kaznu je izgleda platio SS general August Majsner, koji "nije mogao da spava dok god ima živih Srba". Osuđen je na smrt 1946. godine u Beogradu, a ko zna, da je uspeo da se dokopa Nemačke, možda bi ga i danas jurili po svetu.
titanik @ 22:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 22, 2008


Rođen 27. novembra 1899. godine na Ilidži, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, profesor filozofije i publicista. 
Stvaranjem KPJ, 1919. godine, postaje njen član. 
Zbog revolucionarne aktivnosti, zagrebačka policija protjeruje ga na 5 godina u Sarajevo. Ali, umjesto u Sarajevo, on emigrira u Beč, odakle odlazi u Prag, pa u Berlin, i ponovo u Beč. Tamo nastavlja da studira matematiku, fiziku i filozofiju. 
Krajem 1923. godine, Ognjen se vraća u zemlju, i vrlo često je bio po zatvorima, a marta 1930 godine je osuđen na sedam godina zatvora koje je odslužio u sremsko – mitrovačkoj kaznioni. 
Posle izlaska s robije, 1936, Ognjen je ponovo interniran u Korenicu, a zatim je dobio odobrenje da se nastani u Zagrebu, ali s ograničenim pravom kretanja. 
S Božidarom Adžijom uređivao je časopise: "Znanost i život", "Kultura", "Izraz", "Književni savremenik" i "Naše novine". Objavio je, za potrebe radnika, "Riječnik stranih riječi" i "Politički riječnik", zatim više analiza i radova o savremenoj naučnoj i filozofskoj misli.
Po nalogu Mačeka i Šubašića, Ognjen je, noću između 30.i 31. marta 1941. godine uhapšen zajedno s više komunističkih aktivista i zatvoren u zatvoru na Savskoj cesti. Posle stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, predat je ustašama, koje su ga prebacile u logor Kerestinec, i poslije tromjesečnog mučenja, zajedno s grupom revolucionara, strijeljale 9. jula 1941. godine, u Maksimirskoj šumi. Prilikom strijeljanja nije dozvolio da mu vežu oči, već je ustašama doviknuo: "Pucajte, vi ste banda ubojica!" 
Za svoje zasluge za širenje komunističke ideje proglašen narodnim herojem 26. jula 1945. godine.  

titanik @ 10:29 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 13, 2008


Rođen je 13. augusta 1911. u Jakovlju, Donja Stubica, Hrvatska. Sin zagorskih seljaka, Belinić je u zavičaju upoznao samo siromaštvo i težak rad. U zagrebačkoj radničkoj sredini formirao se u istaknutog revolucionara, koji je lični život podredio interesima svoje klase i naroda. Kao jedanaestogodišnji dječak došao je u Zagreb na učenje krznarskog zanata, a tri godine kasnije već je aktivan član radničkih kulturnih i sportskih društava. Od najranije mladosti pokazao je posebnu smionost za rad u klasnim radničkim sindikatima, i tom svom opredjeljenju za neposredan rad s masama, u bazama Pokreta, ostat će vjeran za cijelo vrijeme svoje revolucionarne djelatnosti.

Kao nadaren i bistar mladić, sposoban organizator i sugovornik koji govori jezikom razumljivim radniku, Belinić je bio omiljen naročito u radničkim četvrtima. Umio je da neorganizirani bunt usmjeri revolucionarom cilju. Takvog rukovodioca, uvjerljivog tumača političke linije i programa Komunističke partije Jugoslavije, zagrebačka partijska organizacija primila je u svoje redove kad se već oporavila od udaraca šesto januarske diktature, i kad je odlukama IV konferencije KPJ revolucionarni pokret radničke klase dobio čvrstu platformu i široki zamah upravo u njegovoj proleterskoj osnovici.

Belinić je primljen u KPJ 5. decembra 1934, a 1935. sekretar je Petog rajonskog komiteta — područja najrevolucionarnije zagrebačke četvrti, Trešnjevke, koju su sami radnici prozvali "Crvenom republikom". U decembru 1935. on je sekretar Mjesnog komiteta KP Hrvatske za Zagreb. U neprekidnoj političkoj djelatnosti Belinić je, početkom 1936, uhapšen, ali ga je, u oktobru iste godine, zbog nedostatka dokaza, sud oslobođio. Od 1937. djeluje u Varaždinu u URS-ovim sindikatima,
vnih radnika, a od februara 1938. i kao član Okružnog komiteta KP Hrvatske za Varaždin.

No, uz sve obaveze u Zagrebu, i potom u Varaždinu, ne zaboravlja zavičaj. Organizira, 1937. i prvu partijsku organizaciju u Oroslavlju.
Ta mnogostrana Belinićeva politička djelatnost — od svakodnevnih profesionalnih obaveza na pregovorima s poslodavcima i borbi za priznavanje i potpisivanje kolektivnih ugovora u pojedinim Ivofnicama, do ilegalne organizacije demonstracija ili štrajkova—nije mogla ostati nepoznata policiji. U augustu 1938. ponovo je uhapšen, u novembru 1939. dobiva izgon iz Varaždina, a u decembru iste godine upućen je u Lepoglavu. Kada se (u martu 1940) vratio iz Lepoglave, opet ulazi u URSSJ, kao profesionalni sindikalni funkcioner; tu djeluje do raspuštanja tih sindikata, odnosno do njegova ponovnog hapšenja, potkraj 1940. godine. Bilo je to Belinićevo posljednje hapšenje. Ovaj je put uspio pobjeći iz vlaka kojim je ponovno upućen u Lepoglavu. Otada živi u i legalnosti, i do okupacije zemlje djeluje kao profesionalni partijski radnik.

Uz ove svoje obaveze, Belinić je stizao da praktičnu djelatnost sindikalnog i partijskog rukovodioca dopuni i pisanom riječju u radničkoj štampi. Redovno je surađivao u ,,Radniku" (1937) i "Radničkom tjedniku" (1938 - 1939.)

Okupaciju zemlje Belinić je dočekao kao član Mjesnog komiteta KP Hrvatske za Zagreb. Od prvih dana oružane borbe, prekaljeni i iskusni revolucionar preuzima najodgovornije političke i vojne funkcije. Organizira Prvi zagorski partizanski odred, član je Povjerenstva CK KP Hrvatske za Zagreb, član Oblasnog komiteta KP Hrvatske za Zagrebačku oblast, politički komesar Druge operativne zone, a od novembra 1943. član Politbiroa CK KP Hrvatske. U vrijeme NOR-a Belinić se posebno angažirao da oživotvori revolucionarne ciljeve kojima se posvetio od najranije mladosti: jedan je od osnivača prvih narodnooslobodilačkih odbora na oslobođenoj teritoriji u Hrvatskoj, i beskompromisan borac za izgradnju narodne vlasti. Biran je i u najviše predstavničke organe zemlje (od njihova konstituiranja): AVNOJ i ZAVNOH.

Poslije oslobođenja Jugoslavije, Belinić se izvjesno vrijeme opet vraća sindikalnoj djelatnosti, kao predsjednik Zemaljskog vijeća Sa-veza sindikata Hrvatske; zatim je biran za predsjednika Oblasnog narodnog odbora i sekretara Oblasnog komiteta KP Hrvatske za Zagrebačku oblast, a od 1945. do 1969. i za poslanika u Saboru Hrvatske i Saveznoj narodnoj skupštini. Istodobno je bio i dan Politbiroa, odnosno Izvršnog komiteta, CK SK Hrvatske i Član CK SK Jugoslavije, a također i Član Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske. Od Osnivačkog kongresa SUBNOR-a Jugoslavije do 1969. bio je član Predsjedništva njegova Centralnog odbora, a od 1961. do 1969. i predsjednik SUBNOR-a Hrvatske. Bio je Član Savjeta Republike Hrvatske.

Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.
titanik @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 10, 2008


Zarobljene partizane peklo je osećanje odgovornosti, ponekad i stida, što su zarobljeni i pored okolnosti u kojima se to desilo.
Pojedinačno ili grupno, bili su izloženi dodatnim ispitivanjima i mučenjima, a neki su ubrzo ubijani.
Od početka 1943. godine, ishrana zatočenika ponovo se pogoršala i po količini i po kvalitetu.
Mere za održavanje higijene i izolovanje bolesnika nisu mogli da zaustave širenje raznih bolesti, a pre svega epidemije pegavog tifusa.
Dovođenjem velikih grupa zatočenika iz Bosanske Krajine, prvih meseci 1943. godine počela je nova epidemija.
Dok je tokom epidemije pegavog tifusa 1942. godine smrtnost bila 6 odsto, sada je smrtnost dostizala čak 70 odsto. U jesen 1943. godine epidemija se razbuktala i izmakla kontroli. Uveden je karantin koji je, sa manjim prekidima, trajao do 1. maja 1944. godine.
Vakcinacija i lečenje doveli su do smirivanja enidemije, na čemu su nemački lekari čestitali dr Stevanoviću iz logorske bolnice.
Komanda logora "suzbijala" je epidemiju na još jedan način. Iz logorske bolnice i iz logorskog kruga neprekidno su odvođeni teži, pogotovo stariji bolesnici, u smrt, u mađarski paviljon. Uslove za povezivanje i organizovanje otpora uglavnom su imali zatočenici iz stalnog osoblja logora (personalci).
Kako su oni vodili gotovo sve logorske službe, imali su mogućnosti da se međusobno ispomažu i da, ako se ukaže prilika, pomognu i drugima.
Samoorganizovanje zatočenika, uglavnom partizana, članova Komunističke partije Jugoslavije i drugih pripadnika NOP-a, dovodi se u vezu s početkom 1943. godine, kada su i prilike u logoru bile nešto snošljivije.
Organizovani zatočenici za jedan od svojih glavnih zadataka smatrali su spasavanje pripadnika partizanskih jedinica, NOP-a i KPJ.
Mnogobrojni životi sačuvani su i angažovanjem personalaca iz logorske kartoteke.
Uz veliki rizik, samoinicijativno ili po dogovoru, oni su uspevali da u transporte iz logora ubace zatočenike određene za streljanje i da među maloletne koje je preuzimao Komesarijat za izbeglice ubace i punoletne zatočenike.
Pojedini personalci iz magacina hrane i kuhinje mnogo su učinili na poboljšanju ishrane zatočenika, čime su spaseni mnogi životi.
Posebno istaknuto mesto u spasavanju života mnogobrojnih zatočenika imali su zatočenici lekari iz logorske bolnice.
Oni su činili sve što je bilo u njihovoj moći da nedaće koje su pogađale zatočenike, pre svega epidemije zaraznih bolesti, posebno pegavog tifusa, ne prerastu u pravu katastrofu.
Mnogobrojnim bolesnicima, ili samo iscrpljenim zatočenicima, boravak u logorskoj bolnici, i pored vrlo oskudnih mogućnosti lečenja i oporavka, spasao je život.
Lekari i bolničko osoblje mnogo su činili i na održavanju higijene u logoru.
Zaslužni su i za sprečavanje širenja epidemije pegavog tifusa na ženski paviljon, u čemu je značajnu ulogu imala i grupa organizovanih zatočenica.
Logorski život i patnje brzo su zbližavali zarobljene partizanke i druge pripadnice NOP-a, i pored početnog nepoverenja i straha od provokacija.
One su smatrale za svoju dužnost da organizovano deluju i u logoru, pa su se spontano zbližavale, povezivale i organizovano radile sa drugim zatočenicama, pre svega na poboljšanju životnih uslova u logoru.
     
STIZALI I GRCI
OD sredine juna 1943. godine počela je da se menja i nacionalna (u smislu državljanstva) struktura zatočenika dovođenih u logor na Sajmištu.
Osim Jugoslovena, uglavnom Srba, počelo je dovođenje grčkih rodoljuba sa strateški važne "tvrđave Krit".
Posle kapitulacije Italije i velikog širenja nemačkog vojnog angažovanja na jugoistoku, nacionalna struktura zatočenika još više se promenila.
Osim Italijana, koji su kratko boravili u logoru, u jesen i zimu 1943/1944. godine stizale su nove grupe Grka, kao i transporti Albanaca. Sa jugoslovenske teritorije zauzete posle kapitulacije Italije, Nemci su u logor na Sajmištu internirali sve Jevreje koji su tu živeli ili našli utočište.
titanik @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 0
OD kraja maja do sredine septembra 1943. godine jedan ograđeni logorski paviljon korišćen je i kao prijemni logor za ratne zarobljenike, prvo za četnike zarobljene u operaciji "Švarc", a posle kapitulacije Italije kraće vreme i za italijanske ratne zarobljenike.
Od 20. septembra kao zarobljenički logor korišćen je nekadašnji logor organizacije "Tot" na Ušću, koji je dobio novo ime: Prolazni zarobljenički logor 172 Zemun (Dulag 172 Semlin).
U njemu su, osim italijanskih, sovjetskih i drugih ratnih zarobljenika, bili internirani i zarobljeni pripadnici NOV Jugoslavije sa teritorije NDH koji su od avgusta 1943. godine imali status ratnih zarobljenika.
Partizani zarobljeni van teritorije NDH, ako bi bili dovedeni u ovaj logor, ubrzo su prebacivani u susedni Prihvatni logor Zemun, pod nadležnost nemačke policije.
U savezničkom bombardovanju Beograda i Zemuna na Uskrs, 16. i 17. aprila 1944. godine, Dulag 172 teško je stradao, a stotine zatočenika su poginule.
Preživeli zarobljenici prebačeni su u novi zarobljenički logor u Milišićevoj ciglani na Zvezdari u Beogradu, krajem maja 1944. godine.
Logor na Beogradskom sajmištu nije gubio značaj i za okupacioni aparat u Srbiji.
Prema zapovesti komandujućeg generala i komandanta u Srbiji od 5. avgusta 1943. godine, uhapšenike, određene za upućivanje na prisilni rad u Rajh, trebalo je dovoditi u Prihvatni logor Zemun. Ovim je potvrđeno da je logor na Sajmištu zadržao centralno mesto za prikupljanje zatočenika iz okupirane Srbije.
Posle kapitulacije Italije, 8. septembra 1943. godine, nadležnost vojnoupravnog zapovednika Srbije, generala Felbera, proširena je i na Sandžak i Crnu Goru. Na ove oblasti proširena su i ovlašćenja rukovodioca nemačke policije u Srbiji A. Majsnera.
Obaveštajna, pa i egzekutivna delatnost njegovog nadleštva proširena je i na Makedoniju, deo Bosne i Hercegovine i Albaniju.
Međutim, centralno mesto u Majsnerovoj represivnoj mreži zadržala je okupirana Srbija sa izgrađenim i uhodanim sistemom zatvora i logora, u kojem je Prihvatni logor Zemun imao najveći značaj.
Širenjem Majsnerove nadležiosti u jesen 1943. godine porastao je i značaj Prihvatnog logora Zemun, koji je, praktično, postao glavni nemački sabirni logor za ceo evropski jugoistok, a time, ujedno, jedan od glavnih izvora prisilne radne snage za radne i koncentracione logore u Rajhu i okupiranim zemljama.
Od januara 1943. godine, pa sve do maja 1944, dok je logor bio u nemačkim rukama, u još većoj meri nego do tada, najveći broj zatočenika pristizao je sa teritorije NDH, gde su tada vođene najžešće borbe na tlu Jugoslavije.

GORI OD GOREGA
Većina ovih zatočenika i dalje su bili Srbi, jer je teritorija pod kontrolom NOVJ najvećim delom bila na prostorima naseljenim Srbima, a oni su činili i najveći broj boraca partizanskih jedinica.
Nemačka vojska i policija od 1943. godine u svojim akcijama često su redom kupile sve radno sposobne osobe, tako da su u logor na Sajmištu dospevali i sasvim lojalni Hrvati i muslimani, najčešće seljaci.
Broj zatočenika logora na Sajmištu, dovođenih s teritorije okupirane Srbije, od početka 1943. godine neprekidno se smanjivao, kako apsolutno, tako i relativno, u odnosu na zatočenike iz drugih krajeva.
Najbrojniji zatočenici bili su pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta i organizacije Draže Mihailovića, kao i sumnjivi za saradnju sa njima.
Krajem februara 1943. godine Majnekea je na mestu komandanta logora zamenio SS-potporučnik Šercinger. Iako je na tom položaju ostao samo oko dva meseca, upamćen je kao surov i bezobziran čovek, koji je bez ustručavanja ubijao zatočenike.
Početkom maja 1943. godine Šercingera je zamenio SS poručnik Beker, koji je na tom položaju ostao do druge polovine maja 1944. godine, dok je logor bio u nemačkim rukama.
Beker je bio zatvoren, surov čovek, koji je često sam izvršavao kazne batinanjem i birao žrtve za streljanje u odmazdama. Nije se libio ni od pljački zatočenika.
Kao i ranije, od samog dovođenja u logor, zatočenici su bili izloženi najrazličitijim nedaćama, poniženjima i opasnostima.
Većini je to bilo prvo zatočenje, pa su
se teško privikavali na logorski režim.
titanik @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, rujan 5, 2008

Kao što je navedeno, prilog knjige Dnevnik Diane Budisavljević je 80 dokumenta koji svjedoče o djelovanju Akcije DB, što daje posebnu vrijednost samom dnevniku. No kako je djelovanje Diane Budisavljević bilo dugo zanemareno, zanimalo nas je na koji način se o njezinom radu govori u nekim drugim relevantnim publikacijama.
U knjizi Dječji dom u Jastrebarskom (1939.-1947.) Dokumenti (Petešić, 1990.),koja se u velikoj mjeri vremenski podudara s Dnevnikom DB te u fokusu također ima djecu stradalu tijekom 2. svjetskog rata, spominje se djelovanje Diane Budisavljević i Kamila Breslera u vezi spašavanja kozaračke djece. Kao izvori koriste se i tekst K. Breslera iz 1947. godine «Spašavanje kozaračke djece» te izvodi iz dnevnika D. Budisavljević koji je tada još bio neobjavljen, a autoru ga je ustupila na uvid njezina unuka S. Szabo. U knjizi se koriste i neki drugi izvornidokumenti kao npr. Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje zloćina okupatora i njihovih pomagača o saslušanju prof. Kamila Brösslera od 18. prosinca 1945

U proljeće god. 1942. stigao je delegat Medjunarodnog Crvenog križa u Zagreb Dr. Širmer i obratio se na Crveni Križ Hrvatske … Kad je dr. Štirmer došao do mene, pitao me je o stanju djece u logoru u Gradiški, Mlaki i Jablanovcu i što se može poduzeti da se tu djecu nekako spasi. Ja sam odgovorio da ću sa svoje strane učiniti u koliko sa strane tadanjih vlasi, a i Hrv.Crv. Križa ne ću imati na smetnji. Dr. Stirmer je na to otputovao u Genevu, te je Međunarodni Crv. Križ učinio presiju na H.C.K, da mi H.C.K. dade na raspolaganje potrebno osoblje. Ne dugo iza toga došla je do mene Dijana Budisavljević, žena prof. Dr. Budisvljevića, te mi kazala, da li ja mogu poduzeti što da se ta djeca, koja se nalaze po logorima spase, a ona da će već ishoditi dozvolu od vlasti da ih iz logora izvuče. I tako je počeo rad na vađenju djece iz logora Gradiška, Jasenovac, Jablanac, Mlaka i dr. ….7

U knjizi se na više mjesta jasno navodi zasluga Diane Budisavljević za dobivanje dozvole za izvlačenje djece iz logora Stara Gradiška "koja je kao Austrijanka uspjela uspostaviti kontakte s višim njemačkim oficirima" (Petešić, 1990.:21). No, njezinom kontinuiranom radu na njihovom zbrinjavanju i evidentiranju ne posvećuje se gotovo nikakva pozornost. Puno veći značaj se daje prof. Bresleru, te se navodi da je "Brössler bio glavni akter u spašavanju djece iz logora Stara Gradiška 1942. godine. U njihovom izvlačenju iz logora, smještanju u Zagreb – u bolnice, Gluhonijemi zavod, Jeronimsku dvoranu, na Josipovac, u staklenike nadbiskupa, itd. u Jastrebarsko i Sisak“ (Petešić, 1990.:21). Tekst K. Breslera iz 1947. godine «Spašavanje kozaračke djece» te njegova posveta Diani Budisavljević puno jasnije govori o značaju njezinog kontinuiranog angažmana i potvrda je njihove bliske suradnje tijekom navedenog razdoblja.

Oko gospodje D. stvorio se krug požrtvovnih i marljivih gradjanki (supruga prof. Becića, akadem. slikara, Bajo Omičkus, trgovac, Bojanić, trgovac, D. Vidaković. arhitekt itd. itd.), te su dobavljale sve ono što nam nije bilo moguće pribaviti. Šile su košuljice, zarubljivale pelene, pomagale danju i noću njegovati djecu uporedo sa sestrama Crvenog Križa.8

Zanimljivo je da u svom tekstu K. Bresler često spominje Dianu Budisavljević, ali kao gospođu D., iako inače koristi puna imena i prezimena ostalih sudionika tih zbivanja. Ostaje otvoreno pitanje zbog čega je tako postupio.
U knjizi sjećanja Slave Ogrizović "Zagreb se bori" (1977.) djelovanje Diane Budisavljević je još skromnije opisano. U poglavlju "Kozaračka djeca" autorica opisuje atmosferu u Zagrebu neposredno prije i za vrijeme akcije spašavanje djece s Kozare.

Kad su tako u Crvenom križu s raznih strana doznali da u logoru ima djece, odmah su odlučili da ih spase. Obratili su se profesoru Kamilu Bresleru u tadašnjem Ministarstvu udružbe... Ali do djece se nikako nije moglo doći. Iz Stare Gradiške su dolazile vijesti o tome kako djeca umiru od gladi i bolesti, pa su Zagrepčani počeli već naglas na ulicama protestirati, iako je sve bilo puno vojske i agenata.
Tada je Dijana Budisavljević odučila uzeti stvar u svoje ruke. Njen suprug prof. Budisavljević bio je jedan od najboljih kirurga, pa ga ni ustaše nisu dirale iako je bio Srbin. Radila je u Crvenom Križu, a kao rođena Austrijanka iskoristila je svoje znance Bečane da je upoznaju s visokim njemačkim vojnim funkcionarima. Uspjelo joj je da je najave generalu Viecku, komandantu svih njemačkih snaga u "endehaziji".
Kad ju je primio u audijenciju, Dijana Budisavljević je ispričala kako u logoru ima mnogo djece, kako su u užasnom stanju, a da se to u Zagrebu zna. Istakla je da su građani jako uzbuđeni, da se njihova mržnja okreće i na Nijemce, što bi moglo dovesti do raznih neprilika. Tima ga je pogodila u pravo mjesto. (Ogrizović, 1977.:127)
Slijedi opis akcije zbrinjavanja djece u kojoj je opravdano istaknuta uloga prof. Breslera i Crvenog križa, poimenično Jane Koch te Tatjane Marinić, aktivistice KPJ.
Diana Budisavljević se spominje još dva puta. Jednom uz Dragicu Habazin, kao jedna od dobrovoljnih bolničarki sestara Crvenog križa koje su došle početkom srpnja u Staru Gradišku (str. 129). Na samom kraju tog poglavlja S. Ogrizović ponovo spominje Dianu Budisavljević:

Doktorica Budisavljević je bez znanja ustaša načinila dvostruku kartoteku. Duplikate je sakrila i kad je Zagreb oslobođen, donijela ih je Tatjani Marinić, tada načelnici odjela za brigu o djeci u Ministarstvu socijalnog staranja, gdje je radio i profesor Brössler. Tatjana se pobrinula da se po selima na Kozari razglasi da su djeca smještena u Zagrebu. I počeli su dolaziti roditelji u potrazi za svojom izgubljenom, otetom djecom. (Ogrizović, 1977.:153)
titanik @ 14:16 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 4, 2008
Postoji vise dokumenata o tome kako su socijalni aktivisti pomagali stradalnicima, posebno djeci u toku II svjetskog rata. Medju njima bila je i Diana Budisavljevic (1891. - 1978., Innsbruck). Njezin rad predstavlja izuzetan doprinos zbrinjavanju djece, ali i profesionalizaciji socijalnog rada.

Diana Budisavljević, rođena Obexer, rodila se i školovala u Innsbrucku, Austrija. Nakon završene srednje škole udala se za dr. med. Julija Budisavljevića. Dr. Budisavljević je završio Studij medicine u Innsbrucku. Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je imenovan profesorom kirurgije, te zajedno sa suprugom dolazi u Zagreb 1919. godine, gdje je osnovao Zavod za kirurgiju pri Medicinskom fakultetu. Početkom 2. svjetskog rata gospođa Budisavljević bila je majka dviju odraslih kćeri, već i baka, a pripadala je višim zagrebačkim intelektualnim krugovima. Kad je saznala za stradanje pravoslavnih žena i djece u logoru Lobor grad, sa skupinom suradnika, od kojih su bili najznačajniji dr. ing. Marko Vidaković i ing. Đuro Vukosavljević, organizirala je akciju za pomoć vođenu pod imenom "Akcija Diane Budisavljević" (u daljnjem tekstu Akcija DB). Od početnih aktivnosti skupljanja pomoći u hrani, odjeći i lijekovima za stradale žene i djecu Akcije DB je značajno proširila raspon djelovanja kad je gospođa Budisavljević saznala da se u logoru Stara Gradiška nalazi veliki broj nezbrinute djece. Kao što se navodi u njezinoj biografiji: "Uz pomoć njemačkog oficira von Kotziana dobivena je dozvola za dovođenje te djece iz logora. U organizaciji Ministarstva udružbe, ponajviše prof. Kamila Breslera2, koji je osigurao smještaj djece u Zagrebu, Jastrebarskom, a kasnije i Sisku, te uz pomoć sestara Crvenog križa, djeca su u nekoliko transporta dovedena iz logora. D. Budisavljević odjevena u uniformu sestre bolničarke Crvenog križa sudjeluje u transportu djece iz stare Gradiške, Mlake i Jablanca" (Kolanović, 2003.: 261). Jedna od značajnih aktivnosti Akcije DB, je bila i nabava mlijeka za zagrebačku djecu preko Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi 1943. godine.

Izvodi iz njenog dnevnika:

23. listopada 1941.
Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. ... Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini ... U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.

6. veljače 1942.
Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo.

26. veljače 1942.
Ujutro odlazim prof. Bresleru. Saznajem da je i on bio pozvan na odgovornost zbog putnog naloga kojeg mi je izdao. No, moje traženje da nekog drugog pošalje u Lobor-grad nije prihvatio. Smatrao je, naprotiv, da trebam sve provesti kako je dogovoreno i tako svima pokazati da se strogo držim propisa koje je izdao poglavnik.
Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije pokušati dobiti dozvolu za rad. Predstojnik me primio vrlo ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje ... Kaže da mogu mirno nastaviti s radom… Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kühnel bio spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.

27. veljače 1942.
Dobivam pismenu dozvolu za vođenje akcije. Odmah sam je odnijela fotografu i dala napraviti nekoliko kopija. Polazeći od ove dozvole za koju sam točno znala da mi u određenim prilikama neće ništa značiti, odlučila sam, usprkos prigovoru mog muža, nastaviti Akciju, budući su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada.

14. lipanj 1942.
To mi je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude oslobodim od sigurne smrti….

10. srpanj 1942.
A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? (Dječja bolnica u Staroj Gradiški)

1. travanja 1943. godine
U Ministarstvu udružbe saznajem za isključenje prof. Breslera iz Crvenog križa. Između ostalog mu se predbacuje da je u vezi sa mnom i da mi prenosi informacije o zbivanjima na terenu. To ne odgovara činjenicama. U gotovo svim slučajevima sam o postupcima s djecom već znam i odlazila sam k njemu samo kako bih se posavjetovala o mogućnostima pomoći.

19. listopada 1943.
Odlučila sam napraviti novi popis djece za koju ne znamo gdje se nalaze i to prema abecednom redu imena majke. Nadamo se da ćemo tako identificirati još neku bezimenu djecu. U kartoteci imamo mnogo djece za koju samo piše da su preuzeta iz logora i onda opet mnogo djece koja su kolonizirana, a za koju se ne zna odakle su.

9. travanj 1944.
Nakon ručka su ponovno došle žene koje su bile kod mene 7. Dala sam im pismene preporuke za svećenika u općinama gdje su im kolonizirana djeca. Kako su me djeca kasnije obavijestila (žene su bile nepismene), oba hranitelja su prihvatila i majke. Tako je uspjelo sjedinjenje majke s njihovom djecom.

28. svibnja 1945.
Predajem kartoteku (po nalogu potpisanom od Tatjane Marinić – opaska M. A.), bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnice s popisom posebnih oznaka na djeci. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalaženje veće, točno popisne djece, nije nikom zadavalo teškoće. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sad velika bol, moja i gospođe Đakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu.
titanik @ 14:04 |Komentiraj | Komentari: 0