Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - kolovoz 2007
srijeda, kolovoz 29, 2007
Rodjen je 03.07.1920.godine u Koprivnice u imucnoj trgovackoj porodici.Njegov otac i stric su u Svesvetama kod Zagreba osnovali tvornicu alkoholnih pica. Skolu je pohadjao u Zagrebu , a cetvrti razred gimnazije i nizi tecajni ispit je polozio je 1934/35 godine u gimnaziji na ostrvu Krku.   
Upisao se u Trgovacku akademiju. Tu se opredjelio za ideje naprednog omladinskog pokreta. I pored skolovanja bio je prisno vezan sa mladim radnicima u ocevoj i stricevoj tvornici. Pokusavao je organizovati im bolji polozaj. 1939 bio je organizator namjeravanog strajka. Okupio je radnike oko Narodne pomoci. Jedna od njegovih znacajnih akcija bila je skupljanje za prezivjele interbrigadiste iz Jugoslavije, koji su se poslije zavrsenog rata u Spaniji , nalazili u francuskim koncentracionim logorima. Poslije kapitulacije Jugoslavijena poziv Komunisticke partije ukljucio se u akciju skupljanja oruzja. Bio je u vezi boraca Zagrebacko -svesvetskog odreda koji je osnovan u julu 1941. u sumi Divljaci Na cesti Dibrava - Svesvete i zagrebacke partijske organizacije. Postao je clan KP hrvatske. Cesto je odlazio u Zagreb. Nekoliko puta je hapsen. Iz zatvora je pustan zahvaljujuci bogatsvu porodice, koja je potkupila ustaske oficire.U decembru 1941 odlazi u Hrvatsko primorje, a u zimu 1942 u Gorski kotar gje postaje partizanski borac.
U oktobru 1942 postaje borac XIII proleterske brigade koja je nosila ime "Rade Koncar". Istakao se kao odlican puskomitraljzac, kao aktivan SKOJ-evac postao je rukovodilkac SKOJ-a u jednom od bataljonu brigade.Zbog bolesti upucen je u komandu zumberacko-pokupskog podrucja. Taj kraj je odlicno poznavao.Tu je radio kao politicki radnik, bio je borac. Bio je rukovodilac kjjeg su cijenili ostali saborci i narod tog kraja. 
Prvo je bio komesar Turopoljsko -posavskog odreda , a zatim komesar a zatim komesar operativnog staba za Zumberak i Pokuplje. Uvijek je medju borcima u bitkama i u predahu izmedju bitaka pokazivao veliko razumjevanje za druga i saborca.Organizovao je akcije poput razoruzavanja satnije domobrana u selu Sopnici. 
Istakao se u okrsaju koji je za njega bio posljednji. Njegova brigada vodila je bitke na podrucju sektora Pljesevice. Poslije te bitke proglasena je udarnom. Poginuo je hrabro kod sela Sveta Jana 22.06.1944.

Narodnim herojem proglasen je 06.07,1944. godine

titanik @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
U oktobru 1941.godine Ozrenski partizanski bataljon u cijem sastavu je bila ceta Husinski rudar borio se na putu Tuzla Kladanj protiv znatno nadmocnijeg neprijatelja. U tim borbama tesko jke ranjen rudar Petar Markovic –Pejo. Drugovi su ga nosili na nosilima putem preko Supljeg Javora, strmim visom Konjuha. Kad su stigi blizu vrha bio je vec mrtav. Tu su ga sahranili, a od njega se u ime drugova oprostio Ratko Vokic Veljko. Pejo je poginuo 29.10.1941. godine

titanik @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 27, 2007

Dvadeset sedmi jul. Sunce pece kao pred kisu. Hladovine nema, sem nesto malo od novosagradjene skole u Milosevom Brdu. Hrastovi u dvoristu osusili su se jos 1942, kada je stara skola izgorjela. Red zasadjenih lipa oko dvorista, kraj puta, ne daje nikakvu hladovinu za ovoliki zbor. I zastave po kucama i vocnjacima nekako se cudno opustile na ovoj vrucini. A omladina razvukla kolo oko skole. Kolo se proteglo cak dolje do zaravni gdje je nekada bio dom u kojem smo kao osnovci sa uciteljem davali Kocicevog „Jazavca pred sudom“. Posmatram je iz prikrajka, jer nemam hrabrosti da joj pridjem. Znam da cu biti zbunjen, kao i ranije.                                                                                          Gledali smo se bez rijeci. Koliko je to trajalo, ja ne znam. Bio sam uzbudjen. Nije glasno plakala, ali ja sam vidio njene suze i osjecao njenu tugu.
Pred nama se prostiralo nase selo. Iz zelenila vocnjaka i sumaraka izbijaju krovovi, crveni kao plamen. Svi ti krovovi dobro su nam poznati. Gledamo ih rasute dolje do bara u ravnici, gdje smo se cesto kao cobani igrali. I cutimo. Misli mi kruze po dragim uspomenama iz djetinjstva. U cetvrtoj klupi ucionice sastavljali smo prve recenice. Sa izvora pod starom kruskom uzimali smo vodu. Grane te kruske sada kao da se naslanjaju na spomenik pedeset osmorici. Danas je on prekriven ruzama. Odavde mu vidim petokraku, koju obasjava sunce iza nasih ledja.
Oktobar 1941. Ustase naidjose kroz nase selo i potjerase 164 seljaka. I nase drugove iz razreda, Zivka Goncina i Mihajla Ugrenovica. Poveli su i njenoga oca i njegova dva brata. Pobili su ih iznad brane u barama. Osmorica su uspjela da pobjegnu iz pokolja: Ilija Gligic, Mirko Dragusic, Gojko Acimovic, Gligo Ljepojevic, Mirko Gligic, Petar Vukotic, Pavao Ugrenovic i Stevo Babic. Oni svakog sesnaestog u oktobru odlaze na obalu i, cuteci, dugo gledaju u tok bistre kozarske rjecice. Osluskujuci njen zubor, klanjaju se sjenima palih.     Majka joj i dalje sjedi za svojom „singericom“ i sije za selo. Ljudi se stalno okupljaju i oko bratove kovacnice. Jer Pero zna da popravlja i puske. Od starih i zardjalih pravi nove. Pravi oruzje, jer ga nema dovoljno za sve. Ono malo pusaka i kubura koje nocu popravi — mi nosimo u vreci i preko dana ih sakrivamo u staru grobnicu kod zvonika. Tamo smo sakrili i „nagan“ sa kolom i zutom drskom, koji je meni otac ostavio kada je posao u „rezervu“. Poklonicu ga Milosu DJenadoru, jednom od prvih partizana iz sela.       Sinoc smo ispratili i Peru. Sada je ona ostala sama sa majkom.
Brata je u ratu samo jednom vidjela, kada je dosao od Grmeca promrzlih nogu, da se kod kuce oporavi. Poginuo je kao komesar cete na Cazinu kada je gradic konacno oslobodjen.  Juli 1942. Na Kozaru je zagrmjelo sa svih strana. Avioni su kruzili i nad nasim selom. Bacali bombe i letke.






Milka Bjelovuk iz sela Jablanice pod Kozarom bila je, kao trinaestogodisnja djevojcica, bombas i bolnicarka u jedanaestoj krajiskoj brigadi.



Savka Mandic, prvoborac iz Turjaka pod Kozarom, rodila je Milicu 1944. godine u Trnavi na Majevici, u okolini Druge krajiske brigade. U Bihackoj 9, mirnoj banjaluckoj ulici, mali Milan i Tatjana, dobri ucenici, baki su sada najveca radost.





U maminom zagrljaju: Sida Marjanovic, Kozarcanka i prvoborac, rodila je kcerku 10. oktobra 1943. godine u koloni Pete kozarske brigade. Dok je Joca, Svjetlanin tata vodio brigade u okrsaje sa neprijateljem, a mama organizovala omladinu Kozare za posljednju bitku, Svjetlana je, pored ustaskih traganja, mirno rasla u porodici Stojana i Luce Mesic u selu Rujevici kraj Kotor-Varosi. Svjetlana je 1974. iznenada umrla, a njenih dvoje djece, Simonida i Aleksandar, rastu kod bake i deke.



Ratko Kukic rodjen je 1941. godine u Drugom krajiskom odredu, u kolibi zavijenoj snijegom ispod Mrakovice na vrhu Kozare. Kao beba prezivio je veliku kozarsku ofanzivu 1942. Onda je rastao u bakinom krilu. Otac Mihajlo je poginuo na Sutjesci, a majku Desanku, kao istaknutog borca Kozare, ubili su cetnici na Manjaci pri kraju rata. Danas je Ratko Kukic pukovnik JNA. 
Pucali su i na cobane. „Sprema se neka velika sila na nas“, govorili su ljudi. Ofanziva!                                                                                                                                                   A ona nije mogla da napusti bolesnu majku. To nas je razdvojilo. U Grabovom gaju, u gustoj sikari, odnekud je ostala jedna velika kaca. Ispod nje je tekao potok. I dok se ona sa majkom skrivala u kaci, sa zuborom vode su se mijesali nerazumljivi glasovi sva tri streljacka stroja. U prvom su isli njemacki vojnici. Ustase su pretresale svako sumnjivo mjesto, ali njihovo skloniste nisu pronasli.
 
Nase, inace veliko selo bilo je prazno. Ofanziva je za sobom ostavila pustos. Medju malobrojnima, koji su uspjeli da se spasu, bilo je vise djece nego odraslih. A trebalo je prenositi zito ove rodne godine i sklanjati ga od neprijatelja. Za tu akciju SKOJ je pokrenuo i najmladje.
 
Maj 1943. Dosla je u cetu. Saznala je od Mirjane, nase bolnicarke, da brigada odlazi sa Kozare, nekud daleko, preko Vrbasa. Mirjana je to, opet, saznala na skojevskom sastanku, koji je odrzan prije podne na polozaju. Pri susretu u ceti pokusali smo da sakrijemo svoju radost. Ja sam se pravio vazan sa svojom „talijankom“ i krisom bacao poneki pogled na njene crne pletenice koje su, izbacene naprijed, nemirno poigravale na njenim malim grudima.— Samo da me ne primjete nocas u ceti dok ne prijedjemo preko Vrbasa! Kasnije me sigurno nece vratiti — sapnula mi je dok smo prolazili kraj vodenice.  Bilo mi je milo sto ide s nama, sto ce biti u mojoj blizini. Kada sam joj za trenutak dodirnuo ruku, u meni je sve zatreperilo.
Nisam ni osjetio kako je prosla moja najlepsa noc u koloni. I dan, dok je brigada, u siprazju iznad Klasnica, cekala da padne noc. Srucili smo se kao uragan na most preko Vrbasa, na Devetine i cetnike. Uhvatili smo Radica, nekakvog cetnickog glavesinu. Od Nijemaca, nadomak Prnjavora, oteli smo topove. Njima smo sa Ljubica gadjali kolonu koja je bjezala uskom cestom prema Derventi. A ja sam sve cesce nalazio nekakvog „vaznog“ posla u njenoj blizini. u pokretu kolone, na odmoru. Stariji drugovi su to primjecivali i salili se na nas racun.
Jesen 1943. Dan je bio lijep. Ceta je na Martincu imala predah. Od kada smo presli Vrbas, vodili smo borbe svakodnevno. Cetnike smo rastjerali.    
Lezao sam na svjezem sijenu i gledao u cisto nebo. Nas komesar, Joco Marjanovic, namjestio je fotografski aparat. Ovdje je dobio film. Raspolozen je i sali se s nama. Sida je upravo rodila kcerku. Dali smo joj ime Svjetlana. Smjestili smo je u porodicu Stojana Mesica. Obilazimo je kad god nas put nanese kroz Vrbanjce.                                Mirjana i ona razastirale su po lipama u dvoristu bijele trake opranih zavoja. Iznenada, jedan avion, obrusavajuci se, prekinuo je njihov smijeh. Bomba je odbacila tijela zajedno sa verandom srusene kuce. Sa mukom, osamucena i izubijana, izvukla se iz procjepa izlomljene lipe. Mirjane vise nije bilo. Od nje je ostala bolnicka torbica sa bombama, od koje se nikada nije odvajala. I pramen plave kose nad kojom smo dugo plakali.
 
Na prvom pokretu cete ona je osvetila Mirjanu. U borbi sa Nijemcima na Cavki bacila je dvije bombe iz Mirjanine torbice. Vidio sam je kroz dim kako, puzeci, vuce u zaklon dio jednog sanduka U njemu su bile njemacke hand-granate. Bacila ih je iza drveta na Nijemce, hladno, kao da to i nisu bile bombe. U povlacenju je iz okrsaja izvukla ranjenog druga.
Potukli smo toga dana mnogo njemackih vojnika. Iznenadili smo ih i dosli do velikog plijena. Zato sada i stojimo u stroju, na zacelju {146} cete ona i ja, sa jos vrucim oruzjem, malaksali od umora. Drhtimo od uzbudjenja kao pred akciju, a komesar cita jednu pohvalu.
I dok on cita zapovijest, ona, lica znojna i garava, odsutna kao da se to ne odnosi na nju, gleda ispred sebe u mokro opalo lisce.            

 Jul 1944. Bili smo stari borci. Za nama su ostale velike akcije iz cetvrte, pete i seste neprijateljske ofanzive. Nalazili smo se u pokretu i naslucivali da je to veliki mars divizije. Pred nama je bila sumovita Maknjaca, rijeka Bosna i „Princ Eugen“ divizija. Drugovi su se hvatali ukostac s Nijemcima, koji su navaljivali kao podivljali. Sve se odigralo munjevitom brzinom. Vidjeli smo kada je, pogodjen, pao Rade Kondic, komandant nase brigade. I mnogi drugovi iz nase cete, prepolovljene za nekoliko trenutaka. 
Onda je i ona potrcala da pomogne Braci koji se, ranjen u ledja, rvao sa snaznim Nijemcem. Pala je, a meni se ucinilo da se samo saplela. Medjutim, nije se dizala. Od straha i slutnji pobjegao sam na drugu stranu, a drugovi su je ranjenu odnijeli u divizijsko previjaliste.


Mi cutimo. Selo je nase pred nama, poznato i drago. Spomenik su prekrili ruzama, jedva da se na njemu vidi petokraka.                                                                                                                         Ona sjedi naslonjena na novu skolsku ogradu i misli mozda isto sto i ja: kako je proslo nase djetinjstvo. 
 Posli smo lagano. A kada se julsko sunce spustilo za prve prevoje planine, za nama je ostalo razdragano Potkozarje.








Dosta Bucma iz Dvorista i Milan Pejakovic iz Knezice: upoznali su se u oslobodjenom Prijedoru i slikali za uspomenu. Danas zive zajedno u Banjoj Luci i — zabavljaju svoje unucice.





Dusan Burazor iz Maglajaca sa svojom ratnom drugaricom Miljom Vukovic. Dusan je u ratu izgubio deset clanova svoje porodice. Bio je najmladji borac u Drugom bataljonu Jedanaeste krajiske brigade.


titanik @ 20:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 26, 2007

Rodjen  je u siromasnoj porodici 20.06.1919.god. u Drveniku kod Makarske. Doik je isao u skolu pomagao je roditeljima u obradjivanju zemlje, a kasnije je  radio kao nadnicar i bavio se ribolovom. Rano se opredjelio za borbu koju je vodila Partija u Primorju.

Kapitulacija ga je zatekla kao mornara na razaracu „Dubrovnik“ u Boki Kotorskoj.  Po povratku u Drvenik pridruzio se organizatorima narodnooslobodilackog pokreta,  ucestvuje u organizovanju ustanka. U avgustu 1941.god, posto je dobio poziv u domobransku vojsku,  presao je u ilegalnost.  Pridruzili su mu se i druigi dezerteri iz Drvenika. U septembru je primljen u KPJ. U novembru prisustvuje  sastanku u  Bacini kod Ploca, na kome je odluceno  da se digne ustanak. januara 1942 ucestvovao je u razoruzavanju, a u januaru 1942. pridruziuo se  i ucestvovao u svim borbama  koje je vodila juznodalmatinska biokovska  ceta, protiv Talijana i ustasa. Postao je desetar i istakao se u borbama   za Vrgorac, Stasevicu i Grncenik.

 Juna 1942. formiran je bataljon  „Josip Jurcevic“. Tada je postavljen za zamjenika komesara  cete. U borbama koje je vodio njegov bataljon protiv Talijana od 16.08. do 02.09. pokazao je veliku hrabroist i veliku umjesnost u rukovodjenju  cetom.  Pri formiranju  IV  dalmatinske brigade  januara 1943 postao je komadant cete , u martu zamjenik komadanta,  pa komadant  I bataljona Blokovskog  odreda. S bataljonom vodio je teske borbe protiv ustasa u Imotskoj krajiini nanoseci im teske giubitke. Za postignute uspjehe bataljon je proglasen udarnim. U junu 1943 bataljon je napao Zagvozd, gdje se  branilo oko 150 ustasa. Poslije dvosatne borbe ubijeno je 35, a zarobljeno 37 ustasa sa stozernikom. Pocetkom avgusta formirana je Grupa  udarnih bataljona Dalmacije. U njen sastav usao je i bataljon Ilije Antunovica.  U septembru Grupa je prerasla u  III dalmatinsku brigadu. Poslije kapitulacije Italije njegov bataljon je usao u sastav I dalmatinske brigade. Istakao se u borbama  na srednjedalmatinskim otocima.  U toku rata vise puta je ranjen. U maju 1944 tesko je ranjen na Solti i prebacen je na lijecenje u Italiju. Po povratku htio je ponovo da vodi svoj bataljon, medjutim postavljen je za komadanta Dubrovnika. Pred kraj rata postavljen je za komadanta Dopunske brigade u Trogiru.

Po zavrsetku rata sve do 1956  vrsio je razne duznosti u JNA.  U cinu potpukovnika penzionisan je.  diplomirao je na pravnom fakultetu. Obavljao je razne drustveno politicke  duznosti . 1969. godine biran je za narodnog zastupnika Republickog  vijeca  Sabora Hrvatske. Na toj funkciji bio je do 1974. godine.

Nosilac je partizanske spomenice 1941.godine i drugih priznanja. Narodnim herojem proglasen je  23.07.1952. godine.

titanik @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 24, 2007

Rodjen je 01.04.1911. u selu Zgosca kod Visokog. Za vrijeme skolovanja  mijenjao je mjesta skolovanja zbog toga sto je pripadao naprednoj omladini. Saradnju sa naprednim pokretom nastavio je i kao student pravnog fakulteta  u Beogradu.  Aktrivno je ucestvovao u  studentskim demonstracijama . Uhapsen je u mucen u Glavnjaci.

Na petomajskim izborima 1935 glasao je protiv Jevtica.  Poslije ovih izbora prebacen je iz Beograda , gdje je radio u Ministarstvu poljoprivrede.  Skolu rezervnih oficira-pilota zavrsio je u Novom Saadu 1936. Dvije godine pred rata odlazi u Francusku da bi doktorirao  u Sorboni pravne nauke. Okupacija ga je zatekla u Zagrebu, odakle odlazi u  Banja Luku.  Postavljan je za direktora Ureda za kolonizaciju. U saradnji sa grupom sluzbenika u uredu i pod rukovodstvom  partijske organizacije  uspostavi kanal za dostavu materijala i obavjestenja za slobodnu teritoriju.  Povremeno je letio kao rezervni  oficir -   -pilot u   jedinici Vazduhoplovstva NDH.  Ona se stacionirala na aerodromu Zaluzani. Uspostavio je vezu sa Franjom Kluzom i automehanicarem  Misom Jazbecom.  Oni su u okviru  zajednickog plana  gradskog komiteta  i Operativnog staba za Bosansku Krajinu  pripremali polijetanje   mna slobodnu teritoriju. Cajavec j Jazbez su prelijeli na sletiste Unije  kod Prijedora 23.05.1942. avionom „Brege 19“,  neposredno poslije pilota Franje Kluza.

 Do pocetka juna u Unijama su vrsene intenzivne pripreme za rad partizanskih aviona.  Cajavec je ucestvovao na narodnim zborovima  sireci bratstvo i jedinstvo. Ucestvovao je u sastavljanju letka namjenjenbog domobranskoj vojsci. Taj letak potpisali su partizanski vazduhoplovci .

Jedini let on i Jazbec izvrsili su izvrsili su 04.07.1942. Oni su nad Banja Lukom bacili letke, a zatim  bombardovali aerodrom Zaluzani. nakon uspjesno   izvrsenog zadatka  u posljednjem naletu nad aerodromom Zaluzani ranjen je u koljeno. Bio je primoran pri letu  ka oslobodjenoj teritoriji da se prinudno spusti kod sela Kadinjana. Tu su ga opkolili cetnici i on je izvrsio samoubistvo.

 Narodnim herojem proglasen je 20.12.1951. god.

titanik @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 23, 2007



Rodjen je 20.03.1900. godine. u Vuglovcu kod Varazdina. Bio je sin rudara, revolucionar koji je u dvadesetoj postao clan sindikata prehrambenih radnika u Zagrebu. Bio je tehnicki direktor „Borbe“ i njezin kolporter. On ju je cesto u posljednji cas izvlacio ilegalno iz stamparije. Hapsen je 11 puta. Izlazenje  Borbe“  je zabranjeno definitivno 1929. god. Tada je osudjen od Drzavnog suda za zastitu drzave na 5 godina robije. Sluzio ju je u Sremskoj Mitrovici. Robija je za njega, kao i za ostale komuniste, bila jedna politicka skola. Tu je stekao solidno marksisticko  obrazovanje. 1934 ponovo se aktivirao u  Ujedinjenom radnickom sindikalnom savezu Jugoslavije u Zagrebu. Odrzavao je vezu sa rudarima u Ivancu, gdje je organizovao strajkove 1936, 1937. godine i osnovao partijske celije. 1939 upucen je u Lepoglavu, ali je uskoro pusten. 1940. Uhapsen je zbog organizovanja strajka pekarskih radnika u Zagrebu.                                                                                                                                   
Na osnivackom kongresu KP Hrvatske 1937. izabran je za  Clana Centralnog komitete KP Hrvatske, a na V zemaljskoj konferenciji KPJ za  Clana CK KPJ.                                                                                                                                 Neposredno poslije napada Njemacke  na Jugoslaviju,  sa Vladimirom Bakaricem otisao je kod  podbana dr. Svetozara Ivkovica itrazio da se oruzje podijeli radnicima i antifasistima zbog odbrane zemlje, ali je bio odbijen.



U maju 1941. odlazi u Karlovac da bi organizovao pripreme za oruzani ustanak. Formirao je Vojni komitet za Kordun, Baniju i Gorski Kotar.  Po njegovu dolasku u Karlovac formirane  su omladinske trupe. Pocele su oruzane akcije. U Karlovcu su osvanule parole, ostecen je dalekovod Uzalj-Karlovac- -Zagreb,  srusena je pruga Mostanja- Duga  Resa. Organizovana je pobuna u domobranskom garnizonu.  Omladinci i radnici su upuceni u prve partizanske odrede     Prokazan je na ulici  18.11.1941. na ulici. U borbi sa dvojicom policajaca mucki je ubijen s ledja  od jednog ustase.
Narodnim herojem proglasen je 26.07.1945. godine
.

titanik @ 08:28 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 21, 2007



Iako poijreklom iz imućne seljačke porodice, pristupio je rano naprednom radničkom pokretu. Pred Drugi svjetski rat je postao i član Komunističke partije Jugoslavije u partijskoj ćeliji u svom selu.
Od prvog dana ustanka crnogorskog naroda, Niko je aktivno učestvovao u borbama. U Narodnooslobodilačkoj vojsci nalazio se na raznim rukovodećim dužnostima: bio je vodnik, pomoćnik političkog komesara Drugog bataljona Četvrte proleterske brigade, politički komesar bataljona u Drugoj dalmatinskoj brigadi. Naročitom hrabrošću istakao se u borbama na Bugojnu, Kupresu, Livnu i Kladnju, kao i u mnogim drugim borbama.


Novembra 1943 godine upućen je na rad u pozadini - za sekretara Sreskog komiteta KPJ u Kotoru. Na toj dužnosti pokazao se kao iskusan organizator u uslovima vrlo teške ilegalnosti, jer je Boka za sve vreme rata bila puna okupatorske i četničke vojske. Niko je lično učestvovao u svim važnijim akcijama na terenu svog sreza. Sa jednom grupom je čak upao i u sam Kotor i uništio električnu centralu.  

Poginuo je u jednoj iznenadnoj borbi. U blizini Mrčevaca, kod Tivta, održavao je 9 jula 1944 godine konferenciju sa pedesetak partizana i ilegalaca. Četnici su se uspešno prikrali i neočekivano napali na okupljene borce u trenutku kad su se ovi najmanje nadali. Niko je mašinkom tukao neprijatelja, ali je i sam pao smrtno pogođen. Njegova herojska pogibija snažno je odjeknula u narodu; Niko je postao još popularniji.

titanik @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 15, 2007

Rodjen je 1905 u selu Pljevi kod Sipova u siromasnoj porodici. Do rata radio je kao nadnicar i sumarski radnik  u Bosni, srbiji i Crnoj gori.
Bio je patriot i tesko mu je pao slom kraljevine Jugoslavije.  Cim je poceo ustaski teror u okolini Sipova sa drugovima i komsijama sklonio se u sumu. tu je okuplao ljude i skupljao oruzje za predstojecu borbu.  dosla je vijest da je poceo ustanak u Drvaru. sa nekoliko drugova  po danu napao je i razoruzao zandare na zeleznickoj stanici  ravni Do kod Pljevskih  podova.
Uspostavio je vezu sa koministima sela Janja  i zajedno su krenuli u borbu oko Sipova , Jezera, Mrkonjic Grada, koje oslobadjaju u toku avgusta 1941. Pocele su pripreme za oslobadjanje Jajca. U svim ovim akcijama Solaja je bio medju prvima. Jurisajuci na ustase kod Jezera 28.08. upao je medju njih. Uz pomoc pristiglih drugova i uz pomoc bombi spasio se.
Poslije trodnevne  oifanzive Nijenmaca,  ustasa i domobrana,  na slobodnu teritoriju Pljeve i Janja povukao se na Kozila juzno od svog sela. ustanicki front se raspao. tada je Solaja sa svojom nekompletnom cetom docekao , razbio cetu ustasa i  gonio ih prema selu Mujidzicima . pridruzili su mu se rasuti sečljaci zene pa i djeca. tako je formiran front  ustanika i naroda koji je u naletu protjerao neprijatelja iz  Pljeve, janja i Sipova. Ova pobjeda ciji je inicijator bio Solaja dala je novi polet ustanku. Bio je omiljen kod boraca i naroda.
Sredinom septembra 1941 Talijani su sa jednim bataljonom od Sipova krenuli od Mrkonjic Grada za Sipovo. tada ih je izdajnik Uros Drenovic propustio , a docekao ih je Solaja kod sela Sokoca sa jednim vodom.  nakon visesatne neravnopravne borbe prisilio ih je na povlacenje. Sredinoim oktobra formiran je III krajiski partizanski odred. U njegovom sastavu je bataljon „Iskra“ ciji je komadant Solaja.
Poslije poraza kod  Sokoca i u  Rasticevu Talijani su posebno respiktirali  Solaju. Posto su u septembru paktirali sa cetnikom Drenovicem htjeli su da to urade i sa Solajom. Pocetkom 1942. poslali su svog  saradnika Solaji sa vecom sumom novca da ga podmiti. Kad je cuo o cemu se radi ubio ga je pistoljem.
Bio je pravi jurisnik i bombas, veoma skroman. Na sebi je nosio zandarsko odijelo koje g se docepao u prvoj akciji.  Nosio je koznu torbu punu bombi. Bio je neuk i nepismen seljak, njegov postojani karakter i veliki patriotizam, nacinili su od njega  odlucnog i bezkompromisnog  narodnog borca.
Pod njegovom komandom bataljon „Iskra“  je  izmedju 31.12. 1941. i 01.01 1942. unistio utvrdjenja u  Mejdanu izmedju Mrkonjic Grada  i  Jajca, a 14.02. razbio bataljon domobrana na Vodenom  Podu u Previlima koji  je  pratio komoru iz Jajca za Mrkonjic Grad.
Donijeta je odluka da se 25.02. izvrsi napad na Mrkonjic Grad. Pod pritiskom boraca  Drenovic je obecao da ce napasti sa juznei zapadne  strane.  solaja je sa borcima prodro u centar grada unistio zandarsku stanicu, spalio talijansku motorizaciju, unistio nekoliko uporista. Solaja se u teskim uslovima morao probijati kroz grad jer Drenovic nije napao.
Maja 1942. uslijedila je cetnicka akcija. tada su ga cetnici na prevaru uhvatili i sproveli u Mrkonjic grad Talijanima. Partizani njegovog bataljona  oslobodili su ga bez borbe.
Krajem jula pocetkom avgusta razvile su se borbe izmedju ustasa utvrdjenih  u Kupresu i proleterskih i udarnih brigada i jedinica III  krajiskog partizanskog odreda, Solaja je sa svojim bataljonom dosao u pomoc. U noci izmedju 13. i 14. 08. jurisajuci na ustaske bunkere  poginuo je. Posmrtno je  odlukom CK SKJ primljen u KPJ.
Narodnim herojem proglasen je  avgusta 1942. god.


titanik @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 14, 2007

Gledam u tvoje ime, uklesano u tvrd granitni kamen pod Kozarom. Ono je tu sa još 65 palih boraca iz tvog sela. Svi su te poznavali — ti, možda, nisi sve njih. Bio si još mali, vrlo mlad. Sjećam se, isti učitelj nas je učio u školi. Onda si se ti odvojio, ali zakratko. Završio si samo dva razreda gimnazije u maloj bosanskoj kasabi ispod planine.
Tada je došao rat. Bio si jedini sin u kući, imao si dvije sestre, stariju i mlađu od sebe. Starija je tu, na istom spisku, na crnoj kamenoj ploči. A leži dolje, ispod škole, sa skojevkama, tvojim poznanicima. Mlađa je već odrasla i lijepa djevojka. Završila je učiteljsku školu.
Otac ti je imao težak život. Bio je seljak i sezonski radnik. Radio je u pilani „Našička“, onda kada se u polju nije moglo raditi. Nije se mnogo izmijenio. Malo poguren, sada stoji tu s nama. Zaklonjen je velikim buketom bijelih jesenjih ruža, koje ti je sestra nabrala. Prisutni glasno čitaju imena, a ja, nijem, gledam samo u jedno i u mislima s tobom jurim kroz prošlost.
Nisu te htjeli primiti 1942. u četu. Bio si vrlo mlad. Blijed i nejak. Uvijek si tako izgledao, i ne znam otkuda ta snaga koja je izbijala iz tebe. U kozarskoj ofanzivi, jula 1942, i tvoja se porodica rasturila. Otac je odveden čak na Baltičko more. Uspio je, to samo on zna kako, da se vrati iste godine pod Kozaru. Do kraja rata bio je odbornik u selu. Majka se sa tvojim sestrama skrivala od neprijatelja po gajevima. Sestre su, još kao djevojčice, odnosile partizanima žito u Podgrmeč. Starija je tako postala skojevka. Pismo o njenoj smrti čitali smo zajedno u našoj brigadi. Ti si se u ofanzivi, rastavljen od porodice, sakrio u nekom potoku. Kada je neprijatelj prošao, naišla je partizanska patrola. Ona nije ni pokušala da te odvoji od sebe. Bio si na osnivanju naše brigade i ostao u njoj do kraja rata. Mene su, nešto ranije, sa mnogo kozarske djece partizani oslobodili iz ustaškog logora. Tako smo se našli u Petoj kozarskoj brigadi, u kojoj smo i odrasli. Bio si kurir našeg komesara. On ti je dao ime „Miki“. Ni sam ne znam zašto te je tako zvao. Mislim po imenu — Milenko. Tvoj komesar je imao fotografski aparat i slikao nas je. Imali smo male talijanske puške. I bombe. Ti si nosio dvije na opasaču.
Ja sam bio kurir našeg komandanta. Zvali su me „Čuturica“. Vukmirica, puškomitraljezac, dao mi je to ime. Jednom, dok smo marširali preko Uzlomca, sa čela kolone do nas je dopro poziv komandanta:
Čuturica,naprijed!                                                                                                                      Komandant je volio da popije, naročito u maršu. Za njega bi se, dok smo prolazili pored puškomitraljezaca, koje smo mnogo voljeli, uvijek našao poneki gutljaj rakije.
Bili smo skojevci.. Čitao si mi i objašnjavao ono što sam teže shvatio. Tada smo zapalili i svoje prve cigarete, koje sam čuvao za komandanta. 


                           

Dobroslav Šokčević iz Kijevaca pod Kozarom, u zagrljaju brata Ranka, prvoborca, odrastao je kao kurir u Petoj kozarskoj brigadi.

Vlado Katić iz Međuvođa u Knešpolju najmlađi je prvoborac među šestoricom svoje braće.

 

 Simo Jovičić (desno) prvoborac, rođen 18. avgusta 1930, u partizanski odred na Kozari stupio 20. novembra 1941. Umro je od posljedica sedme rane koju je zadobio pri kraju rata. S njim je njegov ratni drug sa Kozare Nikola Subotić.



Marko Milanković Monja, rađen 1931. godine u Vlaškovu pod Kozarom, bio je kurir kozarskog područja i Dvadesete krajiške brigade.



Mile Burazor Kozarica, iz sela Bjelajaca, hrabro je jurišao na rovove u proboju obruča oko Kozare 1942, i kao jedan od najmlađih boraca Dvanaeste krajiške brigade prošao je čitav njen borbeni put.

Mihajlo Zviljerac iz Bistrice kod Bosanske Gradiške poslije oslobođenja iz ustaškog logora u Jastrebarskom, avgusta 1942, bio je kurir komande kozarskog područja.



Žarko Grujić iz Romanovaca kao trinaestogodišnji dječak doživeo je sudbinu kozarskog zbjega u Podgradcima i dječji logor u Sisku iz koga je uspio pobjeći. U Dvanaestoj krajiškoj brigadi hrabro se borio sve do ranjavanja, tri mjeseca prije nego što se rat završio.

titanik @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 0






Stevan Šobota, rođen 1931. godine u Vrbaškoj kod Bosanske Gradiške, ranjen na proboju obruča oko Kozare 1942. preživio je masakr ranjenika u Mlječanici. Po ozdravljenju nastavio je da se bori do kraja rata. Kada je demobilisan, 1945, kao mlađe godište, bio je kurir štaba Prve armije.



Mirko Štakić, rođen 1931. godine u selu Sreflijama kod Bosanske Dubice, od jedanaestoro članova svoje porodice ostao je sam sa sestrom Ljubicom. Otac, majka, petorica braće i dvije sestre poginule su na Kozari i u ustaškom logoru Jasenovac. Mirko je bio kurir Komande mjesta u Knešpolju.
 Kao delegati naše brigade na Drugoj okružnoj konferenciji USAOJ-a, održali smo govore koje nam je bio sastavio komesar. Tada smo postali i članovi Okružnog odbora omladine za Kozaru.
Zabranjivali su nam dugo da idemo u akcije kao što su bile one duž sarajevske pruge i uz obalu rijeke Bosne. Ipak, našli smo oduška u napadu na Banju Luku uoči one nove godine. Grdio si me kada sam sa zgrade u Trapistima bacio radio-aparat pred njemački tenk, u dvorište. Priznao sam ti tada da nisam znao u onom trenutku šta predstavlja ta kutija. U šumi Krčmaricama, na prvom zastanku, obukli smo plava avijatičarska odijela, koja smo tada zaplijenili.                                                                                                                                                   Kada sam ranjen na Srebreniku, ispod stare kule, ti nisi bio sa mnom. Metak koji je prošao kroz moje lijevo rame odsjekao je torbicu, i ona je ostala negdje na bojištu. Kritikovao si me na Osmacima ispred aviona koji će me ponijeti za Italiju. Kako sam mogao ostaviti torbicu u kojoj se nalazi naš skojevski materijal i dio tvog započetog dnevnika! — pitao si me. Na rastanku sam plakao. Opet si me kritikovao, i suznih očiju dobacio: 
Skojevci ne plaču.
Ti si produžio sa brigadom: oslobađao si Beograd; pošao si i na Sremski front, išao si sve do austrijske granice.
Krajem 1946. našli smo se ponovo u školskoj klupi, u banjalučkoj partizanskoj gimnaziji. Bili smo članovi Partije i rukovodioci SKOJ-a.                                                              Učili smo osrednje, jer smo bili „prezauzeti“ i drugim dužnostima. U stvari, bili smo zaljubljeni! Prvi put tada. Krili smo to jedan od  drugoga.
Poslije male mature opet smo se razdvojili. Sretali smo se rijetko, obično noću, u akcijama, kao mladi oficiri OZN-e. One zime, 1947, u čišćenju naše zemlje od ostataka četnika i ustaše imao si vanrednih uspjeha.
Bila je januarska noć kada si sa drugovima opkolio jednu usamljenu kuću. Ljutio si se što su četnici došli baš tu, odakle se vidi Kozara, koja nikada nije imala izdajnika. Glasno si razmišljao kako da ih izazoveš na čistinu, da bi izišli iz kuće, jer unutra možda spava nevino dijete. Osuo si prvi rafal visoko, samo da bi ih izazvao. Privukao si se do samog praga i pozvao ih na predaju. Umjesto toga, na tebe je bačen snop od četiri bombe. Ti se više nisi podigao.
Pratio sam tvoje mrtvo tijelo do sela u kome si rođen i gdje sada ležiš.
Otac je i tvoju smrt podnio hrabro. I možda nikada nisi znao da je, po starim običajima, kada si se ti rodio, otac zazidao u podrum bure čiste potkozarske šljivovice. Za tvoju svadbu — mislio je on.
Tvoje je selo gorilo i tvoja kuća paljena ko zna koliko puta. Ali, kameni podrum nije izgorio. Tvoj otac počastio nas je tom rakijom na tvojoj sahrani.
Gledam tvoje ime uklesano u crni granit, a vidim tvoj lik i matursko svjedočanstvo: geografija 5, istorija 3, botanika 4.
Ležiš u gaju po kojem smo se u igri nekada skrivali. U njemu je tada, dolje u dnu, bilo malo seosko groblje. Sada, međutim, groblje dopire sve do ovog spomenika koji se uzdiže među starim hrastovima ispod škole.
Škola je na istom mjestu, samo je veća i svjetlija. Sada ima četiri učitelja, a nas je učio sam jedan.




Milan Barudžija iz Sključana pod Kozarom otišao je u partizane 1942. godine sa osmoricom svoje braće i četiri sestre. Kao kurir Komande kozarskog područja teže je ranjen u napadu na Bosansku Dubicu 1944. godine. A kada su rane zaliječene u Italiji, nastavio je da se bori do kraja rata u haubičkoj bateriji Dvadesete dalmatinske divizije.



Radomir Arsenić, iz Johove, rođen 1928. godine, bio je kao jedan od najmlađih članova Skoja pod Kozarom, borac i politički delegat u Jedanaestoj krajiškoj brigadi. Umro je iznenada 1981. godine.

titanik @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Rodjen je 18.09.1912. u Josku kod Bosanske Dubice. poslije zavrsetka gradjanske skole i kraceg pisarskog staza kod advokatastupio je uvojno vazduhoplovstvo. Zavrsio je mehanicarsku, a zim pilotsku podoficirsku skolu. Aprilski rat ga je zatekao kao pilota izvidjacke eskadrile u Rajlovcu. Poslije kapitulacije Jugoslavije stupio je u vazduhoplovstvo NDH. Povezao se sa NOP-om. Pruzao im je pomoc  u novcu, oruzju i drugom materijalu. Cekao je priliku da avionom poleti na slobodnu teritoriju. Nakon opseznih priprema, kojima su rukovodili banjalucka partijska organizacija i Operativni stab za  Bosansku krajinu, Kluz je 23.05.1942. Kluz je avionom „Potez 25“ sletio na sletiste Unije . Isti dan je na sletiste sletio pilot Cajavec  sa mehanicarom  Jazbekom.  Ovo je bio pocetak stvaranja partizanskeavijacije  i primjer u svijetu da narodnooslobodilacke snage raspolazu vlastitim  vazduhoplovstvom.

S ranije pripremljenog letista kod sela Medjuvodje Kluz je sa mehanicarem strijelcem Ivicom  Mitracicem  izvrsio dva borbena leta. 04.06.1942. bombama i mitraljeskom vatrom kod Medjedje zasuli su zloglasnu crnu legiju,  a 07. 06 bombardovali su Bosanski Novi i Dvor, a letke su bacili nad Dubicom i Kostajnicom.

Zbog neprijateljske ofanzive na Kozari Kluz i Mitracic  prebacili su se na novo letiliste kod  Lusci Palanke.  Uz put su napadali neprijateljske kolone. 06.07. njemacki lovac je otkrio i zapalio „Potez 25“ sto je onemogucilo partizanske pilote da dalje djeluju. U uslovima potpune neprijateljske prevlasti u zraku odrzali su se 45 dana. Kluz je usao u sastav Operativnog staba za Bosansku krajinu. Tu je ostao do novembra 1943. kada se prikljucio prvoj vazduhoplovnoj bazi u Livnu. Zajedno sa ostalim vazduhoplovcima koji su se tu prikupili na poziv Vrhivnog staba otisao je u Italiju, a zatim u Sjevernu Afriku. Usao je u sastav I eskadrile NOVJ. Poslije intenzivne obuke saveznici su ih naoruzali avionima“spitfire“. Imao je cin kapetana. Obavljao je funkciju  pilotskog komesara i vrsio pilotske duznosti. Kao prvom partizanskom pilotu i  dobrom letacu povjereno mu je da kao pratilac  komandira eskadrile majora Protica izvrsi prvi borbeni zadatak ove eskadrile, 18.08.1944. god. Sa aerodroma Kana u Italiji izvrsio je vise borbenih napada, napadajuci neprijatelja u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. Tako je obezbjedjivao zastitu nasim i saveznickim avionima.

Poginuo je 14.09.1944. kada je kao vodja cetvorke „spitfirea“  oboren od neprijateljske PAA prilikom napada luke u Omisu.

Narodnim herojem proglasen je 18.05.1948.god.

 

titanik @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 0
RUZVELT predsjednik SAD, 1944.

Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u istoriji drugog svjetskog rata.

ŠARL DE GOL

Tito je borac koji je u prkos najtežim okolnostima iznio pobjedu. Tito je legendarni junak.

ŽAN POL SARTR, književnik i filozof, Pariz, 1961.

Neangažovanje znači aktivnu borbu protiv blokova. O tome je govorio predsjednik Tito. U tom pogledu njegov govor je od izvanrednog značaja. Bio sam sre ćan da vidim tako snažno formulisane zahtjeve za mir, za razoru žanje, za ukidanje atomskih eksperimenata, za uklanjanje vojnih baza sa tu đih teritorija. Nije to ekvidistanca, nego zajednička volja koja pokreće u borbu za mir ili likvidaciju imperijalizma i kolonijalizma. Pitam se nisu li Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez o čekivali upravo ovu nicijativu, ovu poruku da će početi razgovore.

LOPES MATEOS, predsjednik Meksik 1965.

Meksiko poštuje borce, hrabre, mudre i vidovite ljude. Stoga Tito uživa poštovanje u Meksiku, on je drag Meksikancima. On sjedinjuje u sebi one divne vrline koje su posjedovali vođe u borbi za nezavisnost Meksika - vidovitost utemeljitelja Hidalge i Morelosa, hrabrost jednog Zapate, mudrost i odlu čnost Franciska Madere, Ventusijana Karanze.

ROBER KENEDI, demokratski senator SAD, Njujork, 1965.

Predsjednik Džon Kenedi je visoko ocijenio predsjednika Tita i bio duboko privržen razvijanju prijateljstva između SAD i Jugoslavije. Predsjednik Kenedi je imao veliko divljenje za sve ono što je predsjednik Tito u činio za Jugoslaviju. Mada dvije zemlje imaju razli čite poglede i politiku, predsjednik Kenedi je priznao da je jugoslovenski narod, pod predsjedništvom Tita, postigao veoma mnogo.

ALBERT LEJTONER, američki naučnik Njujork, 1967.

Tito i nije samo otac nacije poput Vašingtona, Garibaldija i Bizmarka, duhovni vođa naroda poput Martina Lutera ili Đuzepea Macinija, već i najveći državnik dostojan Perikla, Petra Velikog ili Abrahama Linkolna.

ŽAN TUŽA, predsjednik republikanskih boraca Francuske, 1969.

Moji unuci, gospodine Predsjedniče, smatraju da ste Vi simbol nade za generaciju mladih.

MARTIN LUTER KING, vođa američkih crnaca 1969.

Tito je danas, nema sumnje, državnik svijeta koji svojim snagama, umom i srcem, bez rezerve i sasvim iskreno, brani prava svih naroda da sami biraju svoj "sopstveni put" - oblik državnog upravljanja, društveno uređenje i nezavisnost u spoljnoj politici. I upravo zbog toga, možemo bez straha na prigovor o našoj pristrasnosti, tvrditi da je on odjednako borac za nezavisnost svih zemalja svijeta, a ne samo Jugoslavije. Sjetite se Titove borbe 1941, 1948, 1950, 1960... Branio je pravo na slobodu drugih dovodeći sebe i Jugoslaviju, ponekad, u težak položaj.

NIL AMSTRONG koji je prvi stupio na mjesec sa ostavljenom porukom

"Došli smo ovamo u miru, u ime čitavog čovječanstva"- 1968. godine u Belom dvoru u Beogradu je nazdravio: "Dižem ovu čašu za zdravlje čovjeka koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir, u zdravlje predsjednika Tita"

ANVAR EL SADAT

Tito je svijetla stranica u istoriji čovječanstva i izuzetan putokaz koji osvjetljava horizonte budućim generacijama.

RIČARD BARTON, glumac, 1971.

Veliki sam obožavalac maršala Tita još od 1945. godine, kada je Tito za nas postao nešto stvarnije od mita. Jer, u početku nismo znali je li to stvarna ličnost, kakva organizacija ili pseudonim. Znali smo da u Jugoslaviji postoji ne što misteriozno što se zove Tito i stoje me đu Nijemcima stvaralo pakao. Najviše sam oduševljen predsjednikovom ednostavnošću, skladnom misli i mirno ćom. Tito je posve druk čiji nego što sam ga zamišljao. Mislio sam da tako veliki državnik mora biti čovjek žestoke prirode, a Tito je miran, skladan, dobro raspoložen i veoma duhovit.

ALBERTO MORAVIJA, književnik Rim, 1972.

Tito je jedna od vrlo rijetkih ličnosti, danas još živih, koje se mogu nazvati istorijskim, jer se istorija potpuno poistovje ćuje sa njihovim životom. Tito je jedan od najupornijih i najsmjelijih takmičara u trci istorije.

MOAMER el GADAFI, predsjednik Libije 1972.

Tito je ne samo iskren prijatelj libijskog naroda i brat Arapa, već i pravi vođa svih malih naroda kroz bezpuće dvadesetog vijeka, prepunog strahova, gladi, nasilja moćnih i nerazumijevanja. Tito je štit koji brani nejake od dažda imperijalista.

VILI BRANT, kancelar SR Njema čke 1973.

Za jugoslovneski narod je dar sudbine što je u godinama najvećih opasnosti imao takvog vođu. Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantijih ličnosti našeg vremena. Ja cijenim Titovu smjelost i njegovu državničku mudrost.

SKENDER KULENOVIĆ

Naša istorija koja je, u stvari, istorija neprekidnih zavojevanja na nas, istorija vjekovne tlake nad našim čovjekom, morala je jednom roditi i rodila je čovjeka koji je, okupivši oko sebe naše snage napretka, promijenio njen lik i hod. To je naš Tito.

BRANKO ĆOPIĆ

"Tito je neustrašivi div koji je došao iz narodne bajke, izvršio besmrtno djelo oslobođenja i ponovo se vratio u bajku"

IVAN MEŠTROVIĆ

Tito je, bez svake sumnje, najveći čovjek koga su u čitavoj svojoj istoriji imali jugoslovenski narodi.

MATO SPASIĆ, radnik "UNIONINVESTA“ Sarajevo, 1977.

Bio sam u Africi, ljudi me nisu poznavali, tamo ima mnogo ljudi sa raznih strana svijeta, ali zato kad kažem: "Tito", odmah se okupljaju, odmah znaju odakle sam. Nikada do sad naš čovjek nije hodao slobodnije po svijetu.

VULNAR VULF, književnik Danska

Dok na svijetu ima ljudi poput Tita, za ovaj svijet bi će nade.

MIRZA DELIBAŠIĆ, košarkaš Sarajevo

TUŽAN SAM. Mislim da od mene nema tužnijeg Jugoslovena. Znam, svi tugujemo, ali ja, bar mi se čini, teže i bolnije sve ovo podnosim, jer je najljepši dan u mom životu onaj kada sam bio Titov gost. Koliko sam tada blistao od sreće, toliko sam sada tužan, prosto malaksao.

VILIJAM BIL DIKIN, London Sjećajući se bitke na Sutjesci

Tito je jedini vrhovni komandant ranjen u toku drugog svjetskog rata. Imao sam vojničku čast da po dužnosti, koju sam obavljao kao šef britanske vojne misije, budem kraj Tita. Imao sam više prilika da slušam Titova naređenja, da pratim njegove naloge komandantima koji su ga posjećivali, da čujem njegove analize, izdavanje borbenih rasporeda, da osjetim njegovu brigu za 4000 ranjenika. Njegov čelični pogled je vjeravao jedino i isključivo u pobjedu i samo u pobjedu. Uprkos zbivanjima u koje smo upadali, on je uvijek bio miran i staložen. Na moje iznena đenje, umjesto fanatične ili doktrinarne ličnosti okorjele u životu na planinama, našao sam čovjeka maksimalno širokogrudog i tolerantnog. Čovjeka profinjenog s oštrim i prodornim duhom.

FICROJ MAKLIN, London

Ako je iko dijete ovog stoljeća, našeg nemirnog i uzavrelog XX vijeka, onda je to Josip Broz Tito. Čovjeku se Tito može sviđati ili ne. Nekima se ne sviđa. Čovjeku se XX stoljeće može sviđati ili ne. Nekima se ne sviđa. Ali oni idu zajedno, taj čovjek i stoljeće. Buduća pokoljenja sjećaće se Tita kao jednog od najvećih vođa pokreta otpora u istoriji. 
titanik @ 10:13 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 13, 2007
Rodjena je 1924. godine u selu Lipovu, kod Kolasina. Za vrijeme skolovanja u Niksicu, 1939. godine postala je clan SKOJ-a.
 Aktivno je ucestvovala u pripremama za trinaestojulski ustanak, kao i svi clanovi njene porodice. Krajem 1941. godine primljena je u KPJ. Prilikom formiranja IV proleterske brigade, postala je borac I cete IV bataljona. Pokazala je veliku neustrasivost u svim borbama u kojima je ucestvovala. Pripadala je grupi od 12 najboljih bombasa i bila jedan od najboljih boraca u ceti. Tokom borbi za oslobodjenje Kupresa avgusta 1942. godine, tesko je ranjena. Da nebi ziva pala u ruke neprijatelju izvrsila je samoubistvo.
 Za Narodnog heroja proglasena je 20. decembra 1951. godine.


titanik @ 19:17 |Komentiraj | Komentari: 0



Rođen je 7. aprila 1896. godine u Prijedoru. Posijle osnovne škole, koju je završio u rodnom gradu, Mladen je sa Sretenom, dvije godine mlađim bratom, kasnije poznatim jugoslovenskim vajarom, nastavio gimnaziju u Tuzli. Već u prvim razredima izdvajao se inteligencijom, čitao rusku literaturu, pisao pjesme i književne kritike, a 1911. godine, u okviru "Tajne đačke družine", održao je i prvo javno predavanje s temom: "O zdravlju naroda".
-U vrijeme balkanske krize 1912. godine, Mladen je postao član tajne nacionalističke organizacije "Narodna odbrana". Poslije šest razreda gimnazije, prešao je u Beograd,  i tu je upoznao Gavrila Principa, Mustafu Golubića i Nedeljka Čabrinovića, istaknute članove organizacije "Mlada Bosna".
Povodom sarajevskog atentata na Franca Ferdinanda, 1914. godine, uhapšeni su i pripadnici tajne organizacije u Tuzli, među njima i Mladen. Kao maloljetan, osuđen je na 15 godina robije. Amnestiran je poslije tri godine kazne, a već sljedeće godine, na kraju prvog svjetskog rata, u Sremskoj Mitrovici učestvovao je u razoružavanju austrougarske vojske.
Posijle rata studirao je medicinu u Zagrebu. Pored studija, bavio se i književnošću. Godine 1925., s Gustavom Krklecom i Miroslavom Feldmanom radio je na antologiji jugoslovenske lirike.


Nakon završetka studija, stažirao je u Sarajevu, a kao ljekar počeo je da radi 1926. godine, na Braču. Godine 1929. vratio se u Prijedor, da bi, kao ljekar, vrlo brzo stekao simpatije naroda Kozare i Podgrmeča. Tu se priključio radničkom pokretu, a 1940. primljen je u KPJ. Kao vojni ljekar, aprilski slom doživio je u Dalmaciji. Vratio se u Prijedor, i nastavio ilegalni rad. Ustaše su ga uvrstile u grupu talaca i uhapsile 22.06. ali je Mladen, 17. jula 1941. godine, zapalivši slamu u zatvorskoj ćeliji, iskoristio zabunu stražara i prebacio se u kozarska sela. Uzalud je za njim bila raspisana ustaška potjernica.
osam dana kasnije, na partijskom savjetovanju 25.07.1941. godine u selu Orlovcima, iznad Prijedora, doktoru Mladenu Stojanoviću povjerena je dužnost rukovodioca ustanka na Kozari. U prvim ustaničkim danima došli su do izražaja njegova zrelost i veliko iskustvo. Već 03.08..1941, na velikom narodnom zboru u selu Marinima, svi su osjetili kako svaka njegova riječ djeluje snažno i sugestivno. Ljudi su mu beskrajno vjerovali, cijenili ga i poštovali, masovno se odazivali njegovom pozivu, i bez oklijevanja prihvatili liniju narodnooslobodilačke borbe. Otada počinju da se odvijaju događaji pod Kozarom, koji se ne mogu odvojiti od njegovog imena. Mladen je inspirator mnogih smjelih akcija pod Kozarom, dalekosežnog značaja. Vojničko učvršćenje Drugog krajiškog NOP odreda, i stvaranje slobodne teritorije s mrežom novih organa vlasti, pretvaranje Kozare u najsnažnije žarište ustanka u Bosanskoj krajini, najlepše su stranice iz istorije ovoga kraja i života doktora Mladena Stojanovića.
Na drugu neprijateljsku ofanzivu, preduzetu protiv partizanskih snaga na Kozari, Mladen je odgovorio 23.10.1941. godine napadom na jako uporište u Podgradcima i pilanu "Našička", koja je davala drvo za nemačkog okupatora. I dok su čete, s Josipom Mažarom Šošom, njegovim zamenikom, lomile obranu, Mladen je, tu na položaju, previjao ranjene drugove i govorio zarobljenim domobranima o ciljevima oslobodilačke borbe naroda pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije. Mladenova popularnost kao ljekara, humanista i ustaničkog vođe doprinela je širenju ideje o bratstvu Srba, Muslimana i Hrvata.
Pod vođstvom Mladena i Šoše, kozarski partizani uništili su, decembra 1941. godine, jaku neprijateljsku posadu na Mrakovici, postavljenu da bi osigurala kontrolu nad Kozarom. Pobjeda na Mrakovici predstavljala je, u to vreme, ratni podvig, i bila prelomna tačka za rast kozarskog partizanskog odreda. Neprijatelj je u dokumentu od 24.12. 1941, ovako ocijenjivao Mladena i njegove partizane:


 

 "Doktor Mladen Stojanović, liječnik iz Prijedora, koji je vođa pobunjenika na Kozari, istaknuti je komunist i cijeli njegov pokret je na komunističkoj bazi, i kao takav privukao je k sebi i priličan broj seljaka iz okolnih mjesta. Organizirao je oružanu snagu od pet hiljada pušaka, s oko sto strojnica i četiri bacača mina. On je najopasniji vođa pobunjenika, predvodi najveći i najjaču grupu, vrlo inteligentan i oprezan, a napad priprema i izvodi s puno sistema".

 
Januara 1942. godine, doktor Mladen Stojanović s Kozare odlazi tamo gde je Partija ocijenila da će biti još potrebniji Pokretu. Čim je prešao Sanu i stupio na podgrmečko tle,


 

"dočekala ga je šuma barjaka i nepregledna masa seljaka i omladine", zapisao je Branko Čopić.

 Neumornim radom, obilaskom partizanskih jedinica i slobodne teritorije Bosanske krajine, Mladen je mnogo doprinio učvršćenju krajiškog ustanka.
Kao načelnik Operativnog štaba za Bosansku krajinu, Mladen je s kozarskom proleterskom četom pošao u centralnu Bosnu, da snagom svog autoriteta sačuva jedinstvo naroda u zajedničkoj borbi protiv neprijatelja i suzbije izdajničku aktivnost četnika.
Prilikom ulaska u selo Lipovac, četnici su vatrom s prozora Osnovne škole dočekali partizansku kolonu s Mladenom na čelu. Na usku i duboku snježnu prtinu palo je, smrtno pogođenih, 12 proletera. Među više ranjenih bio je i doktor Mladen, koji je samom sebi zaustavio krvarenje, dok su proleteri odbijali nasrtaje četnika. Nešto kasnije, 1. aprila 1942. godine, četnici Rada Radića počinili su zločin masakrom 26 ranjenika iz partizanske bolnice u selu Jošavki. Sutradan, četnici su pronašli i doktora Mladena Stojanovića, koji je ležao u obližnjoj kući Danila Vukovića. Pošto je prkosno odbio da potpiše izjavu solidarnosti s četničkim pokretom, oni su ga izvukli iz kuće i ubili.
"Mladen je bio čovjek kakvi će ljudi tek biti" rekao je pjesnik Gustav Krklec.
To što je Kozara bila i ostala partizanska, velika je zasluga doktora Mladena Stojanovića, hrabrog i čestitog Krajišnika. Mladenova smrt bolno je odjeknula na Kozari. Kada je on poginuo, kozarski partizanski odred s 3.500 boraca bio je među najjačim u Jugoslaviji. Samo 17 dana kasnije, odred je ponio i zvanično ime svog prvog komandanta: Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred "Doktor Mladen Stojanović".
- Za Narodnog heroja proglašen je 7. 08.1942. godine.

titanik @ 07:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 10, 2007
Rodjen je 1886. u Gornjoj Tresnjevici, na tromedji Rudnika, Vencaca i Bukulje, Arandjelovac. Bio je jedanaesto, najmladje dijete u porodici siromasnog seljaka Radoja. Poslije osnovne skole, koju je zavrsio s odlicnim uspjehom u Jarmenovcima, otac ga je poslao da uci za konobara. Ali on se poslije izvjesnog vremena vratio u selo, jer nije htio da gazdarici pere posude radi ostale kucne poslove, vec je poceo da se bavi zemljoradnjom. Ucestvuje u balkanskim i prvom svjetskom ratu. Godine 1915. dopao je zarobljenistva, koje je proveo u Njemackoj, najvise na poljskim radovima.
Inteligentan i praktican, Milan je iz trogodisnjeg zarobljenistva, pored znanja njemackog jezika, koji je savladao u znatnoj mjeri, stekao i dva dragocjena saznanja: sagledao je mogucnosti i rezultate napredne poljoprivrede i, dozivjevsi revoluciju u Njemackoj, upoznao se s revolucionarnim pokretom i perspektivom koju on otvara narodu. Kad se, poslije zavrsetka rata, vratio u rodni kraj, ratom opustosen i jos siromasniji, odmah postaje aktivan ucesnik revolucionarnog pokreta i clan KPJ od osnivanja, od 1919. godine. Bio je za modernu i racionalnu poljoprivredu i stocarstvo u svom kraju. Nabavljao je strucnu literaturu, pretplacivao se na casopise, ukljucivsi i neke iz Njemacke, i svoje znanje prenosio na druge i prakticno primjenjivao u svom domacinstvu. Nalazio se i u grupi boraca za napredno zadrugarstvo (radio je u Kreditnoj, a kasnije u Opstoj poljoprivrednoj zadruzi).
Sredinom 20-ih godina, kada je agrarna kriza jos vise otezala zivot siromasnog seljaka, Milan je proveo nekoliko godina kod starijeg brata, predsjednika Suda u Novom Pazaru, i bio sudski posluzitelj. Godine 1925. vratio se u svoje selo.
Dok je ranije, u periodu Poslije Obznane i Zakona o zastiti drzave, u uslovima ilegalnosti, djelovao vise licnim primjerom i kao komunist-pojedinac, u vrijeme Poslije zavodjenja 6-
-januarske diktature kralja Aleksandra, kada su ekonomski uslovi jos slabiji i dolazi do ozivljavanja opozicionog politickog pokreta, ispoljava se u vecoj mjeri Milanovo javno djelovanje. Znao je da jednostavnim, narodu bliskim, jezikom govori istinu o teskim uslovima zivota, i da im otvara perspektivu borbe i boljeg zivota, na sto ih je pozivala Komunisticka partija. Ilic je bio dobar agitator i poznavalac napredne literature, koju je stalno citao. Njegova velika zivotna mudrost, neusiljena uvjerljivost u izlaganju, brizan odnos i ljudska toplina, ispoljavale su u svakom javnom djelovanju.
Od tog vremena, jos je vise izlozen prismotri i napadima organa rezima i drugih cuvara burzoaskog poretka. Ali, to Milana Ilica Cicu, kako su ga vec tada zvali — nije sputavalo u njegovoj revolucionarnoj aktivnosti. U njegovoj kuci i u okolini Gornje Tresnjevice pocinju sve cesce da se okupljaju komunisti i drugi pripadnici revolucionarnog pokreta, razradjuju se zadaci o organiziranijem djelovanju na selu, vrse se pripreme za javna politicka istupanja. To se osobito ispoljava tokom 1934. i 1935. godine, u vrijeme priprema petomajskih izbora, a narocito u akcijama Fronta narodne slobode (25. augusta 1935. u Kragujevcu i okolnim mjestima), a i sljedece godine, posebno u vezi s dogadjajima u Spaniji. Njegovi uspjesni dueli s rezimskim politicarima na pojedinim od tih zborova imali su sirok odjek u narodu.
Zbog revolucionarnog rada, Milan Ilic je, pocetkom 1937, s grupom komunista iz Arandjelovca, Kragujevca i okolnih sela, bio uhapsen i optuzen po Zakonu o zastiti drzave. Ali, zahvaljujuci njihovom dobrom drzanju, bili su predati Okruznom sudu u Kragujevcu, da bi na procesu, krajem maja iste godine, uz odlicnu obranu uglednih advokata, komunista i drugih opozicionara, bili oslobodjeni.
Godine 1939, Milan postaje prvi sekretar novoformirane partijske celije u selu, iz koje ce se ubrzo razviti tri celije koje su pred ustanak brojale 15 clanova. Naredne godine, ilic je clan Okruznog komiteta KPJ za Kragujevac, a kad je, pocetkom 1941, u Arandjelovcu formirano posebno Okruzno povjerenistvo, on postaje jedan od njegovih vodecih i najuglednijih clanova.
Poslije aprilskog rata, neumoran je u tumacenju i provodjenju linije Partije o nastavljanju borbe protiv okupatora, radi na prikupljanju oruzja, poziva narod u borbu. Zajedno s Milutinom Todorovicem, profesorom i uglednim komunistom, govorio je na narodnom zboru u Jarmenovcima, povodom 1. maja. i u ovom periodu, Poslije napada na SSSR, izbjegava hapsenje zahvaljujuci svome ugledu i odlucnosti.
Kada je, na sastanku Okruznog rukovodstva Partije u Vinci, 28. juna 1941, odluceno da se formira 1. sumadijski odred, on je jos aktivniji; ide sa sastanka na sastanak, iz sela u selo, razgovara s komunistima, simpatizerima i antifasistima. Tada njegova kuca postaje srediste za prihvacanje poste, kurirske sluzbe, u cemu ucestvuje vecina od njegovo devetoro djece. Pocetkom jula, u blizini njegovog sela formiran je 1. sumadijski odred, u kome je imenovan za zamjenika komandanta Odreda, uz Milana Blagojevica (porucnika republikanske Spanije), kao komandanta. Ucestvuje i predvodi Odred u mnogim akcijama. Sam je zarobio dva zandara, 19. jula 1941, godine. Narocito se istice u borbama za oslobodjenje i obranu Rudnika, zatim u borbama protiv nedicevaca i ljoticevaca, a kasnije i cetnika.
Licnim primjerom pokazuje kako se valja boriti, pri cemu se cesto pozivao na iskustva iz borbi srpske vojske u prvom svjetskom ratu. Koliko ga je uvazavao i neprijatelj, pokazuje i to sto su Nijemci, krajem augusta 1941, izveli specijalnu akciju na Gornju Tresnjevicu da bi zapalili njegovu kucu, a tokom 1942. godine za njega je bila raspisana ucjena od 50.000 dinara. Ali to, kao i stradanje njegove porodice, nije ga pokolebalo u njegovoj odlucnosti da nastavi borbu. Na glas da su mu okupatori bombardirali i zapalili kucu, Cica je govorio: "Neka se ruse i gore nase krovinjare; mi se i borimo da umjesto bijednih kuceraka svaki radni covjek ima palacu".
Kad su cetnici na prijevaru uhvatili, i zatim strijeljali, komandanta 1. sumadijskog odreda Milana Blagojevica, s kojim je do tada Milan Ilic prosao mnoge teske bitke, komandu nad Odredom preuzima Cica Sumadijski (27. oktobra 1941).
U novembru ucestvuje u teskim borbama protiv nadmocnog neprijatelja, koji je tezio da unisti slobodnu teritoriju u Sumadiji i zapadnoj Srbiji. Tada se, s dijelom Odreda povlaci u Sandzak. Od tog dijela koji se povukao, formiran je 5. sumadijski bataljon u sastavu 1. proleterske brigade. Cica postaje njegov prvi komandant. Sutradan Poslije formiranja brigade, s bataljonom ucestvuje u borbama s Talijanima na Gaocicu i Miocu (22. decembra 1941), kada je neprijatelju nanijet tezak poraz.
Krajem decembra prelazi u istocnu Bosnu, ucestvuje u borbama kod Vlasenice, na Placama, oko Han-Pijeska i na Pjenovcu, gdje je poginuo, 21. januara 1942. godine. Tada su njegov bataljon i dijelove Romanijskog odreda napale nadmocne snage Nijemaca na skijama i konjima, i iznenadili ih u Pjenovackoj udolini.
Pao je zajedno sa Slavisom Vajnerom, legendarnim Cicom Romanijskim, i jos 59 proletera. Plemeniti lik, stamenu figuru, neustrasivost i hrabrost, koje je pokazivao u svakoj prilici, i pored svojih 55 godina, stalno prednjaceci, vjerojatno je najbolje izrazio natpis uklesan na njegovom spomeniku u Anradjelovackom parku, u kojem se kaze: "Kroz njegovo djelo osvjedocena je istina nasega doba — kome narod udahne svoju veru i Partija ulije snagu, tome starost ne smeta da postane heroj."
Narodnim herojem proglasen je 25. novembra 1944. godine
titanik @ 17:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 9, 2007

Rođen je 1906. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina, u radničkoj porodici. Zidarski radnik. Svojom aktivnošću u sindikalnom pokretu postao je poznat radnicima tuzlanskog bazena. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1939. godine. Zbog svoje požrtvovanosti i neumornog rada bio je veoma cijenjen.

Poslije okupacije zemlje, učestvovao je u mobilizaciji ljudi za oružanu borbu. Radio je pod rukovodstvom Oblasnog štaba za tuzlansku oblast. Krajem jula 1941. godine, sa štabom i grupom partijskih radnika došao je na Birač, gdje učestvuje u formiranju partizanskih grupa i njihovoj pripremi za oružani ustanak. Istakao se u prvim ustaničkim borbama u vlaseničkom srezu, a naročito doprinosi jačanju bratstva i jedinstva medu borcima i u narodu. Zbog toga je postao vrlo popularan i omiljen među srpskim stanovništvom Birča. Formiranjem prvih ustaničkih odreda, kao popularan i omiljen borac, postavljen je za političkog komesara Šekovićkog bataljona u Birčanskom odredu. Formiranjem 6. istočno-bosanske proleterske brigade, kolovoza 1942. godine, postavljen je za političkog komesara čete. Kao u prvim ustaničkim borbama, Huso u teškim borbama protiv Nijemaca, četnika i ustaša, svojim neustrašivim držanjem služi za primjer. Naročito se istakao u borbama za oslobođenje Tuzle, septembra 1943. godine. Jurišao je na čelu čete na brojno jačeg i bolje naoružanog neprijatelja. Bodreći svoje borce, Merdžić je teško ranjen. Pobjeda je izvojevana, grad oslobođen. To je bila jedna od mnogih borbi u kojima je Huso pokazao kako se valja tući protiv neprijatelja. Slične podvige je ponovio još mnogo puta na raznim bojištima.

Poslije ozdravljenja, Huso je postavljen za političkog komesara Majevičkog partizanskog odreda. Kao rukovodilac, pokazao je izvanrednu sposobnost. Aprila 1944. godine, njegov odred je dočekao njemačku 13. SS-diviziju na Mamutovim Vodama, na Majevici. U teškoj borbi, Odred je uspio da odbije Nijemce i da im nanese gubitke. U momentu kada je pozivao borce na juriš, neprijateljski rafal ga je pogodio. No, i pored toga, on je pozivao borce da se junački drže i odbiju neprijatelja, govoreći im da njemu nije ništa. Poslije osam dana, podlegao je teškim ranama, u partizanskoj bolnici.
Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951


titanik @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 7, 2007



U Jastrebarskom izgubila je dvije sestrice — trogodišnju Dragicu i dvogodišnju Mariju. Kada je, 26 avgusta 1942, oslobođena iz logora, partizani su je sa petnaestogodišnjom sestrom Marom i ostalom djecom odveli u Bosansku krajinu. Za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive sestre su sa proleterima i Centralnom bolnicom prošle slavnu bitku za ranjenike na Neretvi, ali su ih na Sutjesci zarobili Nijemci i poslije dugog maltretiranja u zatvorima u Foči, Sarajevu i Višegradu ponovo vratili u logor — Sajmište kod Beograda. Ti dani, provedeni u ovom njemačko-ustaškom logoru, najteži što mogu biti, bili su lakši od onog užasnog transporta Kozarčana što su ga ustaše danima sprovodile u Jasenovac. Na jednom zastanku kompozicije, kada su iz vagona izbacivali mrtve, djevojčice Mara i Vidosava, u stvari dva mala kostura, ostale su na gomili. Krajem septembra 1943. ove hrabre djevojčice su stigle na pusto zgarište svoje rodne kuće i odmah se uključile u rad omladine i Skoja. Prenoseći žito u dubinu Kozare, Mara je dobila upalu pluća i ubrzo umrla. Vidosava je ostala sama. Vidosava Subotić Ilisić danas živi u Zemunu i podiže svoje unučiće.
Petnaestica sa Zelenog venca dugo vozi do pretposljednje stanice i Metohijske ulice u Zemunu u kojoj su kuće male, domaćinski umivene, skrivene u raskošnom zelenilu.
Kada se zvonce utišalo, iza vrata se čuo dječji glas:
— Baka je otišla da samelje kavu. Zna da ćete doći i rekla je da je sačekate.
Hoće li opet izbjeći susret — prostruja mi kroz glavu. Njena čudesna biografija dugo me je opsjedala. Nisam imao smjelosti da diram njene uspomene. Jer, djetinjstvo i dobar dio puta u ratnom vihoru proveli smo zajedno. Miloševo Brdo pod Kozarom naše je rodno selo. U rat je zagazilo sa oko hiljadu žitelja, a iz njega izišlo sa manje od 450. I 189 djece nije preživjelo rat.
— Razgovaraćemo uoči jubilarne proslave Neretve i Sutjeske — obećala je.
I bi to nedavno na „Sastanku u studiju“ koji neumorno priprema i njeguje Branka Jelić, mlada reporterka Radio-Zagreba. Ali, ratna priča Vidosave Subotić, djevojčice s neobičnom sudbinom, nije mogla da stane u jednočasovnu emisiju.
Evo je, friška. Dobila sam je na drugi bon. Znaš, mili moj, dok je ne popijem, ne mogu reći ni „dobro jutro“.
I onda je potekla priča.



I sama sam se dugo plašila tih sjećanja. Ona su me rezala kao oštar nož. Od njih nikako nisam mogla pobjeći. I što više starim, djetinjstva se sve češće prisjećam. Valjda ono što čovjek tada doživi ostaje zauvijek onako izbistreno, naivno i čisto. Začudo, svega se dobro sjećam. Pokušala sam nešto od toga da zapišem. Djeca su me na to često prisiljavala. Ali, nije išlo, jer ja nemam ni dana redovne škole. Opismenila me je starija sestra Mara. Nešto sam naučila i na analfabetskim tečajevima, omladinskim i skojevskim kursevima. I to je bilo sve. Suviše malo znanje za zapis iz koga bi svaka majka, svaki otac i svako dijete u ovoj zemlji mogli da saznaju o ratu ono što smo mi, djeca Kozare, saznali, vidjeli i doživjeli. Zato i želim da ispričam što mogu više. Možda će to biti neuko i nespretno, ali sve je istinito.
Imala sam jedanaest godina 1941. kada su ustaše prvi put izišle na brdo Subotića. Zabijali su bajonete u sijeno koje smo izvozili iz bara i prijetili. Zavirivali su u ambare i prevrtali kace. Ubrzo poslije, postrijeljaše, kraj one naše brane na Jablanici, mnogo ljudi, njih 164. Ubiše i moga strica Mihaila. Vidjela sam kada su ih seljani razvozili na groblja da ih sahrane. Jauk se do neba čuo. U proljeće 1942. sve je nekako bilo drukčije. Kod naše škole su se nalazili partizani. Često sam im nosila jelo, nešto kuvano u zemljanim loncima, uvezanim u stolnjake i povrazače. Oko škole, nedjeljom, skupljala se omladina. Igralo je kolo i čula se pjesma.
A onda, kao grom iz vedra neba, udari ofanziva. Tu riječ sam tada prvi put čula. I za čitav život — zapamtila. Prvo su nas ganjali avionima, tukli i nas i stoku na njivama. Bombama su pržili sve ispod sebe. Bili smo se već izvještili kako da se sklanjamo na svaki njihov zvuk, ali to ne potraja dugo. Kad prestadoše topovi da gruvaju po našim njivama, zacrni se vojska svud naokolo. Oni što su prvi došli da nas istjeraju iz avlija okitili su se lisnatim granama pa stoje na putu kao grmovi. Naši progonitelji su dozvolili da potrpamo u kola koliko god volovi mogu da povuku. Potjerali smo i krave i telad, a sa djecom u kola ubacili smo i dvije ovce. Tako su nas, izrovanom cestom, svukli sa brda i pretjerali preko onog pontonskog mosta na Savi. U Staroj Gradiški doživjesmo prve udarce i rasulo porodice. Toliko naroda, kolskih zaprega i stoke nikada ranije nisam vidjela. Ustaše su isprezale najljepše konje, odvlačili najbolja kola, ona okovana, kupili najvrijednije stvari i odvajali ljude. Otjerali su i moga oca Stojana i strica Lazu.
Nepreglednu kolonu žena, djece i staraca, tjeranu uz obalu Save, neprestano je, tih dana, lijevala kiša. U šumama Struga ustaše su nam oduzele sve što smo još imali u našoj volovskoj zaprezi. U Jablancu popisaše i odvojiše djecu od roditelja. U stvari, moju maćehu Mariju, majku sam izgubila kada sam imala šest mjeseci, otjeraše u Jasenovac gdje joj se izgubio svaki trag. Odveli su nekud, sa ostalim muškarčićima, i našeg desetogodišnjeg brata jedinca Stoku, a nas dvije, Mara je neku godinu bila starija od mene, onako izgladnjele, prokisle i premrle od straha, uprtismo naše sestrice, trogodišnju Dragicu i dvogodišnju Mariju i odnesosmo ih, ni sama ne znam kako, sve do Jasenovca. Kada su svi vagoni jedne duge kompozicije bili napunjeni djecom, voz je krenuo.
Na zagrebačkom kolodvoru oduzeli su nam malene. Dragica je već bila sva pomodrila, a Marija je jedva disala. Djeca više nisu imala snage ni da plaču. Ubrzo su umrle na Josipovcu, u jednom od prihvatilišta za djecu, i pokopane na Mirogojskom groblju.
Poslije šišanja, kupanja i parenja odjeće, vraćeni smo u voz. Od Zagreba do Jastrebarskog, put nije dugo trajao. Šćućurena uz Maru, s komadićem kruha u ruci, ja sam zaspala. Neko nam je rekao da će nam tamo kuda idemo biti lijepo i da ćemo ići u školu. Ali, tako nije bilo. Zatvorili su nas u one proklete barake kod samostana. Okolo je bila ispletena bodljikava žica. U žici je bilo mnogo djece i umirala su svake noći. I danas gdje god vidim žicom ograđen prostor — okrećem glavu. Tada sam prvi put vidjela i časne sestre. Neke su bile vrlo loše, osobito prema djevojčicama. Tukle su za svaku sitnicu. Često su nas izvodile da plijevimo povrće na ustaškoj ekonomiji. Za jednu iščupanu mrkvu, časna me je dobro izlijemala čvornovatom šibom. I ne samo mene.
O drugim kaznama i strahotama koje sam doživjela teško je i govoriti. Pa ipak, jednu od najtežih koju nosim iz logora u Jastrebarskom moram da kažem. Od te kazne i danas me podilazi jeza. Dok smo mi, toga dana, skupljali stočnu repu i kelerabu, časne sestre su sa ustašama sjedile u hladovini. Jedan ustaša, koji je došao iz grada i imao zamotanu glavu, pošto je više puta obišao naše redove po rovićima, izdvojio je jednu djevojčicu, Borka joj je bilo ime, i odveo u dugačku konjušnicu na ekonomiji. Više je nismo vidjeli. Čuli smo da je izvršila samoubistvo. Kosom je prerezala vene. Moja Mara, koja se najviše družila sa Borkom, u baraci su spavale jedna kraj druge, poslije se uvijek do zemlje saginjala, skupljala se, da bi što manje bila upadljiva i ličila na odrasliju djevojčicu.
Tako su logorski dani prolazili, jedan nalik na drugi, sve do 26. avgusta 1942. kad su nas partizani oslobodili.
Našoj radosti nije bilo kraja. Onako bosa, s ćebencetom ispod ruke, čini mi se da sam iz Jastrebarskog izletila na ono brdašce kraj crkve gdje nam je podijeljen šećer, najslađi na svijetu. Iako sam već ličila na avet, onako ošišana kao ovca, bosa i goluždrava, bila sam izdržljivija od sestre Mare. Lakše sam podnijela onaj dugi i opasni put od Žumberka do Bosanske krajine. U koloni s partizanskom pratnjom brzo smo zaboravljali logorske muke. Jesen je bila uveliko zavladala kada sam u Bosanskom Petrovcu dobila vunene čarape i gumene opanke. Nezaboravni su oni dani, provedeni u domovima u Podgrmeču, — Lušci Palanka, Risovac, Stekerovci — u kojima smo, u igri i učenju, osjetili sigurnost i zaštitu. U Jasenici smo se najduže zadržali i lijepo se obukli, kao za paradu. Naši drugovi su, najzad, zamijenili ona naša omrznuta ustaška odijela iz logora u Jastrebarskom. Na smotri Četvrte krajiške divizije, 7. januara 1943, vidjeli smo Tita i mnogo boraca sa Kozare koje smo poznavali prije ofanzive, kao što je bio naš Šoša. Toliko partizana nikada ranije nisam vidjela. Sada nam niko ništa ne može. Mislila sam da će tako biti dok se ne završi rat.
Četvrta neprijateljska ofanziva, međutim, sve je poremetila.
Dječaci, oni malo odrasliji i otresitiji, raspoređeni su u partizanske brigade, najviše za kurire. I njima je bilo lijepo. A djevojčice su našle zaštitu kod aktivistkinja AFŽ-a, u njihovim porodicama. Tako je i nas nekoliko — Gina Mirić, Bora Pejić i Rada Janjetović — razdijeljeno po kućama u selu Bari kod Bosanskog Petrovca. Ali, moja Mara i ja ovdje nismo htjele ostati, već smo pošle za partizanskom kolonom, transportom ranjenika i velikom povorkom izbjeglica. Kud svi oni, tamo ćemo i mi — rekla je Mara.
Na ledom okovanom putu, ljudi su posrtali pod nosilima, a ja sam se sleđenim rukama držala za lotre na kolima u kojima su ležala dva ranjena borca. Na zastanku navlačila sam ponjavu na njihove grudi. Ni za trenutak se nisam odvajala od njih. Možda je to i doprinijelo, ne znam tačno, da nas u salu Drinići prime u sastav Centralne bolnice. Naš komandir, zvali smo ga Bila, i komesar, drugarica Zora, bili su vrlo pažljivi prema nama. Neko im je ispričao našu sudbinu. A mi smo brzo naučile ono najosnovnije oko ranjenika. U početku sam se plašila svake rane, ali i to je brzo prošlo. Tako smo postale bolničarke i pomagale u svemu onim iskusnijim. Jedne noći, za vrijeme mog dežurstva kod težih ranjenika, umrije Lazar Pejić, borac iz Podgradaca pod Kozarom. Mnogo se mučio, a ja sam dugo držala njegovu već ohlađenu ruku, i plakala. Sahranili smo ga u Martin-Brodu.
Onda smo bili stalno u pokretu. Zbog aviona, kretali smo se samo noću. Tamo gdje smo zastajali da predanimo, nadlijetali su avioni, kao jata ptica. U stopu su nas pratili. Bezglasne patnje teških ranjenika i nemir tifusara ne mogu se opisati. Te slike su stalno pred mojim očima. Eto, i danas kad gledam neke dokumentarne emisije o tim događajima sva se tresem od uzbuđenja.
Negdje oko Prozora ili Vakufa, kada je zarobljeno mnogo Italijana, dobro sam se i ja obukla. Istina, pantalone sam morala da skratim kao i rukave na bluzi. I cipele su mi bile povelike. Dobila sam tanko ćebe, sanitetsku torbicu i malu italijansku pušku, onu sa nožem što se preklapao uz puščanu cijev.
Tako opremljena kao pravi ratnik, prešla sam preko skršenog mosta na Neretvi. Morala sam da puzim, jer je bilo klizavo. Ispred mene je jedan ranjenik, koji se pomagao štapom, skliznuo u rijeku. Moja Mara je pomagala jednoj ranjenoj bolničarki i s teškom mukom su uspjele da pređu preko mokre stijene na obali.
Kada smo izišli iz doline, opet nismo imali mira od aviona. Mislim da je to bilo u selu Krstac ili u njegovoj okolini. Ono mi se stalno motalo po glavi. Strašno su nas tukli avioni. Sve je bilo zasuto bombama, dimom i kamenom prašinom. Mrtvih i ranjenih je bilo na svakom koraku. U trenutku bombardovanja zatekla sam se kraj jednog ognjišta. Neko je nespretno zakačio kotao sa vrelom vodom i ukinuo ga sa veriga. Sve se sručilo na mene. Opekotine po nogama bile su neizdržljive. Mazali su me nekim uljem i brzo sam se oporavila. Na ovim terenima ostali smo nekoliko dana. Tu se još ponešto našlo za jelo. Kraj jednog praznog koša, sjećam se, nakupila sam punu pregršt kukuruznog zrnja. Veliku pletenu ljesu sam rasturila čeprkajući po njoj i vadeći zaglavljeno zrnje. Bila je to prava poslastica. Onda smo krenuli dalje. Upamtila sam Miljevinu i Rataj, prijelaz preko Tare i Šćepan-Polje, Čelebić, i Nedajno, i glad. U jednoj školi i okolnim kućama ostali smo čitav mjesec dana. I dobro se odmorili. Mnogi ranjenici su se oporavili i otišli u svoje jedinice.
I opet je pokret uslijedio iznenada. Od pucnjave zaječala je okolina. Nijemci su zapalili školu iz koje smo samo čas ranije krenuli. Dugo smo silazili niz vrletnu stazu što se, usječena u okomitu stijenu, spušta do Pive. Prešli smo preko visećeg mosta i zašli u bespuće i kamenjar. Išli smo sve kud je prošla glavnina. Put je bio obilježen mrtvima. Izvaljeno drveće, razbacano oštećeno oružje, komora, garavi i izbušeni kotlovi. Pokretni ranjenici trgali su meso sa ubijenog konja. Neki su to pokušavali i zubima. Ja sam čupala crijemušu, gdje sam je god našla.
Na Vučevu, jeka nije prestajala. Kiša je neprestano padala. Vidjela sam kako voda curi preko nosila i ranjenika. Stati se nije smjelo. Hiljade ljudi je hrlilo u korito Sutjeske, ili se meni tako učinilo samo. Huka nabujale rijeke pomiješala se sa našom neopisivom patnjom. Pred zoru, kiša je prestala. Ispred nas, na drugoj obali, prštale su rakete i čula se neprestana pucnjava. Oni što su pristizali gurali su nas u rijeku. Vode se nisam plašila, jer sam znala da plivam. Ali, ova rijeka nije bila kao naša Jablanica kad se izlije u najveći povodanj.
Sa okačenim kajišom od puške oko vrata, uhvatili smo se za ruke i skotrljali niz okomitu obalu. Od snažnog udara vode, što je valjala i drvlje i kamenje, jedna moja ruka je popustila, a drugom sam se čvrsto držala za Maru. Živi lanac je bio iskidan, i samo se po nekoliko ljudi držalo za ruke, kao u kolu, i očajnički se borilo sa bijesnom rijekom. Matica, kao da se prvo poigrala sa nama, vratila nas je obali sa koje smo zagazili, a onda snažno povukla na drugu stranu. Neko je pružio kaiš od puške i izvukao nas. Mene je boljelo koljeno od udarca o kamen, a ruke su mi bile sve izgrebane. Odjeća me pritiskala kao olovo, sve se na meni bilo zalijepilo i nisam mogla da se pomaknem. Ni puške, ni torbice više nisam imala.
Svitalo je, a u rijeci se i dalje čula lomljava, jauci i vapaji koji mi i danas odzvanjaju u ušima. Njih nikad neću zaboraviti. Izvedrilo se kao staklo, i nigdje nije bilo oblačka.
Vidjela sam: ima nas dosta na drugoj strani rijeke. I ljekara i bolničarki. Ranjenici su bauljali i zavlačili se u šipražje. Plašili smo se aviona. Dolijetali su uvijek sa prvim jutarnjim časovima. Pogotovo, kada je bilo vedro.
Pomislila sam da je najgore prošlo, kad zapuca. Rezali su rafali i praštale puške. Čuo se i lavež pasa svud oko nas. Jedan ranjenik, s rukama u zavojima, molio je drugove da ga ubiju. Gledala sam i one najteže kako se pripremaju za odbranu. Božo Tendžerić, prvoborac sa Kozare, molio je da mu pomognem odvrnuti bombu, jer to nije mogao da učini jednom rukom. Ali su i moje ruke bile kao oduzete. Uplašila sam se i zanijemila od straha. Drhtala sam kao prut. Sa Marom sam se oprostila očima i zaplakala, kada su u nas uperili puške.
Našu grupu, dvadesetak bolničarki i nekoliko kurira, Nijemci su potjerali ivicom šume. Posrtali smo pod udarcima. Vodili su nas od šatora do šatora i pokazivali svojim oficirima. Moju Maru, kada se okrenula za mnom, udario je njemački vojnik nekom držalicom i ona se zateturala. Ali, nije jauknula. Ubijali su naše ranjenike na svakom koraku. Čekali smo kada će i nas strijeljati.
Međutim, oni to ne učiniše, nego nas uguraše u kamion i odvukoše u Foču. U zatvoru s debelim rešetkama ostali smo nekoliko dana. Domobrani, neki dobri ljudi, ubacivali su u naš podrum komade hljeba i donosili kante sa vodom. Iz Foče su nas prebacili u Sarajevo i zaključali u samice. Niko ni s kim nije bio zajedno. Starije bolničarke su često izvodili na saslušanje i tukli. Maru i mene nisu ništa pitali. Poslije desetak dana, opet nekim kamionom i sa vezanim rukama dovučene smo u Višegrad, gdje smo ostale kratko, a zatim u njemački logor — Sajmište kod Beograda.
Protjeraše nas kroz široku kapiju i postrojiše kraj jedne dugačke i prljave barake. Sa nas su visili dronjci, a lica su bila unakažena od batinanja. I moja Mara je jedva stajala u stroju, žuta kao zemlja. Sigurno sam i sama, najmanja među njima, ličila na čudovište. Ja tada nisam znala koji je to logor, ali sam ga brzo upamtila za čitav svoj život. I prostor ženskog logora na Sajmištu bio je ograđen duplim redovima gusto ispletene bodljikave žice. Oko nekog visokog tornja i dugačkih zidanica nalazile su se, načičkane, ružne drvene barake. Kada sam spazila i ustaše kako prilaze našem stroju, učinilo mi se da će nam ovdje biti kraj. I dok smo čekali da nas popišu, vidjela sam skvrčene ljude kako leže na suncu, a po njima rojevi muva. Tovarili su ih u zaprežna kola i nekud odvozili.


Dani, provedeni u ovom logoru, bili su najužasnije doba moga života. Ubrzo, glad je nadvladala sve. Po jedna kutlača čorbastog zelja dnevno i to je sve. U krugu, ni jedne travčice više nije bilo. Smetljište je neprestano preturano, ali se u njemu više ništa nije moglo naći. Često su nas izgonili na rad. Prenosili smo neke kamene kocke za popločavanje puta. I tada su sa nama postupali gore nego sa stokom. Smrt više nije bila nikakva novost.
I kada se više nije moglo izdržati, desilo se nešto neobično što nam je dalo zračak nade. Milka Mikulić, starješina ženskog logora, kao da nam je želila pomoći. Iz paketa hrane koje su dobijali neki Sremci, ona nam je ponešto namicala. Jednom sam dobila čitav somun. Mi smo to onda dijelili i onima što su bili najviše iscrpljeni. Tako smo doturili komadić hljeba i Simi Koturu, našem komšiji, koji je bio u očajnom stanju.
Logornica nam je još jednom pomogla. Izdvojila je Maru i mene u grupu koja je bila određena na rad u Njemačku. Radovale smo se izlasku iz ovog pakla, jer smo vjerovale da je svugdje bolje nego ovdje. Tek smo u vozu saznale da nas transportuju u Jasenovac.


titanik @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Naš vagon je bio pun nemoćnih ljudi, koji nisu mogli ni hodati, a kamoli nešto raditi. Bila je nesnosna vrućina i neizdržljiva žeđ, a voz je sporo išao ili je satima stajao u malim stanicama. Ustaše su jele lubenice, a nama ni koru da bace. U našem vagonu je bilo već više mrtvih ljudi. I ja sam mislila da je došao kraj svemu. Ležala sam obamrla na prašnjavom podu bez trunke snage, kada me je neko svalio u jarak na gomilu nepomičnih ljudi. Koliko je vremena prošlo dok sam došla k sebi — ne znam. Čula sam Maru kako šapuće: „Žive smo, žive“. Pokušale smo da idemo kroz šumu, dalje od svjetla koje je pred nama treperilo, ali nismo mogle. Morale smo ići prugom.

Pred zoru smo upale domobranskoj straži u ruke, jer bježati nismo bile u stanju. Kada su nas ispitivali, rekle smo im istinu. Jedan od njih je poznavao Rajka Subotića, našeg bliskog rođaka i obećao nam je pomoći. I zaista, kad je ubrzo naišao teretni voz, zamolio je mašinovođu da nas prebaci do Okučana. U tenderu za ugalj, sa velikom šnjitom hljeba i parčetom slanine, izišle smo na signalu, prije nego što je voz ušao u malu stanicu u Okučanima. Pošto nismo imale nikakva dokumenta, stranputicom smo pošle prema obali Save. U Novoj Varoši opet su nas uhvatile ustaše, sprovele u Bosansku Gradišku i zatvorile u podrum sreskog načelstva.

Naše saslušanje u Gradiški nije dugo trajalo. Ispitivao nas je Đorđe Knežević i, očigledno, sažalivši se nad našom sudbinom, uspio je da nas nekako iskamči od ustaša, preko Malte izvede do Kruškika i preda Niki Dojčinoviću, koji nas je dalje poveo prema Kozari. Kada smo kod Petnaestog kilometra naišle na partizansku stražu, našoj sreći nije bilo kraja.

Bio je 21. septembar 1943. kada smo izišle na brdo Subotića. Tamo gdje je bila kuća, sve sami crni ugarak. Ni kokošinjac nisu poštedili. I travuljina svud okolo išikljala povrh konjanika. Pa ipak, moje srce je od radosti htelo da iskoči.
Godinu dana poslije velike fašističke ofanzive na Kozaru, u jesen 1943. život se polako vraćao u opustošena sela. I mi smo se brzo vratile životu i aktivno se uključile u rad omladine i Skoja. I nije bilo akcije u Potkozariju u kojoj nismo učestvovale. Skupljale smo ljetinu ispred neprijateljskih položaja, po Dubičkoj ravni, prenosile torbe žita iz Lijevča polja u dubinu Kozare, i obavljale još mnogo drugih ratnih zadataka. Kao članovi pozadinske čete išle smo, sa Jedanaestom krajiškom brigadom, u sve akcije na ustaška uporišta, na Šimiće i Mičije, Topolu i Bosansku Gradišku.
Kada su Čerkezi, u januaru 1944, izvršili onaj gnusni zločin silovanja i masakriranja trinaest skojevki, naših drugarica iz sela Grbavaca, mi smo jedva izbjegle njihovu sudbinu. Iako u drvenim klompama i slabo obučena, išla sam sa zbjegom sve do Pašinih konaka. Tako sam progurala i tu posljednju neprijateljsku ofanzivu na Kozaru. Za vrijeme žetve 1944. godine u omladinskoj brigadi „Stojan Grujičić Jaruga“, dobila sam cipele i padobransko platno od koga sam sašila bluzu i suknju samo za rijetke prilike i omladinske zborove.


Ali, neprijatelj je i dalje ispadao u naša sela, palio kuće i ubijao svakog ko mu je pao u ruke. Tako je bilo u kasnu jesen 1944. godine, kada nastrada i moja Mara. Prenoseći žito u dubinu Kozare, na Gig, okliznu se i upade u Vrbašku. Čitav dan je provela na susnježici. Kada je umrla, od upale pluća, ja sam ostala sama.
Onda je došlo oslobođenje i prva proljetna sjetva u slobodi, seljačka radna zadruga „Nova zora“ i — nemaština.
Na jednom zboru u Matavuljevom gaju u Grbavcima upoznadoh Đuru Ilisića, mladog partizana i zagledah se u njega. Zajedno provedosmo sve ove godine. Prvo nam se rodi sin Ranko, a dvije godine kasnije dobismo i kćerku Dragicu. Djeca lijepo napredovaše, završiše školu i zaposliše se. Osnovaše i svoje porodice. I evo, donesoše nam četiri unuka, jedan drugom do uva, — Dragan i Duško, Branko i Dušan — četiri babine ljubavi. S njima je uvijek moja duša ispunjena najljepšim dragostima.



Sa istim osjećanjima i ja sam čuo kraj priče Vidosave Subotić.

titanik @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 0


Dobroslav Šokčević iz Kijevaca pod Kozarom, u zagrljaju brata Ranka, prvoborca, odrastao je kao kurir u Petoj kozarskoj





 

Vlado Katić iz Međuvođa u Knešpolju najmlađi je prvoborac među šestoricom svoje braće.





Simo Jovičić (desno) prvoborac, rođen 18. avgusta 1930, u partizanski odred na Kozari stupio 20. novembra 1941. 
Umro je od posljedica sedme rane koju je zadobio pri kraju rata. S njim je njegov ratni drug sa Kozare Nikola Subotić




. Marko Milanković Monja, rađen 1931. godine u Vlaškovu pod Kozarom, bio je kurir kozarskog područja i Dvadesete krajiške brigade


Nastavice se


titanik @ 07:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 6, 2007






Rodjena je 3. aprila 1916. godine u selu Strazevici, kod Pakraca. Gimnaziju je zavrsila u Somboru i Novom Sadu, a Poljoprivredni fakultet u Zemunu 1939. godine. Jos za vrijeme studija prisla je naprednom omladinskom pokretu i postala clan KPJ.
Sonja Marinkovic je u Novom Sadu je 1939. godine radila na obnovi SKOJ-evske organizacije i bila prvi sekretar obnovljenog Mjesnog komiteta. Ucestvovala je u pripremama V pokrajinske konferencije SKOJ-a i bila clan PK SKOJ-a za Vojvodinu. Zbog svoje revolucionarne djelatnosti bila je cesto proganjana i vise puta zatvarana. Na VI pokrajinskoj konferenciji KPJ za Vojvodinu, septembra 1940. godine, izabrana je za clana PK KPJ za Vojvodinu.
Zajedno sa Zarkom Zrenjaninom, aktivno ucestvovala u pripremama oruzanog ustanka naroda Vojvodine. Jula 1941. godine uhapsena je i posle strasnog mucenja, streljana 31. jula 1941. godine. Na sreljanje je izasla uzdignute glave, a pred uperenim cevima nije htela okrenuti ledja. Stajala je ponosito, isprsila se i uzviknula:
 "Pucajte, ovo su komunisticke grudi!".
  Za Narodnog heroja proglasena je, medju prvim borcima NOB-a, 25. oktobra 1943. godine.

titanik @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 5, 2007
Rodjen je 06.08.1911 u nekad seoskoj granicarskoj porodici  Stake i Gece Koncar. u Koncarevom Kraju kod Korenice.
Osnovnu skolu zavrsio je 1922 u selu Babin potok. U organizaciji „Privrednika“  u Leskovcu je ucio bravarski zanat. Ubrajan je u najodlicnije ucenike u radionici Kukara i Jovica i u vecernjoj segrtskoij skoli.  1925. god. polozio je majstorski zanat. U Leskovcu je do 23.07.1926. radio kao kalfa. tada je presao u Beograd. Dobio je posao u Direkciji tramvaja i osvjetljenja grada. 23.01.1931. dobio je otkaz jer se  kao povjerenik suvise isticao  u borbi za radnicka prava.  U radnickom sportskom drustvu „ Elektricna centrala „ bio je jedan od najaktivnijih sporista.
 U martu 1931. na inicijativu radnika ponovo je zaposlen. Pocetkom jula 1932. poceo je da sluzi vojni rok u sarajevskom  artiljerijskom puku.Krajem avgusta otpusten je iz vojske zbog bolesti. Poslije dvomjesecnog cekanja ponovo pocinje da radi u beogradskoj elektrocentrali. tada je bio clan SKOJ-a.
U proljece kada je osnovana celija metalaca URS- a u  Elektrocentrali izabran je za njenog sekretara. Kad je Blagoje Perovic reorganizovao beogradsku partijsku organizaciju primljen je u KPJ.
Po drugi put pozvan u vojsku u Kalinovik. Tada je  doslo do provale u beogradskoj partijskoj organizaciji. otkriveno je njegovo ilegalno djelovanje. 10.08.1934. zandari su ga doveli vezanog u Beograd. Mucen je u Glavnjaci. Bio je jedini od dvadesetak uhapsenih koji nije nista  priznao. Sudjeno mu je sa jos 28 komunista u decembru1934.  20.12. izrecena je presuda.

„pri odmjeri kazne  kao olaksano uvazeno kod svih sem kod Koncara Rade, priznanje, odnosno djelimicno priznanje“.
 Osudjen je na jednu godinu.  Iz sremskomitrovacke robijasnice otpusten je 08.08.1935.goid.
Po direktivi partijskog rukovodstva odlazi u Zagreb. Tu se ukljucuje u ilegalni rad u bravarskoj sekciji zagrebacke podruznice URS i u tadnickom sportskom drustvu „Metalac“. U julu organizovao je prvi uspjeli strajk. Njegov rad se nastavio i dalje. Postaje clan Politbiroa KPJ.

Nakon sto su Sile osovine 1941. okupirale Jugoslaviju djelovao je na organiziranju ustanka protiv okupacijske vojske i njenih saradnika. U septembru 1941. sudjelovao je na konferenciji partizanskih vodja u mjestu Stolice. Poslije toga odlazi u Split gdje organizira pokret otpora protiv talijanske vojske i licno sudjeluje u nekoliko oruzanih akcija.
Koncara su 17. 11. 1941. godine uhvatili Talijani. Podvrgnut je mucenju, ali je odbio odati svoj identitet. Talijanska vojska saznala je njegovo ime i funkciju u KPJ od ustaskih vlasti poslije pronalaska kraljevskih dokumenata u Zagrebu. Posebni talijanski sud za Dalmaciju osudio ga je na smrt. Upitan zeli li traziti pomilovanje, odgovorio je kasnije slavnom recenicom da
"milosti ne trazi, niti bi je dao".
Strijeljan je u Sibeniku, 22. 05.1942., s 25 drugih antifasista.
Koncar ubrzo postaje jedna od najvecih partizanskih ikona. U avgustu  1942. medju prvima je dobio naslov Narodnog heroja Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, u decembru1942, 13. proleterska brigada Narodnooslobodilacke vojske dobila je ime po njemu.
Veliki broj tvrtki, od kojih neke i danas postoje, prozvane su po njemu. Nekoliko srednjih skola (uglavnom  tehnickih i elektrotehnickih) na prostoru bivse Jugoslavije, takodjer nosi njegovo ime.


titanik @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 4, 2007





Rodjena je 29.06. 192. u selu Zarecju(Pazin).Poslije pucke skole nije nastavila skolovanje, vec je pomagala ocu u krojackim poslovima. On je bio napredno orjentisan, pa je  to prenio na nju. 1941. pomagao je NOP i njihova kuca pretvorena je u partizansku bazu.Olga je sila odjecu za partizane, prikupljala je hranu i lijekove, bila kurir. Bila je neumorna. Primljena je u SKOJ. Mnoge istarske omladinke slijedile su njen put.

1943. otisla je u Gorski Kotar i borila se u redovima primorsko-goranskih jedinica. Tu je pohadjala politicke kurseve i stekla vise zvanje.U maju 1943. vratila se u rodni kraj da bi pomogla organizovanje zena i omladine  u NOP. 16.06.1943. primljena je zajedno sa ocem u Partiju u partizanskoj vojnoj bazi kod sela Brgudca pod Planikom.Tu je radila samo nekoliko mjeseci.

08.10. 1943. njemacki fasisti opkolili su njenu rodnu kucu i zajedno sa bratom i ocem je uhapsili.  Olgu i oca strijeljali su istog dana na pazinskom groblju a brata su joj odveli u logor u Dahau. Majku su joj odveli  isto u logor.
O njenoj smrti sacuvana je legenda.
Kada su je htjeli strijeljati govorili su joj da je mlada i da se jos moze promjeniti rekla je:

„Jedna mlada SKOJ-evka ne mijenja se nikad.“
List „ Glas Istre“ pisao je o  pogibiji Olge i njenog oca.
„POSLI SU DA BRANE  U ISTRI ZA ISTRU ZA SLOBODU ZA NAS NAROD POSLI SU U BORBU I SADA IH VISE NEMA. SVAPSKI  FASISTICKI RAZBOJNICI SU IH STRIJELJALI. DRUG BAN I NJEGOVA KCER DALI SU NAJVECU ZRTVU, DALI SU ZIVOTE SVOJE ZA ISTRU, ZA OMLADINU ZA NAROD.“

titanik @ 10:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 2, 2007



Mosa Pijade i Vladimir Velebit




Mosa Pijade i Tito

Rodjen je 04.01.1890. u Beogradu. poslije zavrsene osnovne skole i gimnazije 1905. god. pohadjao je zanatsko umjetnicku skolu u Beogradu, a od 1906 do 1910 studirao je slikarstvo u Minhenu i Parizu. Svoj slikarski poziv 1910 zamjenio je novinarstvom, jer mu je vise odgovarao.1911 i 1912 bio je sekretar udruzenja  novinarskih saradnika, a 1913-1915 nastavnik crtanja u Ohridu.
Pocetkom 1919 pokrenuo je u Beogradu novine „Slobodna rec“. Uz komunisticku stampu bio je najnapredniji list u zemlji.
01.01.1920. primljen je u KPJ. izabran je za sekretara partijske organizacije „Dunav“.  Poceo je da saradjuje u centralnom organu KPJ, „Radnicke novine“.
Na II Vukovarskom kongresu 1920 borio se protiv centrumasa. Saradjivao je i uredjivao vise casopisa. Kada je februara 1920 otkrivena ilegalna stamparija uhapsen je i osudjen na 12 god. Kaznu je izdrzavao u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi, gdje je politicki djelovao medju zatvorenicima. Zbog toga je osudjen jos na 2 god.
Uvijek je bio u prvim redovima u borbi protiv frakcija. CK KPJ ovclastio ga da raspravi slucaj Petka Miletica  u kaznionici. On je razoblicen kao izdajnik.


Preveo je Komunisticki manifest i Filozofiju bijede.

Pioslije aprilskog rada upucen je u Crnu Goru gdje je djelovao. U razvoju NOO veliku ulogu odigrali su focanski propisi. Njih je izdao Vrhovni stab, a pripremio Mosa Pijade. Za vrijeme rata bavio se novinarskim radom.
Po zavrsetku rata bio je poslanik Narodne Skupstine Srbije.  Do 1953. u Saveznoj skupstini bio je predsjednik ustavotvornog , a zatim  zakonodavnog odbora. Na V kongresu KPJ izabran je u Politbiro  CK KPJ.
Za pozrtvovan i neumoran rad za doprinos izgradnji socijalisticke Jugoslavije  odlikovan je Ordenom socijalistickog rada.

Umro je u Parizu 15.03.1957. na povratku iz Londona, a sahranjen u Beogradu, u Grobnici narodnih heroja na Kalemegdanu.

Narodnim herojem proglasen je 27.11.1953.

titanik @ 19:14 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 1, 2007

 Cujte, braco, i tko cuti zeli

sto nam pjesma o Demonji veli:

Cujte, braco, velikoga jada

kak' Demonja u borbi nastrada.

U borbi je bio kao zera,

komandant je bio proletera.

Tri godine vec imade dana

kako vodi borbu partizana.

Kod Pozege desila se borba

oko podne tako rekuc' doba.

Krvava se borba otvorila,

od Pozege banda navalila.

Navalila banda i zlotvori

sa narodnom vojskom da se bori.

Drug Demonja dos'o na jurise

da unisti bandita sto vise.

ako j' hrabro naprijed jurisao

tako j' ranjen na bojistu pao.

U Pozegi pade na ulici,

ranise ga banditi krvnici.

Partizani Demonju izbave

iz Pozege, iz borbe krvave.

Tad Demonja govori ovako:

»Braco moja, ja sam ranjen jako,

ne znam da cu boriti se vise,

gdje je doktor da me operise!«

Partizani poslase kurira

po doktora da ga operira.

Doso doktor da ga operise,

al' Demonja ne govori vise,

samo rece braci drugovima: 

»Cujte, braco, sto vas ovdje ima,

par rijeci cujte od svoga druga,

moja rijec nece biti duga.

Braco moja ljubezna i slatka,

moja rijec bit ce sasvim kratka. 

Braco moja, nije meni zao

sto sam ranjen ja u borbi pao.

Zao mi je mog jedinog brata,

sam ce ostat tog krvavog rata.

Cujte, braco, sto cu vam kazati,

za par dana tko ce zaplakati.

Zaplakat ce onaj narod cijeli

sa Banije koji mene zeli,

koji zele svi cuti za mene

Partizani, mene ne zalite,

sam' pazite da me osvetite.

Nemojte me zaliti sa placom,

vec osvetom i borbom sto jacom.« 

Jos Demonja drugovima veli: 

»Cujte, braco, sto mi srce zeli:

Sad pozdravljam borce partizane.

na Blazuju neka mu sahrane!

U Slavoniji, moja braco mila.

Tamo mi je prva borba bila.

Tam' sam prvu borbu otvorio,

tam' sam prvi  metak opalio.

Nek mi grobak tarabom ograde,

svakog cvijeca neka mi zasade.

Zasadite borova zeleni',

to ce biti  uspomena meni.

To bi moja zadnja zelja bila,

pozdravljani te moja curo mila.

Nek se glasno cuje do Banije.

da je Zora moje najmilije.

Idi, Zoro, brata mi posjeti,

neka mene mladoga osveti.

Savi  njemu ruke oko vrata

k'o sto sam ja tebi nekada.«

To izusti i dusu ispusti.

Omladina iz okolni' sela

drug Demonji vijence  je uplela.

I njegova cijela divizija

komandanta svoga sahranila. 

Cio narod drug Demonju gleda,

braco mu se od njeg' rastat ne da.

Ne moze se rastati od jada,

mislis, srce da mu se raspada. 

U kamion braca ga unesu,

kamionom natrag ga odvezu. 

Izgubismo borca Slavonije,

komandant je bio divizije.

Borio se tri godine dana,

komandant je bio partizana,

al' slobodu nije docekao,

vec je ljutim ranam' podlegao

titanik @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare



Rodjen je 06.12.1919.god. u selu Vlahovic u okolini Gline. Ucio je stolarski zanat. Okupacija zrmlje ga je zatekla na odsluzenju vojnog roka, U aprilu 1941 zatekao se kod kuce.Tu se povezao sa komun istima i ukljucio se u organizovanje ustanka. 23.07.1941.  bio je u sastavu prve ustanicke grupe na Baniji. Tog dana  uskocio je krpz prozor zgrade opstine, zarobio je opstinskog biljeznika i  uzeo 6 pusaka koje su pripadale opstini. 1941. god. postao je clan KPJ i vodnik voda odreda Vasilja Gacese, a u martu 1942. komadant banijske proleterske  cete.
sa svojom patrolom, iako iznenadjen unistio je grupu ustasa i u Sumaricu donio 3 puske. Sutradan je  ustasko domobranska grupa napala logor u Sumarici. Taj napad im je propao. Tada je nastala pjesma.



Sumarice, oj zelena goro

ustase te nece proci skoro.

Maja 1942. na Baniji je djelovala narodna vlast, AFZ, SKOJ. Demonja je sa proleterskom cetom, po naredjenju otisao u Slavoniju, da tamo pomogne borbu. Nikola je tu nizao pobjede:kamensko, Gojiolo, Spanovica, Vocin,  Ludbreg , Cazma...
1943. skocio je na neprijateljski tenk i unistio ga. U naletu jurisa  za oslobadjanje Cazme 1943. u naletu unistio je cio njemaqcki bataljon  onesposobio je 20 kamiona, zarobio 4 topa.
06.09.1944. pao je kao komadant 12. divizije, potpukovnik legendarni junak  Slavonije i Banije  u jurisu  na celu svoje divizije u Slavonskoj Pozegi.


Za narodnog heroja prioglasen je 19.06.1945.

titanik @ 18:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Rodjen  je 27. januara 1916. godine u Opuzenu, Metkovic. Djetinjstvo i mladost proveo je u Mostaru, u kojem je zavrsio dva razreda gimnazije, zatim u Sremu i Kragujevcu gdje je ucio elektricarski i bravarski zanat.

      Kao mladic 1937. godine je prisao naprednom radnickom pokretu. Ucestvovao je u mnogim demonstracijama i drugim radnickim akcijama. Bio je 1939. godine uhapsen i osuden na godinu dana zatvora, a 1940. protjeran u svoje rodno mjesto. Tada je postao clan Komunisticke partije. Neposredno pred okupaciju zemlje vratio se u Kragujevac, gdje je aktivno radio u Mjesnoj partiskoj organizaciji. U danima priprema za oruzani ustanak po zadatku partije dolazi u Valjevo. Samopregorno je izvrsavao sve partijske zadatke. Kad mu je zapretila opasnost da bude uhapsen, napustio je Valjevo i otisao u Kolubarsku cetu Valjevskog partizanskog odreda.

Odmah, u prvim oruzanim sukobima pokazao je izvanredno junastvo. Zbog podviga koji je izvrsio u napadu na Lajkovac 15. avgusta 1941, godine kao zamjenik komandira cete pismeno je pohvaljen od Vrhovnog komadanta. Slicnu hrabrost pokazao je prilikom napada na Krupanj i Sabac. Uskoro je postao komandir cete Tamnavsko-kolubarskog partizanskog odreda a potom komandant bataljona.

      Poslije povlacenja Vrhovnog staba i glavnine partizanskih snaga u Sandaku je Stevo ostao sa Valjevskim partizanskim odredom  na terenu zapadne Srbije Ucestvovao je u svim borbama ovog odreda u toku zime 1941/42. godine. Medutim 24 februara 1942 njemacki okupatori ga hvataju i odvode prvo u sabacki logor a potom u Beograd a zatim u Valjevo. Da bi saznali nesto od njega zvjerski su ga mucili nekoliko mjeseci ali se Stevo herojski drzao i svoju mrznju prema okupatoru javno ispoljavao. U sabackom logoru na pitanje njemackog islednika-viseg oficira -- kakve je duznosti u partizanima vrsio i zna li koliko je Njemaca, cetnika i drugih njemackih saradnika ubio? Stevo je bez razmisljanja odgovorio: "Bio sam na duznostima zamjenika komandira cete, Komandanta bataljona i clana Grupe komande partizanskih odreda. O mrtvim njemcima koje sam ja ubio nisam vodio evidenciju, ali bilo bi mi zao ako ih je manje od hiljadu." Kad neprijatelj od njega nista nije saznao naredeno je da se objesi u Valjevu. Na putu od zatvora do vjesala Stevo je napravio jos jedan, najveci podvig. Putem od zatvora do vjesala pracen od desetak dobro naoruzanih zandara klicao je Komunistickoj partiji Jugoslavije, Crvenoj armiji i narodnooslobodilackoj borbi. Pod vjesalima, sa omcom oko vrata jos vatrenije je klicao i pozivao narod, koji je po naredbi okupatora bio okupljen oko vjesala, u borbu protiv okupatora i domacih izdajnika. Njemacki oficiri koji su bili prisutni  naredili su da se kazna izvrsi 15 minuta prije odredenog vremena jer nisu mogli da podnesu strahovito vredanje njemackog Rajha i Hitlera, koje je Stevo sipao kao bujicu. Neprijatelj nije postigao javnim vjesanjem sto je zelio, drzanje Stevana Filipovica ga je jako zbunilo jer je ocito potvrdivao neunistivu snagu narodnooslobodilacke borbe Jugoslavije, pa je poslije ovog dogadaja prestao sa javnim vjesanjem jer im je nanosilo vise stete nego koristi.

     Za narodnog heroja Stipan je proglasen 14. decembra

titanik @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare