Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - travanj 2009
četvrtak, travanj 23, 2009
BEČ, grad Titove mladosti, umalo februara 1967. nije postao poprište jednog od najbolje organizovanih atentata na jugoslovenskog predsjednika, tada već ličnost svjetskog ugleda. Njegovo likvidiranje planirali su zdušnom saradnjom ustaški emigranti i zapadnonjemačka specijalna služba.
Čim su saznali za Titovu posjetu Austriji i boravak u Beču, čelnici ustaške emigracije odlučili su da ne propuste tu "šansu". Usljedili su intenzivni kontakti i dogovori. Ustaški emigrant Ivan Piškur iz Hamburga poslao je depešu u Australiju svom saborcu Blažu Salapiću, da se nađu u Hamburgu. Za izvršenje atentata na Tita "mozgovi" priprema izabrali su pripadnika ustaške terorističke organizacije koji je živio u Beču, Mirka Grabovca, emigranta iz Jugoslavije, a glavni pomoćnik bio mu je takođe ustaški aktivista Tomo Grčić.
Obojica su odvojeno doputovala u Beč 13. februara, istog dana kad i Tito; sjeća se Grabovac. Pojedini podaci o pripremama likvidiranja predsjednika Jugoslavije navedeni su takođe u Grabovčevom dosijeu, pod oznakom "18-K". Centrala njemačke policije Frankfurt dostavila ga je saveznoj službi SR Njemačke kada je 1969. pokušao atentat na vođu jugoslovenske misije u SRN Antona Kolendića.
Grabovac i Grčić sastali su se sa Salapićem u Beču 15. februara. Plan atentata predviđao je da Grabovac gađa snajperom Tita, sa mansarde, u trenutku kada se pojavi na izlazu hotela "Imperijal" i uputi ka dvorskoj kočiji koja će ga odvesti u austrijski parlament. U mansardu zgrade nasuprot hotela već je donesen najbolji američki snajper, Vinčester, sličan onim sa kakvim je ubijen Dzon Kenedi, rekao im je Salapić. Istovremeno je Grabovcu dao nov argentinski pasoš i veću sumu novca. Poslije atentata namjeravao je da se probije do Ciriha, a odatle avionom preko Španije u Argentinu.
Grabovac je odmah otišao u sobu i probao precizni teleobjektiv, pomoću kojeg je mogao da pogodi odabrani cilj.
Iako je dogovoreno da do dana atentata, 15. februara u 10.55, ne smije da napušta mansardu, ovaj je riješio da se oprezno iskrade baš onim putem kojim treba da pobjegne. Ušao je u prvi restoran, sjeo za šank i prije nego što je naručio pred njim se strvorila Stela, ćerka njegove starije sestre. Znao je da je u Beču, ali mu ni na kraj pameti nije palo da radi baš tu. Stela je veselo uzviknula i zagrlila rođaka: "Mirko! Ujko! Gde si, kako si?! Mislila sam da te više nikada neću vidjeti. Svi pričaju da si prognan iz Beča!"
Istog momenta bilo mu je jasno da je sve propalo. Ubrzo su mu prišla dvojica policajaca u civilu i zatražila dokumenta. Nije imao kod sebe novi argentinski pasoš, nego samo stari njemački. U njemu je pisalo: Mirko Grabovac, emigrant! Zahtjevali su da ide sa njima u policijsku stanicu. Pokušao je da se odupre i pobjegne. Stavili su mu lisice, a prilikom pregleda pronašli sakriven stari američki kolt.
Tako je propao dobro planiran atentat na Tita.

Ohrabreni rezultatima "hrvatskog proleća" - prve posleratne ozbiljnije erupcije hrvatskog nacional-šovinizma, predvođenog pojedincima iz političkog i vojnog vrha u Zagrebu, istinski koordinatori tog masovnog pokreta smatrali su 1972. da je vrijeme za nove akcije. Ocijenili su, naime, da bi dobro organizovani "poduhvati domoljubnih gerilaca" podstakli širenje "hrvatskog proleća". Udarna pesnica bila je grupa "Feniks". Uz njeno djelovanje istovremeno bi se aktivirala akcije "Matilda" - miniranje glavnog transformatora u Zagrebu, i "Kruga" - trovanje vodovoda u Beogradu.
"Feniks" je vodio Ambrozij Andrić, ustaški emigrant i čelnik Hrvatskog revolucionarnog bratstva u australijskoj državi Viktoriji. Sa njim su bila još trojica takođe provjerenih ustaških domoljuba, Pavle Veglar, emigrant, kasnije pripadnik jedinice komandosa australijske armije, Ilija Glavaš i student teologije Viktor Kancijančić.
Izvidnička grupa od devetnaest članova uspjela je poslije sastanka kraj Strazburga da se 21. juna 1972. prošvercuje u Jugoslaviju. Ubacili su se blizu Dravograda. Kada je počelo da sviće pritajili su se uz seoski put. Oko podne su, ne vjerujući svojim očima, ugledali kako im se približava poznata Titova limuzina luksuzni "mercedes". Mislili su da sanjaju. Maršal se vraćao iz lova, u lovačkoj uniformi, bez pratnje. Samo sa uniformisanim šoferom. Limuzina je brzo nestala u daljini i prije nego što su shvatili šta vide.
Put su nastavili otetim kamionom, čijeg vozača Franca Hribernika su vezali zaprijetivši da će mu ubiti porodicu ako išta oda. U selo Gračanica pod planinom Vran, gde je bila njihova operativna baza iz koje je trebalo da kreću u akcije, stigli su 23. juna. Hribernika su pustili da se vrati u Maribor i tamo kaže kako je bio prisiljen da vozi "veći odred hrvatske revolucionarne vojske". Ako išta izda miliciji prije dolaska u Maribor ubiće mu porodicu. Njegova informacija šokirala je sve jugoslovenske službe bezbjednosti. Kasnije se ispostavilo da je grupa emigranata samo za dan ili dva izmakla kontraobaveštajnoj "kontroli" u Austriji. Kada je Hribernik ispričao u svom preduzeću u Mariboru šta mu se dogodilo započeo je urnebesni rad telefona i teleprintera.
U više opština Bosne i Hercegovine mobilizovane su jedinice teritorijalne odbrane i milicije. Formiran je operativni štab akcije "Raduša - 72", četa vojne policije, pod komandom kapetana prve klase Miloša Popovića, sukobila se sa teroristima 26. juna. Popović i jedan vojnik su poginuli, pogođeni otrovnim mecima, a ustaška grupa je razbijena na dva dijela i ostala bez municije. Jedan njen član ubijen je. Ostali su u grupicama krenuli ka Dalmaciji. Sve više ih se usput prijavljivalo i predavalo miliciji. Njihovi ostaci predstavljali su istinsku potencijalnu opasnost atentata na Tita. Medjutim, i oni su uskoro neutralisani.


Tito je i sam bio iskusan obavještajac. Naime, njegov politički, revolucionarni i ilegalni rad nije bio vezan isključivo za internu političku i revolucionarnu borbu KPJ, već se taj rad odnosio i na aktivnosti u određenim političko-obavještajnim sekretarijatima Kominterne (u okviru Balkanskog sekretarijata, Sekretarijat za pitanja manjininskih naroda Zapada- u čijem delokrugu je funkcionisao i KUMZ), kao i Titovo učešće u prikupljanju i dostavljanju informacija agentima GPU(NKVD) u periodu 1934-36 (dok je bio na funkciji organizacionog sekretara KPJ- u vrijeme tzv. Gorkićevog rukovodstva). Upravo su ovakve njegove aktivnosti omogućile rasplet u vrhu KPJ i njegov dolazak na čelo KPJ (1937). Mustafa Golubić, Čedo Kruševac, Adem Kapetanović, Pavle Bastajić, Ivan-Stevo Krajačić, Anton Srebrenjak, Josip Kopinič... samo su neki od poznatih obaveštajaca KPJ i Kominterne (NKVD) koje je baš Tito okupio i organizovao za širok političko-obavještajni rad 1934-40. Josip Kopinič (alijas: Vazduh i Vokšin) svakako je najzanimljivija ličnost iz ovog spektra. On je za vrijeme rata odigrao ključnu ulogu u stvaranju bezbjednosnih mehanizama oko Tita i VŠ NOVJ. Naročito u Bosni. Interesantno je da su dva puta Kopiničeve informacije nailazile na Titovu nevjericu: 1944 obavijestio je šifrovanom porukom Aleksandra Ranovića i Slobodana Penezića Krcuna o pripremi VI ofanzive (desant na Drvar) i 1947 je prvi obavijestio Tita da se priprema rezolucija IB, i Staljinov politički napad na KPJ i Jugoslaviju. Za zasluge u obavještajnom radu sovjetske vojne obavještajne službe (jer Kopinič je sa Titovim odobrenjem radio kao dvostruki agent) Kopiniču je 1945 ponuđen čin admirala u sovjetskoj ratnoj mornarici i orden narodnog heroja SSSR-a. On je sve to odbio i na Titov poziv vratio se u Jugoslaviju.
titanik @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 14, 2009
titanik @ 11:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Lončarić Pavao (Stari), rođen 26. veljače 1900. godine u Vrapču. Seljak, ali istodobno i industrijski radnik u nekom od zagrebačkih poduzeća. Imao je šestoro djece koju je, kao radnik, s velikim teškoćama prehranjivao. Još prije rata povezao se s radničkim pokretom u Zagrebu, a odmah poslije okupacije 1941. godine, po direktivi Partije, skuplja oružje potrebno za narodni ustanak. Kadio je na vezi. Njegovim posredstvom upućivani su ljudi u prve partizanske odrede. Potkraj 1942. godine biran je za člana Općinskog komiteta KPH u Vrapču. U srpnju 1942. godine uhapšen je i mučen u ustaškom zatvoru, ali je zbog nedostatka dokaza bio pušten. Iste godine postao je član Narodnooslobodilačkog odbora grada Zagreba. Godine 1943. postaje član Okružnog komiteta KPH i Okružnog NOO-a Zagreb, Ponovo je uhapšen 21. studenog i nakon zvjerskog mučenja, u školi u Vrapču, obješen je kao komunist 26. studenog 1943. godine na Borčecu.
titanik @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 0