Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - veljača 2009
subota, veljača 28, 2009
FRANKLIN D. ROOSVELT predsjednik SAD, 1944.
Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u povijesti drugog svjetskog rata.


CHARLES DE GAUL
Tito je borac koji je u prkos najtežim okolnostima iznio pobjedu. Tito je legendarni junak.


JEAN PAUL SARTRE, književnik i filozof, Pariz, 1961.
Neangažiranje znači aktivnu borbu protiv blokova. O tome je govorio predsjednik Tito. U tom pogledu njegov govor je od izvanrednog značaja. Bio sam sretan da vidim tako snažno formulirane zahtjeve za mir, za razoružanje, za ukidanje atomskih eksperimenata, za uklanjanje vojnih baza sa tuđih teritorija. Nije to ekvidistanca, nego zajednička volja koja pokreće u borbu za mir ili likvidaciju imperijalizma i kolonijalizma. Pitam se nisu li Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez očekivali upravo ovu inicijativu, ovu poruku da će početi razgovore.


LOPEZ MATEOS, predsjednik Meksika 1965.
Meksiko poštuje borce, hrabre, mudre i vidovite ljude. Stoga Tito uživa poštovanje u Meksiku, on je drag Meksikancima. On sjedinjuje u sebi one divne vrline koje su posjedovali vođe u borbi za nezavisnost Meksika - vidovitost utemeljitelja Hidalge i Morelosa, hrabrost jednog Zapate, mudrost i odlučnost Franciska Madere, Ventusijana Karanze.


ROBERT KENNEDY, demokratski senator SAD, 1965.
Predsjednik John Kennedy je visoko ocijenio predsjednika Tita i bio duboko privržen razvijanju prijateljstva između SAD i Jugoslavije. Predsjednik Kenedi je imao veliko divljenje za sve ono što je predsjednik Tito u činio za Jugoslaviju. Mada dvije zemlje imaju razli čite poglede i politiku, predsjednik Kennedy je priznao da je jugoslavenski narod, pod predsjedništvom Tita, postigao veoma mnogo.


JEAN TUDA, predsjednik republikanskih boraca Francuske, 1969.
Moji unuci, gospodine Predsjedniče, smatraju da ste Vi simbol nade za generaciju mladih.


MARTIN LUTHER KING, vođa američkih crnaca 1969.
Tito je danas, nema sumnje, državnik svijeta koji svojim snagama, umom i srcem, bez rezerve i sasvim iskreno, brani prava svih naroda da sami biraju svoj "vlastiti put" - oblik državnog upravljanja, društveno uređenje i nezavisnost u vanjskoj politici. I upravo zbog toga, možemo bez straha na prigovor o našoj pristranosti, tvrditi da je on podjednako borac za nezavisnost svih zemalja svijeta, a ne samo Jugoslavije. Sjetite se Titove borbe 1941, 1948, 1950, 1960... Branio je pravo na slobodu drugih dovodeći sebe i Jugoslaviju, ponekad, u težak položaj.


NEIL AMSTRONG koji je prvi stupio na mjesec sa ostavljenom porukom
"Došli smo ovamo u miru, u ime čitavog čovječanstva"- 1968. godine u Belom dvoru u Beogradu je nazdravio: "Dižem ovu čašu za zdravlje čovjeka koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir, u zdravlje predsjednika Tita"


ANVAR EL SADAT
Tito je svijetla stranica u povijesti čovječanstva i izuzetan putokaz koji osvjetljava horizonte budućim generacijama.


RICHARD BURTON, glumac, 1971.
Veliki sam obožavalac maršala Tita još od 1945. godine, kada je Tito za nas postao nešto stvarnije od mita. Jer, u početku nismo znali je li to stvarna ličnost, kakva organizacija ili pseudonim. Znali smo da u Jugoslaviji postoji ne što misteriozno što se zove Tito i stoje me đu Nijemcima stvaralo pakao. Najviše sam oduševljen predsjednikovom jednostavnošću, skladnom misli i mirnoćom. Tito je posve drukčiji nego što sam ga zamišljao. Mislio sam da tako veliki državnik mora biti čovjek žestoke prirode, a Tito je miran, skladan, dobro raspoložen i veoma duhovit.


ALBERTO MORAVIA, književnik Rim, 1972.
Tito je jedna od vrlo rijetkih ličnosti, danas još živih, koje se mogu nazvati povijesnim, jer se povijest potpuno poistovjećuje sa njihovim životom. Tito je jedan od najupornijih i najhrabrijih takmičara u utrci povijesti.


MOAMER el GADAFI, predsjednik Libije 1972.
Tito je ne samo iskren prijatelj libijskog naroda i brat Arapa, već i pravi vođa svih malih naroda kroz bezpuće dvadesetog vijeka, prepunog strahova, gladi, nasilja moćnih i nerazumijevanja. Tito je štit koji brani nejake od dažda imperijalista.


WILLY BRANT, kancelar SR Njemačke 1973.
Za jugoslavenski narod je dar sudbine što je u godinama najvećih opasnosti imao takvog vođu. Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantijih ličnosti našeg vremena. Ja cijenim Titovu smjelost i njegovu državničku mudrost.


SKENDER KULENOVIĆ
Naša povijest koja je, u stvari, povijest neprekidnih napada na nas, povijest vjekovne tlake nad našim čovjekom, morala je jednom roditi i rodila je čovjeka koji je, okupivši oko sebe naše snage napretka, promijenio njen lik i hod. To je naš Tito.


MATO SPASI Ć, radnik "UNIONINVESTA" Sarajevo, 1977.
Bio sam u Africi, ljudi me nisu poznavali, tamo ima mnogo ljudi sa raznih strana svijeta, ali zato kad kažem: "Tito", odmah se okupljaju, odmah znaju odakle sam. Nikada do sad naš čovjek nije hodao slobodnije po svijetu.


MIRZA DELIBAŠIĆ, košarkaš Sarajevo
TUŽAN SAM. Mislim da od mene nema tužnijeg Jugoslavena. Znam, svi tugujemo, ali ja, bar mi se čini, teže i bolnije sve ovo podnosim, jer je najljepši dan u mom životu onaj kada sam bio Titov gost. Koliko sam tada blistao od sreće, toliko sam sada tužan, prosto malaksao.


WILLIAM BILL DENKIN, London, Sjećajući se bitke na Sutjesci
Tito je jedini vrhovni komandant ranjen u toku drugog svjetskog rata. Imao sam vojničku čast da po dužnosti, koju sam obavljao kao šef britanske vojne misije, budem kraj Tita. Imao sam više prilika da slušam Titova naređenja, da pratim njegove naloge komandantima koji su ga posjećivali, da čujem njegove analize, izdavanje borbenih rasporeda, da osjetim njegovu brigu za 4000 ranjenika. Njegov čelični pogled je vjerovao jedino i isključivo u pobjedu i samo u pobjedu. Usprkos zbivanjima u koje smo upadali, on je uvijek bio miran i staložen. Na moje iznenađenje, umjesto fanatične ili doktrinarne ličnosti okorjele u životu na planinama, našao sam čovjeka maksimalno širokogrudog i tolerantnog. Čovjeka profinjenog s oštrim i prodornim duhom.


FIZROY MacKLEAN, London
Ako je itko dijete ovog stoljeća, našeg nemirnog i uzavrelog XX vijeka, onda je to Josip Broz Tito. Čovjeku se Tito može sviđati ili ne. Nekima se ne sviđa. Čovjeku se XX stoljeće može sviđati ili ne. Nekima se ne sviđa. Ali oni idu zajedno, taj čovjek i stoljeće. Buduća pokoljenja sjećat će se Tita kao jednog od najvećih vođa pokreta otpora u povijesti.


BOŽO MILANOVIĆ, katolički svećenik:
Mi smo Istrani najviše zahvalni Titu za sjedinjenje Istre s Hrvatskom u novoj Jugoslaviji. Imao sam prilike u svojem životu da se sastanem četiri puta s maršalom Titom. Uvijek je pokazao veliko razumijevanje za ono što sam mu rekao i sve je pribilježio i obećao da će nastojati da se to povoljno riješi. Dao nam je i pomoć za naše pazinsko sjemenište. Svaki put nakon susreta zadržao me na ručku i tada smo još slobodnije izmijenili misli. Bilo je vrlo ugodno s njime razgovarati. Razumio se u mnoge stvari, a bio je vrlo jednostavan i human, dobar čovjek. Vodio je brigu i o najobičnijim ljudskim stvarima.
(Nedjeljna Dalmacija, 11. svibnja 1980)


 
titanik @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 27, 2009
Rođen je 15. juna 1900. godine u Beogradu. Za vreme Prvog svetskog rata nastavio školovanje u Francuskoj, gde je završio arhitekturu 1922. godine. Posle smrti dr. Slobodana Ribnikara, 1924. godine, postao je direktor lista "Politika" i podigao je do najčitanijeg lista u Kraljevini Jugoslaviji.



Proputovao je više evropskih zemalja i pisao o njima. U Moskvi, 1927. godine, stupio u vezu sa članovima KPJ koji su se nalazili u emigraciji. Na Titovu prporuku, 1941. godine, odbio je zahtev okupatorskih vlasti da nastavi izdavanje "Politike", a njegova kuća na Dedinju postala je sastajalište ilegalaca. Izvesno vreme je tu boravio i Tito, a 4. jula je tu održana istorijska sednica CK KPJ o podizanju ustanka.

Krajem oktobra 1941. godine uhapšen je i odveden u logor na Banjici. Pušten marta 1942. godine, ali je držan u kućnom pritvoru. Sredinom 1943. godine uspeo da se prebaci na oslobođenu teritoriju. U NOB-u: član Prezidijuma AVNOJ-a, jedan od osnivača i prvi direktor TANJUG-a, potpredsednik NKOJ-a i poverenik za informacije.

Posle oslobođenja ministar u Vladi FNRJ, od 1946. godine predsednik Komiteta za kulturu i umetnost, od 1948. do 1951. godine predsednik Komiteta za kinematografiju, član Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ i Centralnog odbora SSRNJ, od 1953. godine predsednik Jugoslovenskog crvenog krsta. Godine 1947. bio delegat FNRJ na zasedanjima Generalne skupštine OUN-a i UNESKO-a.

Umro je u Beogradu 1. decembra 1955. godine.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine
titanik @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 21, 2009
Rodjen je 27.11.1902. godine  u Hrvatskom zagorju. 1919. godine  pristupio je radnickom pokretu, a clan SKOJ-a postaje 1921. godine u Zagrebu, gdje je radio kao pekar. Clan KPJ je od 1923. godine. Bio je clan Sindikata pekarskih radnika i clan mjesnog komiteta za grad Zagreb.
Na IV kongresu KPJ u Drezdenu (novembar 1928) izabran je za clana CK KPJ i postao je sekretar SKOJ-a.
Na ilegalnom partijskom sastanku u kafani "Priroda" na Vinogradskoj cesti u Zagrebu, oktobra 1931. godine,opkolili su gapolicijski agenti. Tom prilikom ubio je zloglasnog policijskog agenta Dotlica. tom prilikom ranjen je u ruku, ali je uspio pobjeci. 15. oktobra  1931. godine policija ga je otkrila u stanu na sveticama i  ubila zajedno sa Josipom Adamicem clanom Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb i sekretarom Pokrajinskog komiteta SKOJ-a u Hrvatsku
Sahranjen je u grobnici narodnih heroja na zagrebackom groblju Mirogoj.
titanik @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, veljača 20, 2009
Medju najpaklenijim planovima za atentat na Tita nesumnjivo je bio onaj kojeg je smislila grupa oficira JNA u Beogradu, inače Crnogoraca. Pripadali su odlučno prosovjetskoj političkoj struji. Jedan od njihovih članova saznao je od svog prijatelja kada i kojim putem će Tito ići iz Belog dvora na sastanak CK KPJ u centru Beograda. Odlučili su da iz sporedne ulice na Slaviji "spuste" tramvaj koji je trebalo da smrska Titov automobil. Svaki detalj izračunali su u desetinu sekunde.
Tog jutra, početkom oktobra 1948, jedinica garde obezbjeđivala je put. Za dio trga kojim je prolazila tramvajska pruga bio je zadužen starješina garde Ratko Jović. Trebalo je takođe da zaustavi tramvajski saobraćaj. Ali, užas:
Kada je ugledao da prema Titovom automobilu juri tramvaj pun balvana izabrao je jedinu mogućnost - bacio se pod tramvajske točkove i usporio ga svojim tijelom samo toliko da je automobil pobjegao za samo 60 centimetara.
Jović je posmrtno odlikovan. Istraga je utvrdila da je u toj grupi informbiroovaca učestvovalo 11 članova iz Crne Gore, 7 iz BiH i 3 iz Beograda.
Kasnije su sve sporedne ulice obezbjeđivali tako što su postavljali automobile ili kamione da spriječe nalijetanje na kolonu, odnosno Titov automobil.
"Staljin je čudovište, vi i ne znate da je nekoliko puta pokušao da me likvidira. Jednom uz pomoć svojeg ljekara, a kasnije posredstvom mojeg dobrog prijatelja", požalio se Tito pukovniku A. Matunoviću. "Obzirni" pukovnik nije želio da dosađuje maršalu radoznalošću o detaljima. Ali se povjerio svom starijem kolegi ličnom Titovom ljekaru Brecelju. Započeo je razgovor. Brecelj je Matunoviću pomenuo i stalnu telefonsku vezu između Tita i Staljina za vreme Informbiroa. A što se pokušaja atentata tiče, prisjetio se, da su, osim Tita, samo on, kao njegov lični ljekar, i Kardelj znali da je Ivan Krajačić Stevo, dugogodišnji agent i general-lajtant NKDV, još na Staljinovom platnom spisku.
Plan Krajačićevog atentata Tito je opisao najprije Kardelju, a kasnije i Brecelju. Naime, neposredno poslije objavljivanja rezolucije Informbiroa Krajačić je Titu na Brionima rekao da je dobio iz Moskve veoma povjerljiv zadatak. Tito je odgovorio: "Znam". Saznao je od Josipa Kopiniča, ali mu nije bilo poznato kada namjeravaju da ga likvidiraju. Krajačić je priznao da bi prema Staljinovom nalogu upravo on trebao da ga likvidira prilikom prve posjete inostranstvu. Ne bi ostali pošteđeni ni Titov ordonas general Žeželj niti tadašnja "domaćica" Jovanka.
U znak prijateljstva maršal je Krajačiću dao pištolj kojim je "trebalo da ga ubije". Krajačić je odgovorio da će morati uvjerljivo da odglumi atentat, inače ga čeka Staljinova žestoka kazna. Nepoznato je kako je izvršena "inscenacija". Tito je, ipak pojačao opreznost. Krajačić nikada nije bio član njegove pratnje na putovanjima u inostranstvo.
Međutim, nameće se zaključak o dva suštinska nedostatka čitavog "slučaja". Naime, slične događaje Tito je tada najprije otkrivao Aleksandru Rankoviću, šefu Udbe. Zatim, netačno je da Krajačić nikada nije bio u Titovoj pratnji u inostranstvu. Naprotiv, zajedno su putovali brodom "Galeb" u Indiju i Burmu, 1945/1955. Takođe ne vjerujem da bi dr profesor Brecelj mladom vojnom ljekaru Matunoviću "povjeravao" državne i lične predsjednikove tajne.
Druga verzija navedena je u "prepisu" stenograma razgovora Tito-Kopinič, na Vangi 1979. U "posljednjoj ispovesti" o Krajačiću i atentatu Tito, naime, kaže: "Za Krajačića sam znao još od 1935. kada sam mu pisao karakteristiku za prijem u NKVD. Poslije pada Srebrenjaka on je kao rezident preuzeo centar NKVD za Jugoslaviju. I, vidi, tako je 1948. dobio od Staljina zadatak da me likvidira. On bi to i uradio da nije, ne znam od koga, saznao da si me ti obavijestio o toj opasnosti. Došao sam u Zagreb, i odlučio da ga izazovem. Rekao sam mu: 'Ajde, Stevo, odvezimo se do Samobora. Ja ću da vozim!' Pristao je. Zaustavio sam se na parkiralištu na strmini, i rekao: 'Stevo, izvrši Staljinov zadatak!' Problijedio je. Iz futrole je izvukao svoj pištolj i predao mi Staljinov telegram, rekavši: 'Stari, izvršio sam svoj zadatak!'
Od tada sam bio tolerantan prema njemu. Još prije, doveo mi je Jovanku za domaćicu. Naravno već kao agenta NKVD-a. Sumnjam da je to tvoje upozorenje upravo ona (Jovanka) prenijela Stevi."
Tito je takođe dodao Kopiniču da je bio u prijateljskim kontaktima sa Krajačićem sve do 1977. A zatim nije više želio ni da ga vidi niti primi.

Kada je Tito putovao "Plavim vozom" bezbjednosni organi uobičajeno su pripremali dvije ili tri jednake kompozicije. Tako se nikada nije znalo u kojoj je Tito. Ka odredištu su uvijek kretale sve kompozicije, ali u različitim vremenskim razmacima. Nekada čak i po više sati. Maršal je nekada ulazio u voz u Beogradu, ili su ga "stizali" automobilom. Put je zatim nastavljao u jednoj od kompozicija. Bilo je i slučajeva prelaska iz jedne u drugu.
Cilj ovih "manevara" bio je prvenstveno zavaravanje inostranih obavještajnih službi koje su budno pratile Titovo kretanje po Jugoslaviji i inostranstvu. Pred samu odredišnu stanicu kompozicije su se spajale u "Plavi voz".
Upravo obezbjeđivanje trase Titovih putovanja bilo je najteži dio zadatka. Važilo je pravilo da se put zaštiti najmanje 24 sata prije dolaska kolone u tu zonu. Obezbjeđivale su je jedinice JNA i milicije. Na svakih sto metara postavljan je vojnik, ili milicioner, naoružan puškom sa slijepom municijom! Starješine jedinica imale su revolvere i kontrolu nad određenom količinm bojeve municije. Civilni i vojni bezbjednosni organi na terenu i u garnizonima obavještavani su o zadatku nekoliko dana prije Titovog odlaska na put.
titanik @ 11:38 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 10, 2009
Nagovještaji atentata na Tita počeli su da se ređaju. Služba bezbjednosti JNA i Maršalat donijeli su odluku da Tito ubuduće mora da ima neprobojnu (pancir) košulju ili prsluk. Iako nerado, na kraju je pristao, a baš pancir spasio ga je sigurne smrti 1950.
Ovog puta našao se na nišanu rukovodstva informbiroovske emigracije u Sovjetskom Savezu i Rumuniji. Njen zaključak glasio je prijeteće: Tita konačno likvidirati na klasičan način. Za atentatora su izabrali potpukovnika Branka Rudića, jednog od Titovih ličnih pratilaca. Dobro su znali da je na određen način pristalica rezolucije Informbiroa i Staljinove podređivačke politike prema Jugoslaviji.
Atentat je trebalo da izvrši u Titovoj rezidenciji u Dubrovniku. Po svom planu.
Rudić je iz neposredne blizine ispalio tri hica pravo u Tita dok je dolazio iz svoje sobe u radni kabinet. Pancir je spasao maršala sigurne smrti! Njegovi pratioci koji su se tada zatekli u blizini likvidirali su atentatora na licu mjesta. To je bio prvi oružani i direktni atentat na Tita.
Ovaj slučaj zavijen je u veo tajne. Najverovatnije iz razloga što je predstavljao veliku sramotu za gardiste i sistem obezbjeđenja.
Nesumnjivo je potvrđena opravdanost bojazni da ni gardijska jedinica izabranih Titovih bezbjednjaka, tjelesnih stražara, pratilaca, nije imuna. Očito da su za novac ili iz patriotizama (internacionalizam, staljinizam, nacionalizam i slično), iz njenih krugova mogli da regrutuju atentatora, a kamoli agenta inostrane obavještajne službe. Oficire garde čekali su neprestano provjeravanje i obuka gađanja. Bilo je neizbježno latiti se organizovanja svakodnevnog vaspitnog rada i brige ne samo o mlađim, nego takođe starijim članovima sistema zaštite maršala.
Atentat u Dubrovniku bio je brižljivo čuvana državna tajna. Do sada o tome nije ništa objavljeno. Pomenuo ga je jedino publicista Vjenceslav Cenčić.
Staljin je poslije više neuspješnih pokušaja likvidiranja Tita odlučio da iskoristi za atentat čak i čuveni diplomatski lov. Zadatak je povjeren vojnom stručnjaku i specijalisti, pukovniku Belovu, ali je propao i prije nego što je započeo.
Ondašnjeg ambasadora Jugoslavije u Londonu (1951) ministar inostranih poslova Britanije Anton Idn lično je obavjestio da će jedan od sovjetskih diplomata izvršiti atentat na Tita prilikom tradicionalnog lova. Rekao je samo kakvu torbu će imati i marku pištolja.
Na preporuku Aleksandra Rankovića, načelnika jugoslovenske Udbe, Tito je "zakasnio" u lov pun sat, da bi Ranković u međuvremenu, uz pomoć svog zamjenika Slobodana Penezića Krcuna, razoružao sovjetskog pukovnika. Sa pratnjom je odveden u ambasadu SSSR u Beogradu.
Žeželj u svojim memoarima ne pominje ni taj atentat. Predviđam da je razlog prvenstveno ponovno upozorenje Britanaca.
Uprkos svim propalim pokušajima, Staljin je i dalje uporno tražio šansu za atentat na Tita. Zadatak je povjeren pomoćniku sovjetskog vojnog atašea u Beogradu, potpukovniku Smirnovu. Imao je "renome" dobrog obaveštajca i iskusnog diverzanta.
Sovjetski stručnjaci za diverzantsko-terorističku djelatnost konstruisali su mu specijalno oružje - nalivpero koje na pritisak izbaci tanku strelicu dugu oko tri santimetra natopljenu otrovom. Izvježbani atentator mogao je njome da pogodi cilj udaljen 25-30 metara. Udarac strelice osjećao se slično ubodu muve. Otrov počinje postepeno da deluje, ali je bio garantovnao smrtonosan.
Planirano je da Smirnov izvrši atentat na Tita dok bude podnosio izvještaj u Saveznoj skupštini. Staljinovu uvjerenost u konačan uspjeh prekinula je njegova smrt. Akcija je propala, jer je novi predsednik SSSR - Nikita Sergejevič Hruščov uputio sovjetskom ambasadoru u Beogradu hitno šifrovano naređenje: "Bijeli medvjed mora da živi!" To je značilo da novo sovjetsko rukovodstvo odustaje od već pripremljenog atentata na Tita.
Strahujući da je otkriven, Smirnov se iznenada obreo u kabinetu tadašnjeg načelnika Udbe Aleksandra Rankovića. Sa sobom je imao svu "opremu" za atentat i posebnu dokumentaciju. Zbog psihičke iscrpljenosti i strahovite napetosti, iznenada se, poslije kraćeg vremena, srušio. Bio je na ivici nervnog sloma i ludila. Udba je detaljnijom istragom utvrdila da je cilj atentata ponovo bio Tito.
Smirnov je kasnije, pod tajnim imenom, liječen više godina u psihijatrijskoj klinici. Umro je 1968. u Jugoslaviji.
Američki obavještajac Boris Moros rekao je jednom prilikom da su sovjetski agenti jula 1950. ubili trojicu jugoslovensih funkcionera. Nije navodio njihova imena i druge detalje. Marta 1953. sovjetski član Ekonomskog veća u Beču Afanasij Jefimov otkrio je da je atentat na Tita zaustavio njegov šef Kristofer Petrosjan, telefonskim pozivom iz Moskve samo 12 minuta prije izvršenja plana.

U obavjestajnim krugovima poznat je i podatak da je nekadašnji abverov obavještajac Andreas Zitzelberger, austrijski biznismen, u periodu poslije rezolucije Informbiroa dostavio Udbi dokumentovano upozorenje da je u Jugoslaviju poslat sovjetski agent koji će izvršiti atentat na Tita. Za "signal" je saznao od mađarskih obavještajaca. Jugoslovenska Služba državne bezbjednosti tek je 1956, kao zahvalnicu, poslala nemačkoj službi tajni referat Hruščova na kongresu SSSR. Imali su ga jedino jugoslovenski obavještajci. Tako su, naime, sarađivali i nekadašnji zagriženi protivnici.
titanik @ 07:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 9, 2009
Rođen je 14. travnja 1920. u siromašnoj seljačkoj porodici u selu Kovačiću, općina Knin, Hrvatska. U majke je bio jedino dijete, a oca nije ni zapamtio, tako da mu sreća od najranijih dana nije bila naklonjena. Osnovnu školu završio u svom selu. U petnaestoj godini krenuo je u svijet za zaradom. Godine 1936. kao fizički radnik zaposlio se na Unskoj pruzi. Na tom radu je proveo dvije godine i postao član URSS-ovih sindikata, učestvujući u štrajkovima. U aprilskom ratu 1941. godine Jošo je kao dobrovoljac stupio u 54. pješadijski puk, koji je iz Knina upućen na Zadarski front. Sudjelovao je u borbi koju su dijelovi puka vodili s Talijanima kod sela Oćestova i Staroj Straži. Prilikom raspadanja vojske, Jošo je izbjegao zarobljavanje i s pedesetak ljudi pod oružjem vratio se u Kovačić.

Već 1. kolovoza 1941. među ustanicima je koji napadaju ustaše u selu Polači, oko Knina i Strmice, gdje je njegova hrabrost i odvažnost došla do naročitog izražaja. Kad je uslijedila Četnička izdaja, Jošo se odlučno suprotstavio četnicima. Upadao je na zborove, koje je držao četnički vojvoda pop Đujić, i otvoreno istupao protiv izdajnika. Zbog toga postaje veoma popularan u Kninskoj krajini. Ugled mu je još više porastao poslije uništenja jedne grupe ustaša rujna 1941. u selu Krčiću.

Siječnja 1941. Jošo postaje komandir Kninske partizanske čete, na čijem je formiranju radio po direktivi Partije. Sa ovom četom učestvovao je u mnogim borbama Protiv četnika i Talijana na sektoru Knina i Bosanskog Grahova, postižući uvijek pobjede. Lipnja 1942, formiranjem 2. dalmatinske brigade, Jošo Durbaba je postavljen za komandira 3. čete 2. bataljona. Tada je primljen u članstvo KPJ. To ga je još više potaklo na podvige. Poslije nekoliko uspješnih borbi studenog 1942. postavljen je za komandanta 2. bataljona. Poslije borbi za oslobođenje Livna, prosinca 1942, u kojima je razbio ustaše na Borovoj glavi, Jošo je upućen u Kninsku krajinu sa zadatkom da radi na formiranju partizanskih jedinica i da razbije četnike. Zahvaljujući stečenoj popularnosti, uspio je za kratko vrijeme da formira Kninski partizanski bataljon; postao je njegov komandant. Odlučnim ofanzivnim akcijama potisnuo je četnike iz znatnog dijela Kninske krajine. U siječnju 1943. razbio je napad oko 1400 hercegovačkih četnika, pod komandom zloglasnog vojvode Petra Baćevića, koje su tu prebacili Talijani radi učešća u IV ofanzivi. Poslije toga Kninski bataljon ušao je u sastav 5. dalmatinske brigade i učestvovao u borbama u dolini Neretve, a zatim u prenošenju nepokretnih ranjenika preko masiva Prenja. iako je bio ranjen od neprijateljske avijacije, Jošo nije napuštao bataljon, bodreći borce da izdrže izuzetne teškoće.

Poslije rasformiranja 3. dalmatinske brigade, na Sutjesci 7. lipnja njen 2. bataljon sa Jošom Durbabom došao je u sastav 2. dalmatinske brigade. U vrtlogu velike bitke našla se i njegova familija. Jošo je tu na Sutjesci doživio najteže momente. Od avionske bombe ranjen je njegov trogodišnji sin, izgubivši lijevo oko. Iako mu se ništa teže nije moglo dogoditi, Jošo se nije kolebao. Stegao je srce i odlučno je probijao njemačke obruče kroz Zelengoru.

Listopada 1943. na Čakoru je 2. dalmatinska brigada vodila borbu protiv dijelova 297. njemačke divizije i muslimanskih balista. Tu je Jošo na čelu 4. bataljona, na položaju Sikirice, vještim manevrom uništio 220 njemačkih vojnika i 7 oficira i zaplijenio cijelo njihovo naoružanje, a sutradan, na ponovljeni napad Nijemaca, poveo bataljon u protujuriš i ponovo ih razbio i nanio im velike gubitke.

Početkom ožujka 1944. godine, 2. dalmatinska vodila je borbu protiv Nijemaca i četnika oko Dragalja i Crnogorskog Grahova. U tim teškim okršajima, neprijatelj je sa više pravaca koncentrirao oko 8000 ljudi i napao naše pozadinske jedinice oko Čeva i Bate. U kritičnoj situaciji u kojoj se našla bolnica, Josi je naređeno da sa svojim bataljonom razbije neprijatelja. Ne gubeći vrijeme pošao je na izvršenje zadatka. Borba je trajala dan i noć. Pojačan još jednim bataljonom, Jošo je odlučnim napadom i manevrom razbio neprijatelja, koji je imao 150 poginulih i 130 zarobljenih četnika.

U lipnju 1944. Jošo Durbaba je sa još nekoliko izraslih vojno-politički h rukovodilaca upućen iz Crne Gore u 8. dalmatinski korpus i tamo raspoređen za komandanta Kninskog partizanskog odreda sa tri bataljona. Kasnije je bio i zamjenik komandanta brigade i istakao se u završnim operacijama za oslobođenje osobito u borbama za oslobođenje Sušaka i Rijeke.

Po završetku rata Jošo je ostao u Armiji kao aktivni oficir. Završio je Vojnu akademiju. Položio ispit za Čin pukovnika. Bio je na dužnosti komandanta puka i brigade. U rezervu je preveden u činu general-majora. Od tada je aktivni društveno politički radnik. Predsjednik je općinskog SUBNOR-a Knin, član predsjedništva SUBNOR-a za Dalmaciju, član saveznog odbora SUBNOR-a Jugoslavije, član Komiteta SK općine Knin i zastupnik u Saboru SR Hrvatske.

Za narodnog heroja proglašen je 27. studenog 1953. godine.

titanik @ 14:34 |Komentiraj | Komentari: 0