Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - veljača 2008
utorak, veljača 26, 2008
Bio je sunčan jesenji dan 1978. kada sam sa Brankom Miljušom, slikarom, i Gojkom Šerbulom, novinarom, što su kao djeca doživjeli rat u svojoj surovosti, izašao na Stevanovo brdo pod Vrištikom gdje se šume Prosare i Kozare spajaju kao da su u zagrljaju. Dugo sam čekao na ovaj ponovni susret. Od rata i našeg djetinjstva.

Na starom ognjištu sada je skromna prizemna kućica sa dvije sobe, kuhinjom i zastakljenom verandom sa koje puca pogled na proplanke što se gube dolje u plavetnilu posavske i lijevčanske izmaglice. Po bašti se prosulo jesenje cvijeće i kesten uzrio pa njegovi plodovi kaplju sa grana i kotrljaju se utabanom stazom koja vijuga prema Pisariću.

Tišinu šume išikljale svud oko domaćinove avlije remete samo zvonca na kozama što se vrzmaju po široko ograđenom prostoru pod kestenovima.

Za dugačkim stolom od hrastovih polutki, u sjenci oraha, spletoše se naše uspomene.

Preživjeli iz malog sela Sovjaka i danas su opsjednuti uspomenama iz rata koji je ostavio iza sebe 433 žrtve, a među njima i 155 djece. To je ono najstrašnije što Boro Prpoš nosi iz djetinjstva. Lutajući po svijetu, pokušavao je da zaboravi te mračne uspomene, danju je nekako i uspjevao, činilo se, da ih potisne, ali noću su uvijek donosile, sa prvim snom, prizore košmara kroz koji je prošao.

Kao devetogodišnji dječak, novembra 1941, dobio je prvi snažan udarac kundakom u leđa. Tog kišnog popodneva ustaše su iznenada upale u selo i pokupile 164 seljaka. Strijeljali su ih na rječici Jablanici pod Ogorelicom. Otac Stevo i brat Ljubomir, zajedno vezani, bili su izbodeni bajonetima. Na svaki šušanj i pucanj majke su sklanjale djecu u šumu, skrivale se po trnjacima. Ali u ofanzivi 1942. ne mogoše se sakriti i izbjeći ono najstrašnije. U Staroj Gradiški, Evici Prpoš oduzeše jedinu kravicu koju je ona vukla za sobom sa četvoro djece. Onda su od majke prvo odvojili Mihaila i Boru kao odraslije. I sedmogodišnja Ana izgubila se u metežu. Majci je u rukama ostao samo trogodišnji Đuro, ali za kratko. Ugušen je zajedno sa majkom, na jednom od tavana stare kule koja vjekovima stoji kao sablast na obali Save, u Staroj Gradiški.

Mihajlo i Boro, braća, držali su se jedan za drugog i čuvali se da ih ne razdvoje na putu punom neizvjesnosti kroz sabirne i one druge logore — Jablanac, Mlaka, Jasenovac i Jastrebarsko. Kako se desilo onog avgustovskog dana 1942, kada je Četvrta kordunaška brigada oslobodila 727 dječaka i djevojčica iz logora, da u Žumberku braća zaostanu i opet upadnu u ustaške ruke — to Boro sada ne može da objasni. Preko Samobora dječaci su dovedeni u Zavod za gluhonijemu djecu, u zagrebačko prihvatilište koje je tada do posljednjeg mjesta bilo ispunjeno malim Kozarčanima. Zima je bila kada su izvučeni iz ovog užasnog sabirališta u kojem se umiralo masovno i prebačeni u Sveti Ivan Žabno, u porodicu Ivana Tadeja. Jedna plemenita žena, Ivanova majka, spasila je njihove živote.


Boro Prpoš, rođen 15. Juna 1933, u Sovjaku kod Bosanske Gradiške, slikar, poslije petnaestogodišnjeg boravka u Parizu i u Njemačkoj, danas živi u sivom rodnom selu pod Kozarom.

Faksimil kartona iz ustaškog logora u Jastrebarskom.

 Tako je došlo i ljeto 1943, a s njim i partizani iz Bilogore. Za jednom malom kolonom pošli su i dječaci. Mihajlo je dobio pušku i postao borac, ali poslije dva mjeseca poginuo je u borbi kod Velikog Križa. U toj ofanzivi na Moslavinu i Bilogoru i mali Boro je ponovo pao neprijatelju u ruke. Šta je dalje bilo, sjeća se kao kroz ružan san. Sa narodom iz okolnih sela uguran je u voz i dotjeran u Jasenovac. Koliko je dugo ostao u logoru, ne zna tačno, ali ono što je u njemu doživio ne može da zaboravi. Bio je već krajnje iscrpljen, iznemogao. Noge su mu drhtale i vid počeo da popušta. Neko mutnilo navuklo mu se na oči. Pa ipak, sa grupom dječaka, premlaćen debelim prutom zbog sakupljanja ogulina od krompira na smjetlištu, morao je da vuče granje od obale Save do ciglane u kojoj su robijaši stalno ložili vatru i kraj nje umirali.

Onda mu se odjednom ukazao zračak nade. Sa dvojicom mališana, u nekom fijakeru, kao da nije bio rat, prebačen je u Bosansku Dubicu da pomaže jednom starcu u kućnim poslovima. Brzo se oporavio.

Kada je granulo proljeće, 1944, srećno se provukao kraj ustaških straža na izlazu iz grada i uputio se prema Orahovi. Dragoje Mirić, očev prijatelj, pokazao mu je put do Hajdučkog potoka u Prosari uz koji je začas istrčao u Gornjane, tamo gde je bilo njegovo rodno selo. Iza palikuća ništa nije ostalo. Na starom kućištu samo gomila crijepa i ćerpiča, sve zaraslo u travuljinu. Utonulo u gusto šipražje i korov, ni groblje se više nije vidjelo. Ni jedne svježe humke. A koliko je ovdje bilo djece, stoke na pašnjacima, momaka i djevojaka, zborovanja i pjesme? Tada se Boro srušio na jednu nagorjelu gredu i dugo plakao.

Kraj rata je dočekao u kolibi od pruća kod strine Save Prpoš koja je nekim čudom preživjela hajku streljačkih strojeva.

Na dugačkom spisku ratne siročadi, u ljeto 1945, našlo se i Borino ime. Trebinje u Sloveniji, porodica Antonija Škoda, veliki komad bijelog hljeba, prve radosti u osnovnoj školi i u igri sa veselim Slovencima. Industrijska škola u Smederevskoj Palanci, po direktivi i rasporedu, ali zbog srčane mane, ponovo je vraćen u Trebinje. Omladinska pruga Doboj — Banja Luka, dobrovoljno odsluženje vojnog roka, Novo Mjesto i nastavak školovanja. Na Mašinskom fakultetu u Ljubljani dolazi do prekretnice. Jedna čežnja, duboko zapretana u duši, izbila je kao erupcija. Prijatelji sa Umjetničke akademije u Ljubljani sa uspjehom su predstavili njegove prve amaterske radove u Beogradu i Rimu, i pomogli mu 1961. da ode u Pariz. Vanredne studije vajarstva, klasičnog vitraža, keramike u Parizu i Kelnu, novo su poglavlje u životu Bore Prpoša.

Punih deset godina, sa mnogo odricanja, spreman i da gladuje, Boro je živio za svoju umjetnost koja na svoj način odražava i njegovo raspoloženje doneseno iz rata kao veliko breme teških sjećanja.

Izložbe u Dortmundu, Kelnu, Veroni, Luksemburgu, Lincu, Bolonji, Sarbrikenu i Sarluisu, njegove blistave, pikantne i fine ukrasne staklene kompozicije, sa fascinirajućim bogatstvom boja, kritika je uvrstila u najviši rang savremenog slikarstva. Za najbolje rješenje enterijera školskog centra za evropsko tržište, Muzeja i banke u Sarluisu, slikar i grafičar Boro Prpoš dobio je prve nagrade i druga najviša priznanja. Istupanja na velikim likovnim manifestacijama i njegova izvanredna umjetnost našli su se i na malom ekranu pored milionima gledalaca Njemačke.

Kad god mu se ukazala prilika, između izložbi i drugih obaveza, dolazio je u svoje Potkozarje. Pod razapetim šatorom na starom ognjištu, u tišini šume kojom i srne slobodno šetaju, ostajao je Boro sve dok ne bi osjetio „da srce hoće da prepukne“ i ponovo bježao u {232} svijet svoje umjetnosti. Tako, sve do prije tri godine. Tada je na ovo brdo došlo njih troje, da se više ne vrate.

Sa Monikom, Njemicom francuskog porijekla, i sinom Stevanom što nosi djedovo ime, bilo je veselo ponovo zapaliti vatru na starom ognjištu, zapretati krompire, onako sa ljuskom, zaspati na mekom lišću pomiješanom sa jelovim iglicama, udisati miris četinara i slušati pucketanje vatre.

U početku su Sovjačani bili začuđeni Borinim povratkom. A onda su ih sve troje prihvatili i ponečem naučili.

Sada je ovdje sve nekako drukčije. Monika je naučila da melje žito u vodenici, da mijesi kukuruzu i zavija pitu isto onako kako se to u Sovjaku radilo vjekovima. I dijete je rodila u selu. Kraj nje su noć provele komšinice vične poslu oko porodilje i novorođenčeta. Lidija je već prohodala, trči za kozama, a kada se saplete u travu i padne — smeje se. Stevan je učenik šestog razreda osnovne škole i pomaže ćaći u mnogim poslovima. Boro je napravio pravu kuću, veliku i svijetlu, sa prostranim ateljeom. Kuća se bijeli pod Prosarom kao letnjikovac. Izdaleka se vidi.

Konture spomenika na Prpoševom brdu već se naziru, kao i onog na malom trgu u Gradiški. Radovi su, u posljednje vrijeme, malo zastali, jer Boro žuri u Sarajevo da uljepša, prije početka zimske olimpijade, još pokoji skver i druga mjesta gdje će dolaziti ljudi iz čitavog svijeta.

A gore, proplanak pod Vrištikom, više nije pust. Pjesma i dječja graja odjekuju šumom.



Boro Prpoš: Nokokoro — duševno središte čovjeka
titanik @ 15:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 17, 2008
Upoznao sam ga nedavno u Društvenom domu „Mejdan“ u Banjaluci na večeri posvećenoj literaturi o narodnooslobodilačkoj borbi, a činilo nam se da se odavno poznajemo, od našeg ranog djetinjstva. Sa uzbuđenjem sam pratio izlaganja Rade Bašića, kozarskog heroja i književnika, i Irfana Horozovića, koji su, predstavljajući „Crvene tragove“, najnoviji roman Vasilija Karana, u stvari, govorili o slavnim danima kozarske epopeje. Onda se razgovor sa autorom, hrabrim dječakom u vrijeme Kozare, protegao do duboko u noć. Biografija Vasilija Karana je povijest o patnji čitave generacije njegovih vršnjaka u kojoj ima previše ratnih tema za život jednog dječaka.

Rođen je 1934. godine na Pogleđevu, zaseoku sela Međuvođa, koje je u ratu odmah ušlo u pjesmu i istoriju. Sa pogleđevačke visoravni na sjevernim padinama Kozare, puca pogled na čitavo Knežpolje i ravnu Slavoniju. Prije rata ovdje je tridesetak porodica provodilo svoj mukotrpni život. Kuća Blagoje i Petre Karana nalazila se usred zaseoka, nedaleko od izvora Miletinac koji je ucrtan u sve vojne karte. Kada je okupacija došla i na Pogleđevo, njihovih četvoro djece — Vasilije, Mirko, Ranko i Anka — imali su ukupno 14 godina. Ali to ništa nije smetalo da se Blagoje nađe sa svim Pogleđanima na ustaničkim položajima u julu 1941. godine. „Čulo se srce ustalo Pogleđevo“ — rekao je pjesnik. Od tada pa sve do velike ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, na Pogleđevu je bilo kao u mravinjaku. Sa njegove visoravni, partizanske osmatračnice, granale su se staze na Mednjak i Vitlovsku, Patriju i Palež, Široku luku i Ravni gaj, mjesta što su zajedno sa Kozarom ušla u legendu. U tri najveće kuće braće Trkulja smještena je dobro organizovana partizanska bolnica i čitavo selo je bilo angažovano u liječenju rana kozarskih partizana. Za Blagoja Karana, jednog od prvih odbornika, ranjenici su bili neprestana briga. Od njih se nije odvajao sve do onog kobnog trenutka kada je prvih dana jula 1942. godine pet stotina ranjenih kozarskih partizana doživilo najstrašniju sudbinu.

U ofanzivi, 18. juna 1942, neprijatelj je zaposjeo Mlječanicu i Međuvođe i zemlja je zatutnjila ispod Pogleđeva. U žestokoj borbi koja je trajala čitav dan kozarski partizani su razbili ustaško-domobransku pukovniju „Ante Pavelić“, zarobili 80 neprijateljskih vojnika, zaplijenili 12 mitraljeza i jedan top, ali Pogleđevo nisu mogli odbraniti. Tog dana su njemački avioni, u smjenama, nadlijetali Jelov jarak podno Paleža, istresali snopove bombi i mitraljirali otkriveni zbjeg. Plamen je gutao kolibe od granja, oblovine i paprati. Preplašena stoka se razbježala, žene padale ničice po zemlji, a stariji i iskusniji ljudi zaklanjali se za debela stabla i zabrinuto osmatrali nebo. Po odlasku aviona došli su njemački vojnici i s uperenim puškama počeli da skupljaju narod u gomilu. Bilo ih je dosta i na konjima.

Petra Karan je uprtila sinčića Ranka, a svojoj sestri Mariji Lajić tutnula u ruke malu Anku, dok je Mirko trčkarao za majkom u koloni  koju su gonili prema Mlječanici. Odmah su rastavili muškarce od žena i djece i oduzeli svu njihovu sirotinju. Djevojkama su čak pokupili ukosnice iz pletenica. U tom metežu Vasilije je oklijevao i tako se odvojio od svojih najbližih. Obazirao se u nadi neće li gdjegod u koloni otkriti oca. Prolazeći ispod Pogleđeva, vidio je smrt izbliza. Ustaše su iz kolone izvukle jednog čovjeka i ubile kraj puta. Ispod njegove bijele košulje od lana izvirala je svježa krv. Tada je Vasilije odlučio da pobjegne i potraži oca. Izvukao se neprimjetno iz kolone i šmugnuo u šipražje kao preplašeni zec. Kada se u suton privukao bliže kući, čitavo Pogleđevoje bilo u plamenu. Onda je danima lutao šumarcima, vješto se skrivajući od vojnika koji su streljačkim strojevima pretresali svaki grm, hvatali stoku i tjerali prema Dubičkoj cesti i odvlačili sve što su mogli ponijeti. U Jelovom jarku gdje se nalazio zbjeg, sve je bilo razbacano. Plahte i ponjave pokisle, poderani jastuci i rasuto perje. Zalutali prasci buškali su prazne kolijevke.

Svom rodnom selu Vasilije se oprezno privlačio nekoliko puta. Tako je iznenada upao u domobransku zasjedu. Mogao je pobjeći, ali više nije znao kuda da bježi. Sa još nekoliko uhvaćenih ljudi, koje nije poznavao, kamionom je prebačen do sabirnog logora u Cerovljanima. Na ograđenoj poljani kraj željezničke pruge bilo je mnogo naroda, najviše žena, djece i starijih ljudi. Iz kamiona je odmah ubačen u vagon što je stajao na kolosjeku, pun žena i djece. Poslije duge vožnje i nešto kraćeg pješačenja do sela Velike Barne kod Grubišnog Polja, raspoređen je u kuću Mileve Marević. Kod ove plemenite žene ostao je do septembra 1942, sve do onda kada su ustaše otjerale u logor i porodicu Marević. Toga jutra je Vasilije bio sa stokom u polju i tako izbjegao sudbinu svih onih seljana iz Velike Barne, partizanskog sela, koji su deportovani na prisilni rad u Njemačku.

Dobro organizovana narodna vlast u ovim slavonskim selima omogućila je Vasiliju da se ubrzo, sa jednom grupom Bosanaca iz Velikog Grđevca, prebaci na Kozaru. O svom ponovnom susretu sa rodnim ognjištem Vasilije je zapisao:

„Sa strepnjom sam izišao na Pogleđevo. Na zgarištu naše kuće gušio sam se u suzama. Nikoga nije bilo da me utješi. Selo je bilo bez ljudi, bez djece. Preživjela su samo četiri čovjeka. Među njima i Živko Špica, stari partizanski odbornik. U zemlju su se zavlačili kao krtice i tako ostali. Jauk žena se ponavljao svakoga dana. Kako je koja pristizala tako se i oglašavala na svom razorenom ognjištu. Vratila se i moja majka Petra sa Mirkom i Rankom. Sačuvala ih je, to samo ona zna kako. Dvogodišnju Anku nije mogla sačuvati. Umrla joj je na rukama u jasenovačkom logoru. Ni za grob joj ne znamo. Onako skamenjena od tuge dugo je stajala na pepelištu naše kuće. Ličila je na spomenik. Tada nas je primio Živko Špica u svoju štalicu da se sklonimo od nevremena, a u proljeće 1943, radna ekipa narodnooslobodilačkog odbora podigla nam je kućerak s jednom sobicom i naložili smo prvu vatru na našem ognjištu. Majka je bila mnogo zauzeta u radu sa omladinom na proljetnoj sjetvi i drugim pozadinskim obavezama. Imam smo i pionirsku organizaciju čiji sam i sam bio član. Naše voće koje smo nosili u partizansku bolnicu na Razvalinama bilo je najljepše voće. A kada je osposobljena zgrada u Međuvođu, pošao sam u prvi razred osnovne škole. Tada sam i saznao da su u ofanzivi moga oca uhvatile ustaše u Mlječanici kada su poubijali naše ranjenike i da je u logoru na Sajmištu skončao u strašnim mukama.“

Poslije oslobođenja zemlje kao najstarija muška glava u porodici, Vasilije Karan je morao rano da preuzme na svoja pleća veliki teret života. Tek kada je odslužio vojni rok, 1954. godine, zaposlio se kao fizički radnik u Šumsko-industrijskom preduzeću „Kozara“ u Bosanskoj Dubici i nastavio dalje školovanje. Pored Srednje ekonomske i Novinarske škole, završio je i Pedagošku akademiju — grupu za srpskohrvatski jezik i književnost.

Rano je počeo da piše o ratu kako su ga vidjele njegove dječje oči. Otuda za svoj prvi roman „Crveni tragovi“ Vasilije kaže: „Dok sam pisao ove redove, ponovo sam prošao kroz veliku kozarsku ofanzivu. Sanjao sam kolone vojnika s bajonetima na puškama, djecu bez roditelja, drhtao od straha i vidio smrt izbliza.“ Još dva njegova romana u rukopisu „Paklena varoš“ i „Noć bez granica“ samo su nastavci slikanja onih dalekih, a tako bliskih ratnih dana Kozare, kada u smrti između djece i odraslih nije bilo nikakve razlike. Takve su i njegove zbirke pripovjedaka „Čerga“, televizijska serija „Dobar dan ratniče“ i monodrama „Tako ti meni, druže odborniče“.

Cjelokupno Karanovo stvaralaštvo je ispovjedna proza i jedno svjedočanstvo više o veličini naše borbe za slobodu.

Humoreskama i aforizmima koje objavljuje u mnogim jugoslovenskim listovima kao da želi pobjeći iz tematike svojih romana u jedan ljepši i srećniji svijet.

Iz tihe banjalučke ulice u Budžaku, Sretena Stojanovića broj 11, do duboko u noć čuju se zvuci muzike i monotoni otkucaji pisaće mašine. To kćerka Vesna, nastavnik muzičkog obrazovanja i zaljubljenik klavira i flaute, priprema svoj uobičajeni čas, dok Vasilije žuri da još jednom prekuca posljednju verziju svog novog romana.




Vasilije Karan, rođen 1934. Fotografija sa odsluženja vojnog roka, 1955. godi
titanik @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, veljača 12, 2008
Da o tome navedemo najpre svedočenje Krnjajić Rastka (32), Srbina iz Bosanske Dubice, koje je kao izbeglica u Beogradu dao 13. juna 1942, pošto je spašen iz logora Jasenovac. „Od sloma Jugoslavije prošle (1941) godine, pa sve do 18. aprila 1942. g. živeo sam u Bosanskoj Dubici. Dana 18. avgusta ove (1942) godine uhapšen sam po nalogu ustaških vlasti i stavljen u zatvor sreskog načelstva u B. Dubici, a tada su mene, kao i još 12 drugih Srba i jednog Muslimana, sproveli u zatvor u Novu Gradišku... U prvim mesecima posle sloma Jugoslavije u prošloj (1941) godini... stvaranjem ustaške organizacije po varošima i selima počinje ustaški teror. Svet je već tada morao da beži i da se sklanja od ustaša... O žetvi godine 1941. teror ustaški po selima sreza Bos. Dubica dostigao je vrhunac. Ustaše su o vršidbi upadale u sela (srpska) i oduzimala hranu, što je konačno izazvalo revolt, tako da su seljaci u selu Mirkovcu pružili ustašama otpor, trojicu ustaša razoružali i ubili ih. Nastao je tada po selima opšti metež i pobuna.... Ustaše se tada počinju formirati i kao vojne jedinice upadati iznenada u pojedina sela radi „čišćenja terena“. Ovo prvo „čišćenje“ od strane ustaša svršilo se time što su ustaše popalile mnoge kuće i zgrade (srpske), kao i žito sadeveno u kamare po selima uz cestu koja vodi od B. Dubice prema selu Mirkovcu... Tim povodom nastala su nova hapšenja (Srba), pa sam i ja, kao i mnogi drugi Srbi iz B. Dubice, da bi se sklonio pred hapšenjem, izbegao iz Dubice u selo Hrvaćane (srez Prijedor). U to vreme jedan deo uglednih Srba iz B. Dubice izbegao je u Srbiju, dok su znatan broj Srba Dubičana ustaše pohapsili i otpremili u Novu Gradišku u zatvor, a upotrebili su ih u radu na rušenju tamošnje srpske pravoslavne crkve. Od tada uhapšenih Srba u B. Dubici ustaše su ubile u zatvoru u Dubici njih 15 (nabraja njihova imena). ...Ovako stanje potrajalo je do meseca oktobra i tada je opet počelo „čišćenje Srba“. Prije „čišćenja“ skupljeno je u Bos. Gradiški, B. Dubici, Prijedoru i Bos. Novom oko 20.000 ustaša i domobrana i iz ovih mesta uputili su se ustaše i domobrani u planinu Kozaru da je „očiste“ od Srba. Srpsko seosko stanovništvo uklanjalo se pred ustašama i vojskom, jer su ustaše koga su uhvatili ili zatekli zaklali odmah. Stradalo je tom prilikom dosta žena i dece, dok je muškarcima uspelo da se sakriju u velikoj planini Kozari. Pored ubijanja žena i dece, ustaše su vršile i silovanja nad mladim devojkama, kao i nad neodraslom ženskom decom. Prilikom ovog „čišćenja“ najviše su stradala srpska sela Maglajci i Bjelajci, sreza bosanskodubičkog, u kojima je poklano oko 500 žena i dece. U ovim selima ustaše su decu nabadale na nož, ženama sekli dojke i odsečene dojke stavljali deci u usta. Užas je bio takav, da je mnogo žena i dece izludilo... Prilikom novih hapšenja Srba (decembra 1941) u Bosanskoj Dubici je uhapšeno, pokraj Srba, i dosta Hrvata i Muslimana, većinom uglednijih građana, koji su stajali po strani i nisu prišli ustašama... U to  vreme (januara 1942) dogodio se i ovaj slučaj. Jedna grupa ustaša iz Jasenovačkog logora iznenadno je prešla reku Savu i upala u selo Gradinu i odatle u selo Draksenić, u kojem su popalili nekoliko kuća, a oko 70 žena i dece odveli su u srpsku crkvu u tom selu i tu ih sve poklali.“ (Ceo ovaj dokument, iz Arhiva Sv. Sinoda, objavljujemo u dodatku).

Drugi preživeli svedoci ovako opisuju monstruozni zločin jasenovačkih ustaša u potkozarskom srpskom selu Drakseniću. Oko 800 ustaša iz Jasenovca, predvođeni zloglasnim Maksom Luburićem, komandantom Jasenovačkog logora, uz pomoć i domobranske vojske, upali su u Bosansku Gradinu, Čuklinić i Draksenić. U ovom selu ustaše su ubile i poklale oko 360 Srba — ljuda, žena i dece, u toku 13-15. januara 1942. Najveći zločin, masovni masakr Srba, ustaše su izvršile u srpskoj crkvi sela Draksenić, gde je tada ubijeno 208 osoba, među kojima najviše žena i dece. Navodi se da je u crkvi zaklano 47 dece, dok ih je u celom selu ubijeno 85, jer mnoga su deca ubijena i izgorela u popaljenim kućama u selu, jer je čitavo selo potpuno opljačkano i spaljeno. Drugi svedoci kažu da je srpski narod ovoga sela bio od ustaša pozvan u crkvu da ih pokatoliče, ali su ljudi to odbili. Onda ustaše kreću po kućama i pale ih, a žene i gola i bosa deca beže po snegu, pa ih ustaše hvataju i silom odvode u crkvu. U oltar su izdvojili devojke radi silovanja i mučenja posebnim metodama. Jedna žena, koja je u ranama ostala živa u hrpi leševa Draksenićke crkve, priča o tom bestijalnom ustaškom klanju: „Ustaše su nam rekle: Idite u Crkvu. Tamo će vam naš komandant Luburić držati govor. Mi smo pošli u crkvu da čujemo šta će komandant govoriti. Nismo dugo čekali. Kad je komandant ušao u crkvu, počeo je on i ustaše sve redom klati noževima i sjekirama. Poslije svega toga klanja, ustaše su na hrpi leševa, na crkvenom oltaru silovali djevojke, pa su ih poslije toga gotovo lude iskasapili“.

Druga tri preživela svedoka — Anka Pavković, Anka Lukač i Mara Blagojević ovako su opisale ustaški zločin u pravoslavnom hramu u Drakseniću: „Crkva je bila puna leševa, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena žena Nikole Dračine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe ležala je Marta Vrnić sa dvoje dece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provučene ručice njene djece. Dječje ruke bile su vezane žicom. Malo dalje od Marte ležala je Desa Lončar, a pored nje, nabijeno na kolac, Desino dijete. U prvoj kući do crkve krmci su počeli razvlačiti leševe Mihajla Vrepca i Bure Marinkovića. Na zapaljenoj komuši u dvorištu Marjana Toromana ležala je ubijena Nada Žabić, kći Mitrova. Imala je 16 godina i bila najljepša djevojka u selu. U gapi ležao je zaklan Tomo Ugrenović. U kući Nikole Grbavca, na zapaljenoj komuši, ubijeno je 24 čeljadi među kojima je bilo 7 djece Jefte Petrovića, Jove i Nikole Grbavca. Od Jeftine porodice izbjegla je samo mala Kosana. U kući Rade Grbavca stradalo je njih 15 sa djecom. Iza Radine kuće zaklan je omladinac Rajko Vlajnić iz Čuklinca. Glava mu je odsječena. U kući Laze Marinkovića izginula je cijela familija sa petoro djece. Porodica Stane Petraković potpuno je zatrta, nema više porodice Milovana Vlajnića. Ugašena je porodica Dragića Vlajnića sa troje djece, a izbjegla je samo mala Savka koja je otišla u partizane. U Steve Vujčića zatrta je cijela porodica sa petoro djece. Više nikog nema od porodice Pere Mećave i Nikole {64} Špica. Od jedanaestoro djece Jovana i Anke Kotur ostalo je samo dvoje — Gojko i Vukosava. Mili Babiću, odborniku, uništena je sva porodica, sem jedne kćeri koja je bila udata na cesti. Potpuno je pusto i ognjište Nikole Vlajnića“.

titanik @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2008
Rođen je 2. aprila 1919. u Brodarici, kod Zadra.


Posle završetka srednje škole, primljen je u Pomorsku vojnu akademiju, koju završava 1940. godine, i postaje aktivni oficir BJV. Kapitulacija stare Jugoslavije zatekla ga je u Šibeniku. Da ne bi pao u zarobljeništvo, torpednim čamcem bježi u Divulje, gdje potapa čamac i odlazi u Split, a zatim u Zagreb. Tu je mobiliziran i upućen u Makarsku kao mornarički oficir NDH, da primi dužnost lučkog zapovjednika. Odmah se povezao s komunistima Makarske i ubrzo formirao grupu aktivista medu oficirima i podoficirima u spomenutom zapovjedništvu. Kao aktivan učesnik NOP-a, pred kraj 1941. godine, postao je Član KPJ. U teškim uslovima ilegalnosti, mladi Škorpik razvija raznovrsnu aktivnost medu neprijateljskim vojnicima. Rastura propagandni materijal, prikuplja podatke o planovima Talijana i ustaša, i obavještava o svemu rukovodstvo Partije u Makarskoj. Po direktivi Partije, s dvojicom podoficira i ocem Josipom (pukovnikom BJV u penziji), 1. decembra 1942. godine, napustio je Makarsku i prebacio se na slobodnu teritoriju Biokova. Prethodno je napisao proglas, kojim je pozvao i ostale pripadnike Lučkog zapovjedništva da se priključe partizanima. Posle desetak dana, stigao je u štab četvrte operativne zone u Glamoč a 18. decembra, u Bosanskom Petrovcu, Škorpik je vodio razgovor s drugom Titom o stvaranju mornarice NOV i POJ i mogućnosti partizanskog ratovanja na moru. Istog dana, Vrhovni Slab je naredbom formirao Sekciju za ratnu mornaricu pri Štabu četvrte operativne zone, i za šefa Sekcije postavio Velimira Škorpika. Tako je Škorpik postao prvi komandant partizanske ratne mornarice. Odmah je pristupio formiranju mornaričkih stanica, a zatim i prvog mornaričkog partizanskog odreda. Posebnu pažnju posvetio je opremanju i naoružavanju čamaca i uvježbavanju kadrova za borbe na moru. Od početka je težio da mornarica dobije svoja obilježja i lično je učestvovao u izradi zastave Ratne mornarice i mornaričke uniforme. Već u decembru 1942. godine, biokovski partizani su izveli više uspjelih akcija u Hrvatskom kanalu, a 31. decembra su zaplijenili pet brodova. Ove akcije prisilile su Talijansku komandu da pristupi konvojiranju brodova koji plove kroz ovaj kanal, i da ih osiguravaju ratnim brodovima. Kada je, sredinom februara 1943. godine, rasformirana Sekcija za ratnu mornaricu, Škorpik je postavljen za komandanta 1. mornaričkog odreda, Odred je odbio nekoliko pokušaja neprijatelja da se iskrca na obalu Makarskog primorja. Početkom marta, Mornarički odred je preformiran u Biokovski partizanski odred, a Škorpik postao komandant odreda. Polovinom maja, postavljen je za načelnika štaba cetinskog odreda. Poslije oslobođenja Zadvarja, augusta 1943. godine, primio je — dužnost komandanta Grupe cetinskih bataljona. U borbama oko Trilja, Lovreča i Aržana pokazao je veliku umješnost u komandiranju jedinicom. Poslije kapitulacije Italije, postavljen je za komandanta štaba Obalske komande, kojoj su bile podčinjene flotile naoružanih brodova srednje i južne Dalmacije i obalska artiljerija. Krajem septembra, Obalska komanda je preimenovana u Komandu flote naoružanih brodova, i Škorpik je postao njen komandant. Imao je značajnu ulogu, u oktobru, u organiziranju i prebacivanju jedinica NOVJ s kopna na srednjodalmatinska ostrva. Za kratko vrijeme uspio je da osposobi jedinice flotile za veće akcije i da ih organizaciono pripremi za veće borbene zadatke na moru u borbi protiv Nijemaca. Na njegovu inicijativu, upućena je, početkom oktobra, delegacija NOVJ u Bari — Italija na pregovore sa Saveznicima. On je, u ime četvrte operativne zone, potpisao punomoćje za rad delegacije.

Kada je, naredbom Vrhovnog štaba, 18. oktobra 1943. godine, formirana Mornarica NOV i POJ, Škorpik je postavljen za načelnika štaba Mornarice. Ovu dužnost nije primio, jer je u međuvremenu postavljen za načelnika štaba 3. dalmatinske brigade.

Početkom novembra, Škorpik je krenuo u štab 4. dalmatinske brigade zbog dogovora o učestvovanju u predstojećim borbama. Prolazeći pored sela Zagorja, kod Posušja, naišao je na ustaše. Pokušao je da pobjegne, ali nije uspio; bio je ubijen, opljačkan i pokraj puta zakopan. Tako je, u 24. godini života, poginuo prvi komandant partizanske ratne mornarice i istaknuti borac, narodni heroj Velimir Škorpik.

Narodnim herojem proglašen je 8. septembra 1952. godine.

titanik @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 6, 2008
Četa je zauzela položaje nasuprot ustašama iz susjednih muslimanskih sela. Granični predio između srpskog i muslimanskog stanovništva zovu ovdje »Suva međa«. Muslimani, koje svi Bojančani nazivaju Turcima, dobro su naoružani i sada, pošto su Srbi stavljeni izvan zakona, zalijeću se u ova sela u pljačku i pokolj. Na položajima se pomalo puškara i dosadno je; ništa se ne događa. Najbolji strijelci u našoj četi su Milan Vrpoljac i Rade Bijelić-Brko.1 Obojica su sredovječni ljudi. Imaju manliherice i od njih se očekuje da pogode Turčina i na kilometar udaljenosti !

Odjednom se nekakav odrpanac s »turske« strane odvojio i trkom zaletio prema našim položajima. Njegovi su ga štitili žešćom vatrom iz pušaka i jednog puškomitraljeza.

»Ide krasti komušinu!« reče mi Brko, moj dobrovoljni partizanski instruktor.

Zaista, na polju, između njihova i našeg položaja, bilo je snopova mokre trule komušine. Polje se smatralo ničijom zemljom i komušina se mogla pospremiti samo pod cijenu smrtne opasnosti. Da li je otimanje komušine stvar viteštva i odvažnosti, ili je za njih tako dragocjena, nisam još uspio ustanoviti.

Kad se odrpanac primaknuo žuđenom kupu, koji od našega položaja nije bio udaljen više od kojih stotinu metara, Brko i Milan zapucaju. Pucali su i ostali, to jest samo oni koji imaju karabine. Lovačka puška ne nosi tako daleko. Nisu ga pogodili. Ustaški meci fijukali su nisko iznad naših glava ili se zabadali oko nas u snijeg i, taleći ga, cvrčali kao uštipci na vreloj masti. Nije bilo lako podići glavu i pozorno nišaniti. Čovjek je stigao do komušine, uprtio dobar naramak i zečjim trkom odmaglio nazad svojima.

Spustio se sumrak i čarka prestade. Ujutro ćemo opet na isti položaj.

»Tako to ide iz dana u dan«, reče mi Brko. »Da ne držimo taj položaj, zalijetali bi nam se u sela na pljačku i pokolj. Divljač je to, opaka«, zaključi.

»A komušina?« upitam.

»Eh, komušina! Kradu je svaki dan. To im je kao neki njihov sport. Možda se i klade. Desi se da ustrijelimo ponekog. Ne uteče uvijek kao danas . . . Zna biti veselije. Dovikuju oni nama i mi njima. Danas su bili mučaljivi.«

»A što vičete?«

»Naš komandir zove se Rara, a njihov Zara. Oni viču »Bolji Zara nego Rara«, a mi: »Bolji Rara nego Žara« . . . i psujemo se ... Šta bi drugo?«

Kakvo zadovoljstvo strijeljati odrpance iz susjednih sela, koji se zalijeću po trulu komušinu tko zna iz kojih razloga! Sva sreća što nemam karabina, a moj preklopni štuc broj 16 nosi samo četrdeset koraka! Bojanska četa je sastavljena od sirovih momaka. Njih očito ne more slične brige. Oni štite svoja sela od pljačke i pokolja i svakog naoružanog ustašu, kad im stupi na nišan, gađaju.

Pada hladna veljačka kiša. Poljana je prekrivena prljavim, razgaženim snijegom. Četa je postrojena pokraj blatna, raskvašenog puta. Nasuprot su seljaci — muškarci, žene i djeca. Ima ih nekoliko stotina. U sredini je špijun, pokraj njega dva borca s puškama o ramenu. To su sprovodnici. Špijun je sredovječan čovjek, visok, mršav, opuštenih brkova svijetloprljave boje. Sirotinjski je odjeven; u kratkom otrcanom kaputu i starim hlačama sa zakrpama. Ruke su mu debelim lancem vezane na leđima. Lice mu je sivo od straha.

Komesar je izišao iz stroja. Opisao je špijunovu krivicu i zatražio smrtnu kaznu. Svi su povikali: Smrt!

Vodnik je vojničkim korakom prišao špijunu, odrješitim i vičnim zahvatom trgnuo veliki pištolj iz kožnog toka o pojasu, sigurnom rukom nanišanio iz blizine i opalio.

Pogodio ga je točno u zatiljak. Najprije mu naglo klecnuše noge u koljenima. Tako je časak ostao u polučučećem stavu. Onda se zaljuljao prema naprijed, pa prema nazad, i sasvim se izvrnuo na leda.

Narod se počeo razilaziti. Komandir je poveo četu u bazu . . .

»Je li čovjek, kada ga strijeljaju, uvijek pada na leđa?« upitam Brku, koji mi je najdraži u četi.

»Uvijek, ako ga pogodiš u zatiljak«, odgovori on znalački.

»Jesi li ti već koga strijeljao?«

»Događalo se ... i ti ćeš«, reče osvjedočeno.

»Za lakše slučajeve treba dobro izbatinati, a za teže strijeljati.«

»Kakvi su to lakši slučajevi?«

»Pa to, kad odu u uporište trgovati ... i tako. Uhvate ih ustaše i ispituju o nama.«

»Što mogu saznati a što već ne znaju?«

»Gle vraga! Što mogu saznati!? Saznaju za zemunice s hranom, za članove odbora i za partizanske familije . . . svašta.«

»I takve, kažeš, treba batinati?«

»Takve koji izdaju treba ubiti, a sve bez razlike koji odlaze u varoš i mešetare s ustašama treba batinati. Prije se batinalo, više ne smijemo. Zabranjeno je od štaba. Sad ti je i kod nas sve po propisima kao u pravoj vojsci. Da se mene pita, ja bih uveo batinanje. Lijepo ga naguziš i raspališ mu deset do pedeset čvrstih dobrim prutom, već prema krivici. Može Čovjek podnijeti i preko sto batina.«

»I?«

»Šta, i? Ništa! Strese se, pogladi se pozadi i ode sretan što nije gore prošao.«

»Da, mogao je i gore proći«, složim se ...

Neće mi biti lako medu Bojančanima. Zasad sam još regrut i zelembać, i najinteligentnije je da šutim i promatram. Inače bi se moglo dogoditi da i meni raspale deset do pedeset vrućih čvrstim prutom, već prema krivici. Uostalom, čovjek, pogotovo ako je mlad i ako dolazi iz grada, mora biti pripravan da se u ovakvim prilikama otarasi romantične popudbine i prilagodi se realnom životu . . .

Stigla je moja partijska karakteristika. Odmah je sazvan sastanak, izabrali su me za sekretara ćelije. To je moja prva partijska funkcija. U našoj Četi su četiri člana i dva kandidata Partije. Skojevaca nema. Članovi su: Adam Mraković, komesar; Milan Sužnjević-Čiko, delegat; Milan Jednak2, vodnik, i ja. Kandidati su: Rade Grmuša, komandir; i Ivan Žic, borac.

Drugoga dana prekomandiran je Adam Mraković na dužnost komesara u neku drugu četu. Na njegovo mjesto, za komesara naše čete, postavljen je Milan Sužnjević, a za političkog delegata Prvog voda postavili su mene. Avanzirao jesam, ali poštene se puške domogao nisam. Novi komesar dao mi je neke političke materijale i darovao mi svoju kožnu torbicu u kojoj ću ih čuvati. Među njima nalaze se i »Dvanaest uslova boljševizacije«, koji se proučavaju na svim partijskim sastancima. Odmah su me počeli zvati »druže politički!« Tako je ovdje uobičajeno. Dosad me nisu zvali nikako. Prezime mi teško izgovaraju, a za ime se nisu interesirali . . . Preklopni štuc broj 16 opasno mi kvari ugled. Sreća što sam iz Zagreba donio pištolj. Pištolj je u Bojanskoj četi rijetkost.

Adam Mraković se iste večeri oprostio. Ponosan je što su ga postavili za političkog komesara Prve čete 1. bataljona. To je najbolja četa u Odredu. Naša Bojanska četa još je mlada i loše naoružana. Ne uživa osobit ugled. On odlazi, a mi ostajemo da i dalje puškaramo oko trule komušine na ničijoj zemlji.



1 Milan Vrpoljac i Rade Bijelić-Brko poginuli su u NOB-i.
titanik @ 11:02 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 1, 2008
Rođen je 23.04.1916. u Zagrebu. Potječe iz demokratske porodice poznatog hrvatskog političara dr. Ivana Ribara. Tokom cijelog školovanja nastojao da stekne što čvršći obrazovni temelj i što širu kulturu. Kroz našu nacionalnu istoriju i kroz naše književnosti, u stalnom kretanju i upoznavanju s različitim nacionalnim sredinama, on je u sebi zarana razvio jednaku ljubav za sve naše narode. Kao odličan đak, u višim je razredima gimnazije pokazao posebno interesiranje za društvene nauke, za političku ekonomiju i politologiju, čiji je praktični građanski oblik provjeravao u političkom životu stare Jugoslavije. U traganju za idejnom orijentacijom, Lolu ne zadovoljavaju nastavni planovi i programi tadašnje gimnazije. Sam proučava klasike idealističke i materijalističke filozofske škole: Nietzschea, Voltairea, Hegela — da bi se idejno opredijelio za Marxa i Lenjina. Bila je to logična idejna evolucija slobodarski nastrojenog mladića, koji, mada iz situirane građanske obitelji, kroz paralelni studij klasika marksizma i prakse građanske politike, racionalistički prihvaća naučni socijalizam kao svoj pogled na svijet, a program avangarde radničke klase kao svoj životni cilj.
Na početku školske 1934/35. godine, Lola je stigao u Pariz da studira političke nauke, ali poslije atentata na kralja Aleksandra (po savjetu Svetozara Pribićevića) napušta Francusku. Odlazi u Ženevu, gdje uči metodologiju naučnog rada, studira političku ekonomiju, nabavlja marksističku literaturu do koje u zemlji nije mogao doći, a zatim se, iste jeseni, upisuje na Pravni fakultet u Beogradu. Bilo je to vrijeme kada se na Beogradskom univerzitetu Partija i SKOJ javljaju kao prvorazredan činilac političkog života studentske omladine, i kad političke akcije mladih revolucionara u borbi za autonomiju univerziteta i za demokratska prava naših naroda nalaze sve širi odjek i podršku i van granica Jugoslavije, i upravo u takvoj sredini i takvom pokretu Lola je mogao do maksimuma izraziti svoju, izvanrednom memorijom i radom formiranu, erudiciju, kao i visoku kulturu, govornički dar, talent organizatora, politički takt tribuna, a istodobno se, u zajedničkoj borbi i zajedničkim progonima, potvrditi i kao human čovjek i prisan drug. Već 1935. primljen je u SKOJ i izabran za člana Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja, a 1936. član je KPJ. U vrijeme kad su fašističke države od verbalnih prijetnji svjetskom miru prešle na ratne pohode (Etiopija) i otvorene oružane intervencije (Španija), Lola je bio gotovo stalni delegat jugoslavenske omladine na svim značajnijim svjetskim mirovnim omladinskim skupovima (Ženeva, Bruxelles, Pariz), i svojom je načelnošću i ugledom znatno doprinio da već afirmiran mirovni pokret mladih u Jugoslaviji dobije i međunarodno priznanje, koje se ogledalo u činjenici što su jugoslavenski prijedlozi rezolucija usvajani kao zvanični dokumenti tih skupova.
Kad je drug Tito, 1937. godine, postao generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije, on Lolu postavlja na Čelo Centralne izvršne komisije pri Centralnom komitetu KPJ (koja će prerasti u Centralni komitet SKOJ-a), i povjerava mu oživotvorenje svojih koncepcija o omladinskom pokretu. Prema tim koncepcijama, trebalo je SKOJ, poslije krize u koju je zapao 1936, iz osnova reorganizirati i pretvoriti ga u rukovodeću jezgru naprednog opće-jugoslavenskog pokreta mladih. Lola je postao jedan od najbližih Titovih suradnika, i sve njegove načelne stavove s uspjehom je provodio u revolucionarnu praksu. On je i mirovni pokret mladih, od nerealnih pacifističkih shema, znalački transformirao u snažan antifašistički omladinski front, u pokretu u kojem će se od akcionog jedinstva stvarati idejno-politička monolitnost. On je bio organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i časopisa ("Student", "Mladost"), suradnik partijskih organa ("Proleter"), pisac letaka, proglasa, tekstova — i, pored sve političke angažiranosti, i odličan student. Godine 1939. je diplomirao, a 1940. upisao se na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta.
Uoči rata, kurs Centralnog komiteta KPJ na pripreme za obranu zemlje provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije, i posebna se pažnja posvećuje učvršćivanju suradnje i sinkronizaciji akcija revolucionarnih studenata svih jugoslavenskih univerziteta. SKOJ, koji je, poslije prvog svjetskog rata izložen stalnim udarcima, često dolazio na periferiju političkih tokova, sada je prvorazredan politički činilac političkog života zemlje, i prvi je put u svojoj historiji registrirao više od 10.000 aktivnih članova.
Ni surovi režim u bilećkom koncentracionom logoru, u koji je interniran 1940, nije slomio Lolin revolucionarni duh; samo mu je ojačavao vjeru u opravdanost revolucionarnih ciljeva kojima je dao svoju mladost. Sada već istaknuti omladinski i partijski rukovodilac, poslije izlaska iz Bileća Lola, prema Titovim uputama, organizira VI zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na toj je konferenciji ponovo aklamiran za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a i za delegata na V zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnog komiteta KPJ. Lolin referat, kao i rezolucija VI zemaljske konferencije SKOJ-a koju je on animirao, bili su rezime cjelokupnog pređenog puta te organizacije mladih komunista i posljednji apel članstvu da se pripremi za predstojeće događaje.
Poslije fašističke okupacije Jugoslavije, Lola preuzima najodgovornije dužnosti u pripremama za ustanak. Sudjeluje na Majskom savjetovanju u Zagrebu, rukovodi sastankom Centralnog komiteta SKOJ-a krajem juna u Beogradu, a bio je i jedan od šestorice članova CK KPJ koji su, s historijske sjednice 4. jula 1941, narodima Jugoslavije uputili poziv na oružanu borbu. U julu i augustu 1941, Lola neposredno rukovodi akcijama skojevaca u okupiranom Beogradu, a u septembru iste godine prelazi na slobodnu teritoriju, u Užice. Dvadeset šestog septembra sudjeluje na vojnom savjetovanju u Stolicama, gdje je, uz ostalo, odlučeno da se u svim krajevima Jugoslavije formiraju glavni štabovi, a da se Glavni štab preimenuje u Vrhovni štab. Jedan od članova Vrhovnog štaba bio je i Lola. Zbog uspješnijeg organiziranja narodnooslobodilačkog pokreta, putuje po svim krajevima Jugoslavije, Kao osobni izaslanik druga Tita, sa specijalnim zadacima nekoliko puta odlazi i u okupirani Zagreb.
No, pored svih općih obaveza koje mu je nametala funkcija člana CK KPJ i Vrhovnog štaba, Lola i sada najviše vremena posvećuje omladini. On je pokretač i glavni urednik "Omladinske borbe", i istodobno Član redakcijskog kolegija "Borbe"; ovi listovi izlaze već 1941. u oslobođenom Užicu. Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u narodnooslobodilačkom pokretu okupila sva rodoljubiva i antifašistički raspoložena omladina, Lola daje i organizacione oblike. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima zemlje dobivali različite nazive, stvara se, krajem 1942, na kongresu u Bihaću, masovni jedinstveni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije. Kroz taj je Savez stotine hiljada mladića i djevojaka pristupilo narodnooslobodilačkom pokretu, a Lolina zasluga u stvaranju tog Saveza je neprocjenjiva.
U času kada se spremao da poleti avionom u Kairo, kao prvi izvanredni i opunomoćeni delegat Vrhovnog štaba i druga Tita, odnosno nove Jugoslavije, poginuo je na Glamočkom polju, pogođen bombom iz neprijateljskog aviona, 27. novembra 1943. godine.
Narodnim herojem proglašen je 18. novembra 1944. god
titanik @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare