Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - studeni 2008
nedjelja, studeni 30, 2008
Rođen je 23. travnja 1916. u Zagrebu, Hrvatska. Potječe iz demokratske porodice poznatog hrvatskog političara dr.

Ivana Ribara. Osnovnu školu i gimnaziju, pohađao je u Karlovcu i Beogradu. Inteligentan, stekavši već u roditeljskoj kući radne navike i temeljito poznavanje stranih jezika, Lola je tokom cijelog školovanja nastojao da stekne što čvršći obrazovni temelj i što širu kulturu.

Kroz našu nacionalnu historiju i kroz naše književnosti, u stalnom kretanju i upoznavanju s različitim nacionalnim sredinama, on je u sebi zarana razvio jednaku ljubav za sve naše narode. Kao odličan đak, u višim je razredima gimnazije pokazao posebno interesiranje za društvene nauke, za političku ekonomiju i politologiju, čiji je praktični građanski oblik provjeravao u političkom životu stare Jugoslavije. U traganju za idejnom orijentacijom, Lolu ne zadovoljavaju nastavni planovi i programi tadašnje gimnazije. Sam proučava klasike idealističke i materijalističke filozofske škole: Nietzschea, Voltairea, Hegela — da bi se idejno opredijelio za Marxa i Lenjina. Bila je to logična idejna evolucija slobodarski nastrojenog mladića, koji, mada iz situirane građanske obitelji, kroz paralelni studij klasika marksizma i prakse građanske politike, racionalistički prihvaća naučni socijalizam kao svoj pogled na svijet, a program avangarde radničke klase kao svoj životni cilj.

Na početku školske 1934/35. godine, Lola je stigao u Pariz da studira političke nauke, ali poslije atentata na kralja Aleksandra (po savjetu Svetozara Pribićevića) napušta Francusku.

Odlazi u Ženevu, gdje uči metodologiju naučnog rada, studira političku ekonomiju, nabavlja marksističku literaturu do koje u zemlji nije mogao doći, a zatim se, iste jeseni, upisuje na Pravni fakultet u Beogradu. Bilo je to vrijeme kada se na Beogradskom univerzitetu Partija i SKOJ javljaju kao prvorazredan činilac političkog života studentske omladine, i kad političke akcije mladih revolucionara u borbi za autonomiju univerziteta i za demokratska prava naših naroda nalaze sve širi odjek i podršku i van granica Jugoslavije, i upravo u takvoj sredini i takvom pokretu Lola je mogao do maksimuma izraziti svoju, izvanrednom memorijom i radom formiranu, erudiciju, kao i visoku kulturu, govornički dar, talent organizatora, politički takt tribuna, a istodobno se, u zajedničkoj borbi i zajedničkim progonima, potvrditi i kao human čovjek i prisan drug. Već 1935. primljen je u SKOJ i izabran za člana Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja, a 1936. član je KPJ. U vrijeme kad su fašističke države od verbalnih prijetnji svjetskom miru prešle na ratne pohode (Etiopija) i otvorene oružane intervencije (Španija), Lola je bio gotovo stalni delegat jugoslavenske omladine na svim značajnijim svjetskim mirovnim omladinskim skupovima (Ženeva, Bruxelles, Pariz), i svojom je načelnošću i ugledom znatno doprinio da već afirmiran mirovni pokret mladih u Jugoslaviji dobije i međunarodno priznanje, koje se ogledalo u činjenici što su jugoslavenski prijedlozi rezolucija usvajani kao zvanični dokumenti tih skupova.

Kad je drug Tito, 1937. godine, postao generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije, on Lolu postavlja na Čelo Centralne izvršne komisije pri Centralnom komitetu KPJ (koja će prerasti u Centralni komitet SKOJ-a), i povjerava mu oživotvorenje svojih koncepcija o omladinskom pokretu. Prema tim koncepcijama, trebalo je SKOJ, poslije krize u koju je zapao 1936, iz osnova reorganizirati i pretvoriti ga u rukovodeću jezgru naprednog opće-jugoslavenskog pokreta mladih. Lola je postao jedan od najbližih Titovih suradnika, i sve

njegove načelne stavove s uspjehom je provodio u revolucionarnu praksu. On je i mirovni pokret mladih, od nerealnih pacifističkih shema, znalački transformirao u snažan antifašistički omladinski front, u pokretu u kojem će se od akcionog jedinstva stvarati idejno-politička monolitnost. On je bio organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i časopisa ("Student", "Mladost"), suradnik partijskih organa ("Proleter"), pisac letaka, proglasa, tekstova — i, pored sve političke angažiranosti, i odličan student. Godine 1939. je diplomirao, a 1940. upisao se na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta.

Uoči rata, kurs Centralnog komiteta KPJ na pripreme za obranu zemlje provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije, i posebna se pažnja posvećuje učvršćivanju suradnje i sinkronizaciji akcija revolucionarnih studenata svih jugoslavenskih univerziteta. SKOJ, koji je, poslije prvog svjetskog rata izložen stalnim udarcima, često dolazio na periferiju političkih tokova, sada je prvorazredan politički činilac političkog života zemlje, i prvi je put u svojoj historiji registrirao više od 10.000 aktivnih članova.

Ni surovi režim u bilećkom koncentracionom logoru, u koji je interniran 1940, nije slomio Lolin revolucionarni duh; samo mu je ojačavao vjeru u opravdanost revolucionarnih ciljeva kojima je dao svoju mladost. Sada već istaknuti omladinski i partijski rukovodilac, poslije izlaska iz Bileća Lola, prema Titovim uputama, organizira VI zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na toj je konferenciji ponovo aklamiran za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a i za delegata na V zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnog komiteta KPJ. Lolin referat, kao i rezolucija VI zemaljske konferencije SKOJ-a koju je on animirao, bili su rezime cjelokupnog pređenog puta te organizacije mladih komunista i posljednji apel članstvu da se pripremi za predstojeće događaje.

Poslije fašističke okupacije Jugoslavije, Lola preuzima najodgovornije dužnosti u pripremama za ustanak. Sudjeluje na Majskom savjetovanju u Zagrebu, rukovodi sastankom Centralnog komiteta SKOJ-a krajem juna u Beogradu, a bio je i jedan od šestorice članova CK KPJ koji su, s historijske sjednice 4. jula 1941, narodima Jugoslavije uputili poziv na oružanu borbu. U julu i augustu 1941, Lola neposredno rukovodi akcijama skojevaca u okupiranom Beogradu, a u septembru iste godine prelazi na slobodnu teritoriju, u Užice. Dvadeset šestog septembra sudjeluje na vojnom savjetovanju u Stolicama, gdje je, uz ostalo, odlučeno da se u svim krajevima Jugoslavije formiraju glavni štabovi, a da se Glavni štab preimenuje u Vrhovni štab. Jedan od članova Vrhovnog štaba bio je i Lola. Zbog uspješnijeg organiziranja narodnooslobodilačkog pokreta, putuje po svim krajevima Jugoslavije, Kao osobni izaslanik druga Tita, sa specijalnim zadacima nekoliko puta odlazi i u okupirani Zagreb.

No, pored svih općih obaveza koje mu je nametala funkcija člana CK KPJ i Vrhovnog štaba, Lola i sada najviše vremena posvećuje omladini. On je pokretač i glavni urednik "Omladinske borbe", i istodobno Član redakcijskog kolegija "Borbe"; ovi listovi izlaze već 1941. u oslobođenom Užicu. Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u narodnooslobodilačkom pokretu okupila sva rodoljubiva i antifašistički raspoložena omladina, Lola daje i organizacione oblike. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima zemlje dobivali različite nazive, stvara se, krajem 1942, na kongresu u Bihaću, masovni jedinstveni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije. Kroz taj je Savez stotine hiljada mladića i djevojaka pristupilo narodnooslobodilačkom pokretu, a Lolina zasluga u stvaranju tog Saveza je neprocjenjiva.

U času kada se spremao da poleti avionom u Kairo, kao prvi izvanredni i opunomoćeni

delegat Vrhovnog štaba i druga Tita, odnosno nove Jugoslavije, poginuo je na Glamočkom polju, pogođen bombom iz neprijateljskog aviona, 27. novembra 1943. godine.

Narodnim herojem proglašen je 18. novembra 1944. godine.

titanik @ 15:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 28, 2008
titanik @ 23:22 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 25, 2008
Danas je u BIH DAN drzavnosti.
Na danasnji dan 1943. godine vjecnici su se  okupili u Mrkonjic Gradu da  bi odrzali ZAVNOBiH, na kome su   udareni temelji BiH. Odluke sa  zasjedanja potvrdjene su u Jajcu 29.11.1943. na II zasjedanju  AVNOJ-a
titanik @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Joakim Rakovac (Rakovci kraj Poreča, 14. listopada 1914. - 18. siječnja 1945.), istarski antifašist, partizan i narodni heroj.

Joakim Rakovac rođen je u selu Rakovci (Rahovci) desetak kilometara od Poreča. Završio je talijansku osnovnu školu, ali na poticaj roditelja čita tada zabranjene knjige na hrvatskom jeziku. Drugi svjetski rat i napad na Jugoslaviju 4. travnja 1941. dočekao je kao pripadnik specijalnih ratnih bataljuna talijanske vojske. Već 1942. godine vraća se u Istru, jedni izvori govore da je pobjegao iz talijanske vojske, drugi da je otpušten. Uglavnom, čim se vratio susreće se s antifašizmom i počinje se povezivati s antifašističkim pokretom u Hrvatskoj. Osnivač je seoskog narodnooslobodilačkog odbora (NOO) koji širi ideje antifašizma po Poreštini.

U ljeto 1943. vodi prvu veću skupinu Istrana prema Gorskom kotaru kako bi se priključili partizanima. Ubrzo je postao predsjednikom NOO-a za Istru. Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine sudjeluje u razoružavanju garnizona u Cerovlju, potom u oslobađanju Pazina, a 14. rujna s manjom skupinom boraca ulazi u Poreč. Sudjeluje u donošenju povijesnih Pazinskih odluka kojima se Istra odcjepljuje od Italije i sjedinjuje s maticom Hrvatskom.

Nakon njemačkog zauzimanja Istre neumorno radi na terenu, obilazi istarska sela i potiče ljude na ustanak i organizira antifašiste sve s ciljem oslobođenja Istre. Za vrijeme sastanka NOO u selu Korenići iznad Limske Drage upadaju Nijemci, te svatko bježi na svoju stranu. Rakovac je pogođen dum-dum metkom, ali je uspio pobjeći u obližnju šumu gdje je iskrvario. Pronađen je drugi dan mrtav u snijegu.


titanik @ 09:25 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 20, 2008

Rođen je 9. veljače 1914. godine u Šagudovcu, Donja Stubica, Hrvatska, u siromašnoj seljačkoj porodici. Škrta zagorska zemlja nije mogla prehranjivati obitelj Lisak, pa se Jankov otac uputio u svijet još prije prvog svjetskog rata. Poslije dvije godine uzaludnih traženja posla, vratio se kući; obitelj je morala živjeti i dalje u neimaštini, gotovo bijedi.

Ipak je Janko uspio završiti limarski i vodoinstalaterski zanat u Mariji Bistrici, i radio je kao radnik te struke sve dok nije pozvan na odsluženje vojnog roka, 1934. godine. Već u vrijeme šegrtovanja počeo se zanimati za literaturu o radničkom pokretu i za sam pokret. Čim je postao kvalificirani radnik, uključio se, kao izrazito aktivan Član, u rad Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza, popularnog URS-a, koji je u to vrijeme i u Hrvatskom zagorju postepeno prelazio u ruke komunista. Tada je postao i član SKOJ-a. Isticao se u raspačavanju letaka, partijske štampe i drugih materijala.

Registrirali su ga i organi vlasti kao "opasnog komunista".

Poslije odsluženja vojnog roka, zaposlio se u Zagrebu u jednoj radionici, i tu se još čvršće povezao s komunistima, radeći u sindikatima. Tu je 1935. godine postao i Član Komunističke partije. Bito je to vrijeme velikog komunističkog sindikalnog rada putem URSSJ-a, štrajkova i demonstracija, i sindikalnih i političkih. Na raspačavanju letaka komunističkog sadržaja, uhapšen je 1936. godine. Poslije toga ga je zagrebačka policija prognala iz Zagreba na pet godina.

Izvjesno je vrijeme živio u rodnom kraju pod paskom policije. Nije dugo izdržao u tom prisilnom boravku. Po nalogu Komunističke partije, i da bi izbjegao paski policije, upućen je na rad u Beograd, gdje je ušao u Pokrajinski komitet SKOJ-a za Srbiju. Na ovom poslu vrlo se brzo istakao kao sposoban organizator u učvršćivanju i širenju skojevske organizacije. Prelaskom u Srbiju mijenja svoje prezime u Lisjak.

Povjerena mu je i nova dužnost: godine 1940. postao je sekretar četvrtog rejonskog komiteta KPJ u Beogradu. Iskusni skojevac, komunist, neumorno je radio izvršavajući partijske zadatke. Uvijek se nalazio u prvim borbenim redovima, u vrijeme kad se i u Beogradu sve vise razvijao komunistički pokret. Na tom poslu zatekla ga je i okupacija zemlje, i Lisak se odmah, kao i tisuće drugih komunista, uključio u rad na pripremi za ustanak, na skupljanje oružja, organizaciju otpora okupatoru.

Prebacio se u Zemun, i tu postao sekretar Sreskog komiteta KPJ, u rujnu 1941. godine. Zahvaljujući njegovom neumornom radu, samoprijegoru i borbenosti, u Zemunu se, i u uvjetima okupacije, sve više počeo osjećati rad komunista — stvoreni su dobri temelji za djelovanje narodnooslobodilačkog pokreta. Zemun je tada imao oko šezdeset članova KP, a njihov se rad osjetio u svakoj ulici tog grada. Lisak je tada organizirao i rad tehnike Sreskog komiteta, koja je štampala vijesti i letke povodom tadašnjih burnih događaja. Odlazio je na sastanke ćelija u samom gradu, a bio je čvrsto povezan i s Okružnim komitetom KPJ u Beogradu, koji je neposredno rukovodio radom Sreskog komiteta.

Poslije velikih provala u partijsku organizaciju u Beogradu, u proljeće 1942. godine, imenovan je za sekretara Mesnog komiteta KPJ za Beograd, u ljeto 1942. godine. Na toj dužnosti ostao je kratko vrijeme, do siječnja 1943. godine. Uspio je, zajedno sa svojim drugovima i suborcima, uspostaviti dosta jaku mrežu partijskih delija u okupiranom Beogradu, obnovio je rad tehnike Mesnog komiteta i rad tehnika rejonskih komiteta. Uspostavio je dobre veze s partizanskim odredima i uspio u njih prebaciti mnoge kompromitirane drugove. Organizirao je i rad Narodnooslobodilačke fronte i skupljanje priloga za narodnooslobodilački pokret. Tada su bile stvorene i udarne grupe za uništenje neprijatelja u gradu. Učinio je još mnogo drugih stvari za uspješan razvoj narodnooslobodilačkog pokreta u okupiranom Beogradu. Medu posljednjim takvim važnim akcijama bilo je rasturanje letaka povodom 25-godišnjice Oktobarske revolucije, u studenom 1942. godine, i montiranje radio-stanice na Zelenom vencu, u siječnju 1943. godine.

Zahvaljujući provali policije u partijsku organizaciju Beograda, Lisak je uhapšen 16. siječnja 1943. godine, u Prištinskoj ulici. Dao je, prilikom hapšenja, žestok otpor, ali su ga policajci ipak savladali. Pred policijom držao se herojski, nije rekao niti svoje ime. Umro je od batina, u zatvoru Specijalne policije u Beogradu, poslije desetak dana.

Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1952. godine.

postao je član Partije.

titanik @ 06:50 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, studeni 19, 2008

 

Rano je prišao naprednom revolucionarnom radničkom pokretu i Komunističkoj partiji Jugoslavije.

Kada je u Španiji buknuo građanski rat, zajedno sa ostalim dobrovoljcima iz Jugoslavije pri­javio se za međunarodne antifašističke brigade. Na bojištima Španije pokazao je vanredno junaštvo i vojne sposobnosti. Zbog toga mu je dodijeljen čin poručnika Vojske španske Republike.

Posle povratka u zemlju radio je pod neposrednim rukovodstvom Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Prekaljen borac i odličan organizator, po direktivi Centralnog komiteta KPJ odlazi u Njemačku sa specijalnim zadatkom da uspostavi vezu sa jugoslavenskim španskim dobrovoljcima i da orga­nizuje njihovo bjekstvo iz nemačkih i francuskih koncentracionih logora. U tom cilju je u toku 1941. godine nekoliko puta, uz najveću opasnost po život, odlazio u Njemačku i vraćao se natrag. Veliki broj španskih bo­raca uspeo je njegovom zaslugom da se 1941. godine vrati u zemlju i da svoje bogato ratničko iskustvo iz španskog rata stavi u službu Narodnooslobodilačkoj borbi naših naroda.

Junački je poginuo u jednom iznenadnom sukobu na Žumberku, u blizini Zagreba, krajem 1941. godine.

titanik @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 2, 2008
Dokazi o etničkom čišćenju

Nudeći našim ljudima iz konclogora u Dalmaciji ili u Italiji utočište i sklonište u tuđini, u nepoznatom kraju, kod nepoznatih ljudi, a nakon što su im popalili sela, talijanski fašisti su, zapravo, provodili politiku denacionalizacije okupiranih područja, te asimilacije njihovih stanovnika - preseljavanjem, a to je - etničko čišćenje, ratni zločin

Još jedna, gotovo neistraživana, dokumentacija o fašističkim logorima uz istočnu (našu) jadransku obalu 1942-1943. potvrđuje kako je stradao narod na ovim prostorima. Potvrđuju to dokumenti Komande VI. armijskog korpusa - Civilna kancelarija, primjerice dokument br. 1590/T.G. prot. V.P. 39 od 27. travnja 1942. XX, u kojem je riječ o internaciji, a koji je poslan komandama pješadijskih divizija Marche (V.P. 32), Messina (V.P. 91), Cacciatori delle Alpi (V.P. 100), Murge (V.P. 154) i Emilia (V.P. 155), zatim Komandi Alpske divizije Taurinense (V.P. 200), Komandi Kraljevskih karabinjera VI. armijskog korpusa - sjedište, te na znanje Njegovoj ekselenciji Prefektu iz Kotora.
U tom dokumentu dopunjavaju se propisi o načinu interniranja u logore na tvrđavi Mamula i na Prevlaci, i to svih osoba koje su pod civilnom vlasti prefekta iz Kotora. Ističe se da u normalnoj situaciji vlast, prije interniranja, treba da obavještava Komandu VI. armijskog korpusa, pa ona određuje logor u koji će pojedinac ili grupa biti upućeni, a prijedlog o interniranju podnose prefektu iz Kotora komande divizije (radi odluke). U slučaju iznenadne - hitne ratne potrebe i operacija velikog obujma, komande divizija izravno predlažu internaciju Komandi VI. armijskog korpusa, a zapovjednik Korpusa poslije obavještava prefekta u Kotoru (I. zona).
U II. zoni, kad komande divizija obavijeste o internaciji i nadležne hrvatske policijske vlasti i Komandu VI. korpusa, zapovjednik Korpusa odlučivao je o svakoj internaciji civilnih osoba, bilo da se odnose na obitelji, skupine ili cijelo selo. U III. zoni, u svakom slučaju (i u normalnoj situaciji i u slučaju hitne ratne potrebe), zapovjednik Korpusa odlučivao je o svakoj internaciji. Nijedan internirani nije više mogao biti oslobođen logora bez odobrenja zapovjednika armijskoga korpusa - generala R. Dalmazza i dodijeljenog mu časnika Luigiaja Ononia (taj dokument preveden je i sravnjen 8. studenoga 1945. na Cetinju).
On potvrđuje tko je odobravao - naređivao slanje ljudi u konclogore, a tako je bilo na cijelome prostoru pod talijanskom okupacijom, odnosno da je bilo i - samovolje logorskih zapovjednika (HDA-ZKRZ-GUZ 1945, spisi 2624/16, kutija br. 51).

U logore i nemoćni

Sljedeći dokument što ga uvijek treba imati na umu, onaj je Komande VI. armijskog korpusa - Civilna kancelarija, broj 1297/42, V.P. 30/III/1942., o koncentracionim logorima, a koji je također poslan navedenim divizijama, zatim Komandi CC.RR. armijskoga korpusa (sjedište) i na znanje Komandi 2. armije (V.P. 10), Intendaturi 2. armije (V.P. 10), komandi artiljerije VI. korpusa (sjedišta), Komandi inženjeraca VI. korpusa, direkcijama saobraćaja, saniteta, komesarijata, administracije i konjske i veterinarske direkcije VI. korpusa (sjedište). U njemu se navodi da su osnovani koncentracioni logori Mamula (na ulazu u Boku kotorsku) i na Prevlaci (oko dva kilometra od rta Oštro), te da zapovjednik VI. korpusa naređuje:
1. Da se u tvrđavu Mamula upute:
a) civili oba spola: starci, žene, djeca i nemoćni, za koje ne postoje direktne krivnje, a kojima je potrebno ograničiti slobodno kretanje, radi mjera sigurnosti ili javne sigurnosti;
b) uhapšeni i zatvoreni za koje se dobilo uvjerenje da su prema njima potrebne mjere opreza (uzimanje talaca i dr.).
Za ove posljednje, utvrđenje krivnje ima se staviti u dužnost komandama divizija, koje će izvršiti istragu i izvijestiti ovu komandu o odlukama" (HDA-ZKRZ-GUZ 1945., spisi 26524/16, kutija 51).

Zabrane - i sastajanja!

Za rasvjetljavanje konclogorske problematike vrlo je značajan dokument kojim zapovjednik talijanske divizije Sassari, u skladu s naređenjem zapovjednika 2. talijanske armije, preuzima svu vojnu i građansku vlast na području Knina, tvrdeći da su hrvatske vlasti podložne mojim izravnim zapovijedima.
Nakon preuzimanja sve vlasti, naredio je:
1. Svim građanskim osobama zabranjuje se kretanje po ulicama od 21 do 05 sati: svatko tko u to vrijeme bude zatečen bez moje izričite dozvole, bit će uhapšen; ako na poziv organa javne sigurnosti pokuša pobjeći, bit će strijeljan.
2. Svatko tko ne pripada regularnim hrvatskim oružanim snagama, a ima oružje, eksplozivnog materijala i municije, dužan je predati ih 2. kolovoza t.g., odnosnim hrvatskim oružničkim vlastima.
3. Svatko tko ne pripada regularnim hrvatskim oružanim snagama ili tko nije proviđen mojom izričitom pismenom dozvolom, a bude zatečen da se kreće sa oružjem, bit će smjesta strijeljan.
4. Svatko tko učini nasilje nad osobom ili stvari bit će smjesta strijeljan.
5. Zabranjeni su privatni i javni sastanci, izuzeto oni u mjestima bogoslužja.
6. Zabranjeno je svako kretanje bilo kakvih motornih vozila koji nisu proviđeni mojom izričitom dozvolom.

Nema povratka u rodni kraj

Dano u Kninu 1. kolovoza 1941. XIX., general-zapovjednik Divizije Furio Monticolli" (HDA-ZKRZ-GUZ 1945, kutija br. 6, inv. br. 10789).
Major M. Marucci, koji je bio dodijeljen Štabu VI. armijskoga korpusa - Civilna kancelarija, a prema naređenju šefa Generalštaba, izdao je 7. travnja 1942. (XX) vojni akt br. 1354/1942. - V.P. 39, poslan zapovjednicima pješadijskih divizija Marche, Messina, Cacciatori delle Alpi i Emilia (V.P. 32, 91, 100, 155), Komandi alpske divizije Taurinense (V.P. 200) i Komandi Kralj. karabinjera VI. armijskog korpusa (sjedište), vezujući to s aktom broj 1297/t.g. od 30. ožujka 1942. Poslao im je i akt Ureda ustrojstva 2. armijskoga korpusa izdan 17. ožujka 1942. pod br. 01971 O pravilima unutrašnje organizacije koncentracionih logora za političke zatvorenike, u kojima se ističe - različitost strukture konclogora, specijalne prilike u istom logor, te način pridržavanja dotadašnjih propisa o interniranim ženama i o onima koji su tek pod istragom (kojima tek treba dokazati krivnju). (HDA-ZKRZ-GUZ 1945., kutija br. 6).
Možda za ovu prigodu najznačajniji dokument onaj u kojem je općinska uprava u Crnom Lugu (Bosconero), kotar Čabar, molila 18. lipnaj 1943. (broj 668/43), riječku Prefekturu da iz konclogora Treviso bude oslobođeno stanovništvo područnog sela Malo Selo, koje je 2. kolovoza 1942. bilo svekoliko internirano. Molbi je priložen popis od 108 interniraca, te istaknuto njihovo dobro vladanje u logoru. Nakon provedene stanovite policijske istrage, kapetan Felice Nappi, komandir karabinjerske čete, izvijestio je Questuru u Rijeci: ... Internirani su nakon uništenja sela Malo Selo, gdje su stanovali, a u svrhu zaštite. Protivim se udovoljenju molbe za oslobađanje, napominjući da u Crnom Lugu ne bi našli ni stana ni pomoći, te, ukoliko bi bilo moguće, bilo bi svrsishodno dodijeliti ih kakvoj poljoprivrednoj zadruzi u Italiji, dajući im time zanimanje i rad.
Nudili su im, dakle, utočište i sklonište u tuđini, u nepoznatom kraju, kod nepoznatih ljudi, a to je politika denacionalizacije okupiranog teritorija i asimilacije njegova stanovništva - preseljavanjem, odnosno - etničko čišćenje, kako je, obrađujući taj slučaj 17. svibnja 1947., zaključio dr. Vladimir Jenko u Rijeci-Sušaku.
(Nastavlja se)

Život u dvije priče

Unutrašnji život u konclogoru Molat bio je strašniji i nepodnošljiviji nego u bilo kojem od 200 logora talijanskih fašista na našoj jadranskoj obali i u Italiji, što je fašističko Ministarstvo rata pokušalo prikriti "humanim" propisima. Kako u interesu zaštite građana od stresa neke priče i nije uputno iznositi javno, evo onih manje šokantnih

Nadovezujući se na već spomenute dokumente, nemoguće je izbjeći naredbu 2. armije (talijanske) - Ured ustrojstva o Propisima za funkcioniranje konclogora za politički sumnjive osobe (zatvorenike), a u kojem se kaže da nadležne komande moraju nadzornu službu u logorima za političke zatvorenike organizirati na način da pruži apsolutnu garanciju kako će svaki pokušaj bijega biti energično i efikasno spriječen, i da svaki zatvorenik stekne uvjerenje kako nitko živ ne može izići iz logora... (to se odnosi na kućni red, straže, ophodnje itd.).
U tu svrhu interniranima je bilo zabranjeno:
a) da se noću približe žici u logorima;
b) da noću u konačištima iziđu iz prostorija radi kretanja u dvorištima.
Stražari su morali biti - specijalni karabinjeri, izuzeti iz armijskih korpusa. Svaka logorska komanda morala je izraditi vlastite propise za slučaj uzbune, zračnog napada, požara u logoru itd. Te propise odobravala je komanda nadležne divizije ili teritorijalne obrane u čijoj je nadležnosti bio logor.

Idila iz pravila

Slika stupova srama za koje su u logoru Molat vezivali internircePostupak s osumnjičenicima obuhvaćao je devet točaka:
1. internirani su smatrani zatvorenicima (u vlastitoj odjeći), što je podrazumijevalo i jedino - grupne izlaske;
2. učestalo, strogo i detaljno trebalo je pregledavati nove zatvorenike u konclogoru;
3. prozivke su morale biti što češće;
4. zabranjeno je bilo igrati karte, a pušiti se moglo jedino za danje šetnje;
5. svećenici i kaluđeri, koji su bili smješteni u posebnim prostorima, nisu imali pravo ispovijedanja;
6. dvije žene od povjerenja detaljno su morale pretresti internirane žene - prije ulaska u logor, te ih odvojiti od muškaraca, i upozoriti na zabranu kretanja izvan logora;
7. u barakama je trebalo biti po 20 interniranih, s izabranim starješinom koji zna talijanski;
8. logoraši su svakih 15 dana mogli kući pisati po jednu poštansku dopisnicu, s tim što je sva pošta bila strogo cenzurirana;
9. sve koji su kršili logorsku disciplinu trebalo je staviti u logorski zatvor ili okovati, a pokušaje pobune odmah prijaviti vojnome ratnom sudu okruga.
Komandanti logora bili su ovlašteni da u logoru primijene pravila o sudskim zatvorima.
U spomenutim pravilima bilo je još štošta napisano, primjerice o sanitetskoj i higijenskoj službi (zdravstveni pregledi, kupaonica s vrućom vodom, liječnik u ambulanti, upućivanje teških bolesnika u najbližu stalnu vojnu bolnicu), o administraciji i opskrbi (da je internircima zabranjeno prodavati dragocjenosti i ostale vrijednosti skuplje od 20 lira kako bi u kantini nabavili voće i duhan, da će dobivati obroke kakve je Ministarstvo rata propisalo za dočasnike i vojnike u trupama, s mogućnošću nabave sezonskog voća), da će svaki logoraš dobiti po jedan ručnik, porciju, limenu posudu, žlicu, slamaricu, tri ćebeta, 7 kg slame za ležaj, sapun, kuhinjske predmete i sve što im je potrebno za čistoću u stvarnoj visini potrošnje, da u logoru logoraši neće ništa raditi osim cijepanja drva za kuhanje, pranja porcija i kupanja, zatim održavanja prostorija, nošenja vode itd.
Takva pravila potpisao je general armijskog korpusa Mario Roata (prevedena su i ujednačena s originalom u Cetinju 8. studenoga 1945.), a sjećanja logoraša ne sadrže ni minimum takve idiličnosti, već besprimjernu okrutnost.

"Otok suza i smrti"

U listiću Dalmatinka u borbi (god. I. br. 1), što ga je 15. travnja 1943. izdao Odbor AFŽ-a za Dalmaciju, strši tekst Molat - otok suza, stradanja i smrti, u kojem je Milenka Sekulić napisala: Molat - lijepi i krševiti otok na Jadranskom moru! Nekad gordi čuvar plavog mora, danas je strašno ime za stotine i tisuće naših očeva, majki, djece, sestara i braće, boraca za slobodu Dalmacije... ’Campo concetramento’. Mislili su krvavi fašisti da će pokolebati borbeni moral naših boraca odvođenjem njihovih porodica na taj strašni otok... Na Molatu zatvorenici žive pod šatorima, na goloj zemlji, gladni, žedni, goli i bosi. Čak 5000 zatvorenika logora svrstava se svako jutro u redove i jedan po jedan prima pola litre vode dovezene na otok brodom-cisternom. To pola litre vode služi im za pranje i piće. A obrok tople vode s nekoliko zrna graha u njoj dovoljan je samo za najokrutniju smrt na koju su fašisti osudili naše roditelje i braću: za tiho umiranje.
Na Molatu se umiralo od gladi, žeđe i studeni, od suza, poniženja i bezakonja, od batina i životinjskih postupaka crnokošuljaša. Na Molatu, toj živoj grobnici ljudi, žena i djece, danomice haraju najstrašnije bolesti, koje crpe i posljednju snagu iznemoglih robijaša koje nije dotukao bijedni život i okrutna čizma tamničara..."
Nadalje se u tom tekstu navodi kako su iz pakla pobjegla dvojica, te pokušala još sedmorica (uspjelo je šestorici, a sedmog su noću vidjeli i izrešetali, te cijeli logor prisilili da ga gleda).
Žena koja se izvukla iz molatske grobnice i o tome pričala, istakla je: Od toga dana život je u logoru postao teži.

Zubi ispadali od gladi

- Budući da sam i ja jedan od interniraca, uhapšenih 15. siječnja 1943. na otoku Ugljanu, te zatvorenih, grubo ispitivanih i zlostavljanih sedam dana u podrumskom prostoru škole u Preku, a nakon toga (21. siječnja 1943.) M/b Sv. Josip, luke pripadnosti Lukoran, prevezen u koncentracijski logor na Molatu, ističem: u srcu zime bili smo smješteni u male šatore (tende), predviđene za dvojicu, a nas je bilo četvorica. Naletom vjetra, tende smo morali držati rukama, da ih vjetar ne iščupa i odnese. Tek poslije mjesec dana prebačeni smo u barake - ispričao je u svojem još neobjavljenom tekstu Boris Baraba iz Zadra, dodajući: Na svakom kraju barake bile su postavljene ’kible’, a jedna i u sredini, za fiziološke potrebe noću. Kako nas je u barakama bilo bolesnih i nemoćnih, od nas više od 200 uvijek je netko bio na toj nesretnoj ’kibli’, ili je vršio nuždu ili je povraćao. To je u baraci bio dodatni smrad, a bili smo jako isrcpljeni od gladi, buha i ušiju. Cijele noći smo se češali i ’gledali’ one na ’kiblama’. Tako je proticao naš ’noćni odmor’. Mnogo puta nisu protiv smrada pomogla ni česta pranja barake lizolom...
Dio priče Ive Stamaća, ispričane nedavno (6. listopada 2001.) u jednim novinama, glasi: Mene su u logor odveli 28. siječnja 1943., točno na rođendan, noću, s majkom i sestrom. Već prvog dana nije se moglo spavati od stjenica, ušiju i žohara. Ujutro bi nas, čim zatrubi truba, šibama istjerali vani. Stjerali bi nas vani da u redu čekamo dnevnu porciju vode - kutlaču tople kišnice. Dali bi nam i dvije slane srdele, slane kao more, a pokvarene... U podne je bio ručak: jedna kutlača vode u kojoj je plivala jedna jedina žlica riže. Uz to bi nam dali i šest dekagrama kruha. zamisli, šest dekagrama. Nije to bilo sve od ’spize’. Nekakav fanatik iz kuhinje dosjetio se da dnevnu porciju boba podijeli na pola. Stvar i ne bi bila toliko tragična da se dnevna porcija nije sastojala od jednog jedinog boba! Pa sad ti preživi s jednom žlicom riže i polovicom boba...
Kaže da su im zubi počeli ispadati od gladi, da su se svakom logorašu mogla izbrojiti rebra.
(nastavlja se)

Gluhi državnici

Iako su Tuđmanu i Mesiću, javnotužilačkoj i sudskoj vlasti HDZ-ove i koalicijske vlade, županima Zadarske i Šibensko-kninske županije, gradonačelnicima Zadra i Šibenika, zastupnicima u Saboru s tamošnjih područja i drugim upućena po dva-tri pisma o Molatu, nitko još nije odgovorio, ali su stigli odgovori od konzula i veleposlanika značajnijih država, od Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda. Slijedi li tužba logoraša Međunarodnom sudu u Haagu?

Političari, suci, policajci i ostali sve do 1998. gotovo nigdje nisu mogli bilo što pročitati o tragedijama ljudi iz konclogora na Molatu, a te godine, osim prvih tekstova u javnim medijima, Udruga logoraša antifašista Molat iz Zadra, pa i dr. sc. Josip Grbelja, autor ovog podlistka, uputili su prva pisma nadležnima u Republici Hrvatskoj i u svijetu, moleći ih za razumijevanje i pomoć u zaštiti njihovih ljudskih prava.
Među prvim odgovorima (utjehama i razumijevanjima, iznenađenjima da je toliko prešućivanje bilo moguće i sl.) najupečatljivije, iako "najhladnije" doima se odgovor generalnog konzula Republike Italije u Rijeci Gianfranca de Luigija, što ga je riječki odvjetnik Oskar Skerbec, stalni sudski tumač za talijaski jezik, preveo, te poslao Udruzi logoraša antifašista Molat u Zadru. Odgovor glasi: Ministarstvo inozemnih poslova Italije obavijestilo nas je kao što slijedi: Pozitivne talijanske norme ne predviđaju koncesiju penzionih beneficija u korist stranih državljana koji su bili internirani u talijanskim koncentracionim logorima. Ujedno, dogovorom između Italije i Jugoslavije od 18. prosinca 1954. regulirana su sva međusobna potraživanja ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru, uključivši i ratne naknade štete putem isplata jednog paušalnog iznosa. Srdačni pozdravi!

UN preopterećen...

Groblje logora Molat iz 1942.-1943. godineAutoru ovog podlistka, na pismo od 20. ožujka 1998., napisana su imena 511 bivših interniranih Betinjana i Murterina, u kojem je zatražen savjet o pravu koje ne zastarijeva, odgovorila je u ime Komisije za ljudska prava UN-a u Ženevi Helga Klein navevši: Nažalost, zbog ograničenih rashoda, a velikog broja priopćenja dobivenih u Ujedinjenim nacijama, nemamo mogućnosti odvojeno odgovoriti na svako priopćenje. Isto Vas tako uvjeravam da je Vaše priopćenje pročitano s pažnjom i njegov je sadržaj dužnim načinom primljen na znanje. Izražavajući žalost u svezi s tim što Sekretarijat OUN-a nije u stanju pružiti Vam neposrednu pomoć u pitanju koje se javlja predmetom Vašega priopćenja, htjeli bismo da znate kako djelatnost Vrhovnog komesara za prava čovjeka umnogome zavisi od ukupnog sadržaja priopćenja dobivenih iz svih svjetskih država, u tom broju i Vašega. Zato Vam zahvaljujemo na tome što ste našli vremena i pisali nam.
Iz Vijeća Europe u Strasbourgu 2. travnja 1998. odgovorila je Jane Dinsdale, iz Glavnog ureda Europske komisije za ljudska prava, da je naše pismo predano Komisiji, ali da ta komisija ne može razmatrati o kršenjima ljudskih prava koja su se zbila prije 1953. godine, pa da žrtve mogu pronaći niz adresa, primarno kroz domaće zakone.

Veleposlanici - osjećajni!

Ondašnji američki veleposlanik u Zagrebu William D. Montgomery 8. travnja 1998. odgovorio je: SAD su uvjerene da se svi takvi slučajevi moraju pravedno riješiti bez obzira na etničku ili bilo koju drugu pripadnost. Uputio je žrtve da se obrate na Tatjanu Burjačenko-Grubišu u Pravnoj klinici za ljudska prava, Zagreb, Jurišićeva 5/III ili Hrvatskome helsinškom odboru za ljudska prava, Zagreb, Smičiklasova 23. Dodao je: Američko veleposlanstvo je financijski potpomoglo ove organizacije kako bi mogle pomoći ljudima koji imaju problema s ljudskim pravima. Uvjeren sam da će vam oni biti od pomoći pri rješavanju vaših problema.
Hans-Dieter Steinbach, savjetnik u Veleposlanstvu Savezne Republike Njemačke, odgovorio je 7. travnja 1998., navevši da je pitanje odštete za žrtve rata i naknade štete u odnosima između Savezne Republike Njemačke i bivše Jugoslavije zaključno regulirano još 1973. Tada su se - naveo je - savezni kancelar Brandt i predsjednik Tito sporazumjeli u Bonnu da će se otvorena pitanja iz prošlosti riješiti dugoročnom suradnom na gospodarskom i drugim područjima. Ispunjavajući taj dogovor, Njemačka je odobrila bivšoj Jugoslaviji vrlo povoljno kredite u ukupnoj vrijednosti od 1 milijarde DEM. Već šezdesetih godina njemačka Savezna vlada plaćala je odštete tadašnjoj jugoslavenskoj vladi...
Dr. Rudolf Bogner, izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Austrije u Zagrebu, odgovarajući 23. travnja 1998. na pismo, naveo je: Zahvaljujem Vam na Vašem napisu o žrtvama fašizma na otoku Murteru, jer ste mi pružili uvid u poglavlje ’neznani stradalnici fašizma odnosno Drugoga svjetskoga rata’. Vjerojatno se slažete sa mnom u ocjeni da još ni izdaleka nismo proradili tu povijest i učinili sve da pružimo odštetu i zadovoljštinu nevinim žrtvama. Upravo u tom pravcu rade austrijske vlasti i nastoje da se i na međunarodnome planu konačno razvija svijest za odgovornost koju i kasnije rođene generacije moraju gajiti prema toj prošlosti. Budite stoga uvjereni da Republika Austrija u okvirima svojh mogućnosti poduzima sve da svima znanim, ali i neznanim stradalnicima, odnosno njihovim nasljednicima, osigura taj vid ljudskih prava. Jasno je, međutim, da za to treba volje i spremnosti šire međunarodne zajednice. Primite izraze moga osobitog štovanja.
Na pismo nisu odgovorila veleposlanstva u Zagrebu - rusko, francusko, britansko i talijansko!

Svakom jedno pitanje

Svakoga potpisnika tih odgovora, iako neki nisu više na "starim" funkcijama, podsjećamo:
Ako je između Italije i Jugoslavije još 1954. sve riješeno bilateralnim mirovnim i međunarodnim ugovorima, kako to da esuli u Italiji svake godine traže odštetu od Hrvatske, koja im je i obećana, i već je ušla u proračun za 2002., te čak u Hrvatsku šalju predsjednike i premijere da ubrzaju isplatu. Zar je u Hrvatskoj zaboravljen Ugovor o miru sa Italijom objavljen u Službenom listu FNRJ od 29. kolovoza 1947., u kojem se spominje talijanska odšteta Jugoslaviji od 125.000,000 USD?
Helgu Klein iz UN-a u Ženevi pitamo: Zašto globalizacijski, univerzalno, na osnovi priopćenja dobivenih iz svih svjetskih država, tumači konkretan primjer kršenja ljudskih prava i ratnog zločina u Hrvatskoj koji ne zastarijeva ni po jednoj međunarodnoj konvenciji još od Haaškog reglementa iz 1907.
Jane Dinsdale polazi od 1953. (Hrvatska tada nije potpisala Konvenciju...), a prešućuje da su tadašnje konvencije i deklaracije temeljene na Haaškom reglementu iz 1907.
Williama Montgomeryja pitamo: Zašto je "spustio" slučaj na domaći (hrvatski) teren, na domaće udruge, kad one nisu, iako su mogle čitati o molatskim žrtvama, ni riječju pokazale - solidarnost?!
Hansa Dietera Steinbacha samo podsjećamo da Savezna Republika Njemačka sada (2001. godine) isplaćuje odštetu žrtvama nacizma, osobito onima koji su 1941.-1945. bili na prisilnom radu u Njemačkoj, te da je od Veleposlanstva SR Njemačke u Zagrebu 1998. samo traženo - razumijevanje, savjet, a ne odšteta za logoraše na Molatu.
Hrvatska bi u cijelom kompleksu molatske problematike trebala već jednom pozvati znalce, stručnjake, da oni kažu istinu o neprebolnim patnjama ljudi, a ne šutjeti, jer ta šutnja može biti skuplja od odštete koju traže preživjeli iz konclogora na Molatu.
Može se, naime, ipak, reći da konclogor na Molatu više nije svjetska nepoznanica, a uskoro se, koliko ovaj autor zna, očekuju dvije knjige i snimanje filma s kojim bi se išlo na međunarodne festivale.
titanik @ 09:10 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, studeni 1, 2008
Odšteta - 43 milijuna DEM

Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača ustanovila je 1945.-1946. da su za patnje i smrt Dalmatinaca u konclogoru Molat krivi pojedini fašisti i cijele njihove vojne jedinice, odnosno fašističke vlasti u mjestima sjeverne Dalmacije. Samo logorašima s otoka Murtera trebalo je za patnje isplatiti više od 43 milijuna DEM odštete

General Gaspero Barbera, zadarski perfekt, izdao je 29. travnja 1943. i okružnicu o "nemilosrdnom postupku i upotrebi vatrenog oružja protiv stanovništva koje se protivi okupatorskom režimu: ... gađanjem iz puške, ponavljam: gađanjem iz puške, odlučno i nemilosrdno... Svaka forma samilosti isto je što i slabost ili još gore - kukavičluk (str. 20. ZAVNOH-ove knjižice).
U svibnju 1943. Barbera je sve internirce na Molatu proglasio taocima koji će, ako njihovi rođaci ili bilo tko od partizana, obavljajući svoju dužnost, učini kakvu sabotažu, diverziju ili koga ubije, biti strijeljani.

Interniranja na Molatu

Komanda Kraljevskih karabinjera za Dalmaciju u aktu od 23. srpnja 1942. (broj 82/42), upućenom Vladi za Dalmaciju u Zadru, izvješćuje da je toga dana u 9 sati parobrodom Viotti u konclogor na Molatu prevezeno 98 članova familija partizana, od kojih 12 muškaraca, 44 žene, 15 djece od jedne do deset godina i 27 dječaka od 11 do 18 godina. Aktom od 30. srpnja 1942. Komanda izvješćuje da je 29. srpnja u 14 sati istim parobrodom na Molat otpremljeno 236 osoba: 35 muškaraca, 88 žena, 55 djece od jedne do deset godina i 58 dječaka od 11 do 18 godina.
Spomen-groblje na MolatuDržavna zabilješka o tome iz 1945. glasi: Kad se znade da je logor na Molatu jedan od najstrašnijih logora, prozvan logorom smrti, jer su ljudi umirali od gladi, može se lako zamisliti kakva je bila sudbina ove dječice od jedne do deset godina i dječaka od 11 do 18 godina... (str. 23. ZAVNOH-ove knjižice).
Slični primjeri ne bi stali na desetke stranica, te savjetujemo one koji o tome žele iscrpnije podatke da u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu prouče dokumente Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača (dalje: ZKRZ) iz kutije br. 51, osobito izvještaj Vice Buljana, predsjednika Oblasnog NOO-a Dalmacije, broj S-71 od 20. rujna 1944., poslan Državnoj komisiji, zatim spise ZKRZ-a 2624 od 16. svibnja 1945. do 17. siječnja 1946. (u kutiji br. 52), u kojima su popisi ubijenih građana iz Rogoznice, Tisna, Raslina, Murtera, Pirovca, Jezera, Prukljana, Sonkovića, Gaćeleza, Dazline, Bilica, Betine i s cijeloga kotara Šibenik.
Ukupno je u kotaru bilo ubijeno 1222 Hrvata i 274 Srba (= 1497). Onih kojima je bilo ozlijeđeno tijelo, povrijeđena lična sloboda ili imovina brojčano i poimence teško je nabrojati, ali su popisani (HDA-ZKRZ, kut. 51). U kutiji br. 443. pohranjeni su spisi o ratnim zločincima koji su pomagali Talijanima i Nijemcima (imenovano ih je 26 s područja Šibenika i Knina, od kojih 24 četnika i dvojica ustaša) i o njihovim žrtvama, a zatim slijede - popisi ratnih zločinaca iz njemačkih redova.

Pojedinačne krivnje

Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (spis 35249/1945.) proglasila je Gaspera Barberu ratnim zločincem i zbog 43 žrtve u Zatonu kraj Šibenika, koje nisu poslušale naredbu da se ne udaljavaju od kuće, već su odlazile obrađivati polje: istjerali su ih iz kuće i tukli! Zločincem je proglašen i zato što je 12. travnja 1942., 28. svibnja 1942. i 6. studenoga 1942. internirao građane Jezera, Betine i Murtera u logore.
Pietro Giancolini, Commisario Prefetizzio u Tisnome, proglašen je 1945. ratnim zločincem zbog hapšenja, interniranja, zlostavljanja i pljačkanja Zvonimira Šikića (Petrova) iz Murtera, mehaničara, rođena 13. studenoga 1910.; Krešimira Šikića (Konstantina), težaka iz Murtera, rođena 5. kolovoza 1913.; Želimira Šikića (Perina) iz Murtera, težaka od 28 godina, Zorke Jadrešić (ud. Ive) iz Betine, težakinje od 39 godina; Šinke Klarin (Stipine) iz Jezera, težakinje od 55 godina; Markete Jelovčić Milin iz Jezera, težakinje od 55 godina, te mnogih drugih (HDA-ZKRZ-Zh. 35234-35288).
Protiv Carla Szommera, koji je 1943. bio upravnik konclogora na Molatu, svjedočio je 1945. i Krešimir Šikić (Konstantina) iz Murtera (sa stotinama ostalih). On je 11. studenoga 1942. do 22. siječnja 1943. bio u internaciji na Molatu: mučen je, kao i svi ostali, glađu, spavao je na goloj zemlji pod šatorom. U svome iskazu istakao je da su agenti i karabinjeri u tom vremenu mučili sve internirce, zlostavljajući ih na različite načine, tako da je, za njegova boravka u logoru, mnogo ljudi umrlo od bolesti i gladi (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).
Leonardo Fantoli, upravnik logora na Molatu u 1942. godini (diretorre del Campo di concetramente), imao je iste svjedoke kao i Szommer: logoraše koje je mučio i izgladnjavao (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).
Alberto Araldi, vicebrigadir kot. CC.RR. u Murteru, proglašen je ratnim zločincem i zbog hapšenja, interniranja, zlostavljanja i pljačke K. i Z. Šikića i M. Jelovčić Milin, odnosno da je Zvonimir Šikić bio 12. travnja 1942. uhapšen u Murteru, pušten pa 28. svibnja ponovno uhapšen. Krešimir Šikić bio je uhapšen 6. studenoga 1942., kad i još 510 Murterina i Betinjana, ali je on 22. siječnja 1943., kao jedan od vrlo rijetkih, uspio pobjeći iz molatskoga konclogora. Prema Araldijevu nalogu, uhapšen je 6. studenoga 1942. i Želimir Šikić (Perin) i odveden na Molat, gdje je ostao šest mjeseci (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).

Što se dogodilo?

Dvaput su talijanski fašisti hapsili u Betini i Murteru, 7. i 11. studenoga 1942. i to jedino iz etničkih i genocidnih razloga. Ukupno su pohapsili 511 stanovnika, najviše djece, a među tim stanovnicima bili su i spomenuti Šikići i još pedesetak poratnih svjedoka - žrtava.
Te žrtve su ispričale (potvrdile dokumente), da su 11. studenoga 1942. brodom Viotti, nakon što su četiri dana proboravile u murterskoj Uljari (na Hramini), odvezene na otok Molat (Meladu). Tu su trojica umrla od gladi, dvojica su odvezena u njemački koncentracioni logor, a ostali su bili uskraćivani u svim ljudskim pravima - od prava na intimu, osobnu higijenu (u šatorima i barakama bili su smješteni stariji muškarci, žene, djevojčice i djeca, a postojao je samo jedan, kasnijne tri pokretna nužnika), do prava na liječenje (umirali su, a da nisu ni vidjeli liječnika), slobodu primanja i slanja pisama i paketa, slobodu primanja novca, slobode posjete itd.
Uvijek su, uz te zabrane, bili izloženi i nasilju, torturama, od kojih su mnogi kasnije postali tjelesni ili psihički invalidi. Do danas (2001. godine) ostala ih je tek četvrtina živih, uglavnom oni koji su 1942. imali godinu-dvije, desetak godina ili su rođeni u konclogoru na Molatu, jer su Talijani bili odveli u logor i trudnice.
Samo je tim logorašima odšteta u 1945. procijenjena na ukupno 43,047.000 predratnih dinara (cca toliko sadašnjih DEM), a osim spomenutih 14 ratnih zločinaca optuženi su i Treća četa 170. bataljuna Vespri (fašistički policajci iz Napulja), 20 granatijera 2. regimente granatiera di Sardegna (sa sjedištem u Murteru), fašistička četa 112. bataljuna Tenere (sa sjedištem u Pirovcu), Karabinjerska stanica Murter, karabinjeri Stanice u Tisnom, upravno osoblje konclogora Fertiglia-Alghero u provinciji Sassari i upravno osoblje nepoznatih logora u Njemačkoj. Nikome od njih u poraću nije pala ni dlaka s glave: nema dokumenata o njihovu hapšenju!
titanik @ 15:24 |Komentiraj | Komentari: 0