Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - studeni 2007
nedjelja, studeni 25, 2007
Golobradi momčić, mladi gimnazijalac, našao se u svom rodnom selu Devetacima i središtu ustanka 1941. Starija braća Vojin i Gojko povjerili su mu skrivanje pušaka, i one što je donesena sa mađarske granice kada se rasula vojska stare Jugoslavije i one što je, u prvo vrijeme, bila zakopana ispod šporeta. Kada se Vojin, tih julskih dana, našao u štabu doktora Mladena Stojanovića, komandanta kozarskih partizana, a Gojko sa Šošom u pripremama za napad na rudnik Lješljane, dječak se motao oko grupica naoružanih ljudi i smišljao kako da im se s puškom u ruci pridruži. Već mu je bilo dosadilo da devetačkoj omladini čita literaturu koju su braća donosila iz karanskog partizanskog logora.
U prvim okršajima ustanika sa neprijateljem oko Svodne izgorjela je i njegova kuća, na Oljačinom brdu, a s njom i školska torba, udžbenici i svjedočanstvo o položenom četvrtom razredu gimnazije. Tada je upoznao Ivicu Marušića Ratka, jednog od istaknutih junaka ustaničke Kozare, a kasnije legendarnog komandanta Prve krajiške brigade i malo se razočarao. Zamišljao ga je snažnog i brkatog, a ne ovako običnog i jednostavnog. Ali, kada je Ratko, sa grupom Kozarčana, upao u ustaški oklopni voz, stvar se izmijenila. O tom događaju, što je snažno odjeknuo pod Kozarom, Oljača je sastavio pjesmu s kojom je pošao u karansku partizansku četu. Zima je već bila uveliko stegla, kada je mali Oljača dobio od komandanta Ratka dugački šinjel, velike cipele, pištolj sa nekoliko metaka i postao borac partizanske čete. U maloj, drvenoj bajti, na kratkom skojevskom kursu, držanom između akcija, upoznao je Vladimira Nemeta, sekretara legendarnog kozarskog SKOJ-a, koji je za omladinu Kozare bio i uvijek ostao samo — Braco Kozarčanin. Sa njime, Anđom Knežević i Dževadom Midžićem Mladen će provesti mnoge radosne i teške trenutke, kao član Sreskog, a zatim Okružnog komiteta SKOJ-a, više puta prokrstariti Kozaru i na mnogobrojnim zborovima govoriti o ljepoti i veličini naše oslobodilačke borbe.
Sa borcima Prvog bataljona Kozarskog odreda učestvovao je u oslobođenju Prijedora 16. maja 1942. Sa posebnim uzbuđenjem prilazio je svojoj gimnaziji u kojoj su se bile zabarikadirale ozloglašene ustaše i suznih očiju gledao svoju školu kako gori. Sa bataljonom, koji je u okršaje vodio legendarni Žarko Zgonjanin, probijao je u ofanzivi obruč oko Kozare i jurišao sa četom neustrašivog Lazara Banjca na Patriju i Pogleđevo. Kroz istu brešu izišla je iz obruča sa kozarskim zbjegom i njegova majka Stana, ali sestra Đuja, djevojka stasala za udaju, nije mogla proći. Poginula je te noći na partizanskom ratištu na kome je i zemlja gorjela.
Usred pustoši, poslije velike bitke na Kozari, 19. avgusta 1942. stajao je Mladen u stavu mirno pred Šošom, slavnim komandantom, u onom partizanskom stroju na Paležu, pred kojim je Skender Kulenović, prvi put, govorio svoju „Stojanku majku Knežopoljku“. A onda je uslijedio borbeni pokret Kozarčana u Podgrmeč, na Bihać. Kao delegat kozarske omladine prisustvovao je Prvom kongresu USAOJ-a, slušao Tita i Lolu koji su govorili o omladini u surovoj školi rata. Svoje {211} utiske sa tog jedinstvenog skupa Mladen je prenosio na Kozaru i vatrenim govorima i pisanom riječju.
Kraj rata je dočekao kao rukovodilac SKOJ-a u Šesnaestoj krajiškoj brigadi. Ali, kud god je išao, uvijek se svojoj Kozari vraćao.
„Otišao sam u rat iz školske klupe i, ma kako to danas izgledalo čudno, ja imam utisak da su to bili najljepši dani moga života. U vihoru koji me je ponio kao što oluja ponese ptičje perce, ja zaista bijah srećan. Ne znam otkuda to osjećanje, ali ja tvrdo vjerujem da sam tada bio najsrećniji, mada sam spavao na hrastovim žilama, pješačio gladan, smlavljen tegobama. Jedna korpica trešanja, koje su nam djeca nabrala, jedna noć bez kiše na stražarskom mjestu, svaka pobjeda nad neprijateljem, sve me je to ispunjavalo zadovoljstvom i srećom“ — samo je jedan mali isječak iz Mladenovih sjećanja o ratu.
Takav Mladen Oljača, opsjednut ratnom tematikom u slobodi, latio se pera, prvo kao novinar i urednik listova, a zatim i kao pripovjedač i romansijer. Snažnim talentom i krajiškim pripovjedačkim darom ispisane su stranice „Herojska odbrana Beograda 1915“, „Šapat borova“, „Tri života i dvije smrti“, „Poslije ponoći“, „Crne sjekire“, „Nađa“ i „Razvalina“.
Drama bivšeg ratnika, prožeta tužnim uspomenama i sjećanjima na smrt drage djevojke nevino optužene, primorala je Oljaču da napiše „Molitvu za moju braću“. Tako je nastala i „Kozara“, ta potresna epska panorama, koju je doživio dječak, autentično. Roman „Kozara“ štampan je u deset izdanja i preveden na mnoge strane jezike. Porede ga sa „Ratom i mirom“ i „Tihim Donom“.

Godine 1983. objavljena su izabrana djela Mladena Oljače.

Junak Oljačinog djela uvijek je čovjek, njegova sudbina.



Mladen Oljača, rođen 10. oktobra 1926. u Devetacima kod Bosanskog Novog, prvoborac, romansijer i pripovjedač, akademik i član Predsjedništva SSRN Bosne i Hercegovine
titanik @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, studeni 20, 2007
U desetoj godini, kao najstariji sin, morao je da ponese dio tereta svoje porodice. Otac Blagoje umro je 1937, a majka Stojanka, sa troje nejake djece, borila se sa nemaštinom i pomagala ustanike u Gornjem Jelovcu. Prvi udarac Drago je doživeo u jesen 1941, kada su ustaše spalile kuću i u njoj petogodišnju Milju, jedinu sestricu. Ubrzo zatim, 1942, udari ofanziva, narod se povuče u zbjegove i zavlada strah od zločinačke sile što se sruči u dolinu Mlječanice. Majku sa dvoje djece, prokisle i gladne, uhvatiše Nijemci i predadoše ustašama. U sabirnim logorima u Cerovljanima i Ušticama još su bili zajedno, ali ih u Jasenovcu razdvojiše. Majku, sa mlađim ženama, ugurali su u transport za Njemačku, a brata, osmogodišnjeg Sretka, otjerali su preko Stare Gradiške u dječji logor u Sisku.
Iscrpljen od gladi i iznemogao, Drago je mjesec dana gledao zvjerstva jasenovačkih ustaša i kada je bio na samoj ivici života i smrti, spas mu je došao iznenada. Omer Mujičić, stari kočijaš iz Bosanske Dubice, koji je u logoru skupljao mrtve, pokupio je i Dragu, prekrio ga prnjama na špediterskim kolima, i tako provukao kraj ustaških straža. Omeru ovo nije bio prvi slučaj. Iz povorke Kozarčana, koje su ustaše tjerale prema Cerovljanima i Jasenovcu, on je već bio izvukao tridesetoro djece i sklonio u porodice svojih poznanika. Dragu Šormaza je predao Salku Šošiću, dimnjačaru, koji ga je pazio kao sina i, kada je osjetio opasnost, izveo ga je iz grada i pokazao mu put prema Kozari.
Šormaz je dočekao kraj rata kao pionir. Njegova majka, čim se vratila iz njemačkog logora, dala se u traganje za svojim drugim, mlađim sinom Sretkom. Našla ga je u Sunji, u porodici Jele i Đure Dumbovića, koji su ga 1943, na jedvite jade, izvukli iz dječjeg logora u Sisku. Prijateljstvo nastalo u surovim danima još traje.
I Drago Šormaz se odužio, koliko je mogao, svojim spasiocima. Pomagao im je u školovanju djece, priticao u pomoć kad god je trebalo. Tako radi i danas, porodice se nađu na okupu, u tuzi i na veselju.
Sa snažnim osjećanjem dužnosti preživjelog svjedoka Drago Šormaz danas kao direktor Nacionalnog parka kazuje o Kozari svoga djetinjstva. Za sedam godina pet miliona posjetilaca iz svih krajeva Jugoslavije, koji su prošli pored monumentalnog spomenika na Mrakovici i memorijalnog zida na kojem su, kao u knjizi, ispisana 9.864 imena boraca sa Kozare „u smrti za vječnost postrojena“, upoznalo je ovog dobrog čovjeka i neobičnog tumača kozarske heroike. Znalački, i jednostavno, do suza uzbudljivo on priča o podvizima partizana i masovnom otporu nenaoružanog naroda, o velikoj drami koja se zove Kozara.

A onda, prospu se riječi kao zdravica kozarska: „Neka vama i generacijama što će ovdje dolaziti u životu sve iskri i blista od radosti kao stotine planinskih izvora, neka vam svi dani, lijepi i sunčani, teku u miru i sreći, bratstvu i jedinstvu, ljubavi i slobodi...“



Mladost posvećena legendarnom bastionu revolucije: Drago Šormaz, rođen 19. novembra 1931, u Gornjem Jelovcu kod Prijedora, profesor jugoslovenske književnosti i jedan od rukovodilaca Nacionalnog parka „Kozara“.

Kada Drago Šormaz, zaokupljen poslovima svakodnevice i brigom da Nacionalni park „Kozara“ bude što ljepši i sadržajniji, ne stigne da iziđe na Mrakovicu, na postolje kraj spomenika i „vječne vatre“ staje Veljko Rodić, čovjek koji je isto tako posvjetio svoju mladost ovoj legendarnoj planini. Rođen je u selu Jutrogušti 1941, onih dana kada su mu oca strijeljale ustaše. Kao osmomesečna beba u kolijevci, koju je majka vukla sa još troje male djece, preživio je veliku kozarsku ofanzivi skrivan po Dubokoj gradini i dolini Mlječanice. Iako kozarsku dramu nije upamtio kao njegov drug Šormaz, Veljko Rodić ne govori o njoj sa manje uzbuđenja.

titanik @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
O ratovima i bunama pod Kozarom znali su samo iz priča starijih, jer knjige još nisu bili počeli da čitaju. Rođeni su u selima što su sa prvim pucnjima Mladenovih i Šošinih partizana ušla u najljepše hronike našeg oslobodilačkog rata: Gornji Jelovac, Dragotinja, Devetaci, Vodičevo, Gaćani, Draksenić, Sovjak, Palančište, Vrbaška; rođeni su u vrijeme kada je trebalo da strahuju da u igri ne izgube loptu, a oni su strahovali, ima li ičeg strašnijeg, da u ratu ne izgube život.
Neki od dječaka iz ove neobične desetine ne znaju tačan datum svog rođenja, a ni godine nisu uvijek sasvim sigurne. Sabrali smo i provjerili, koliko smo mogli, njihove godine — najmlađi je imao tri, najstariji petnaest, sa kojima su dječaci ušli u tešku i slavnu 1942. koja se na Kozari pamti kao da je juče bila.
Ukrstiše se frontovi nad njihovim glavama i kolone stegoše svoj obruč, Štalova ofanziva sažeže sve pred sobom. I djeca upoznadoše rat iz neposredne blizine. Zbjegove i juriše, bombardovanja i topovske granate, kundačenja i strijeljanja najbližih, Jasenovac i smrt na savskom nasipu, Staru Gradišku i Cerovljansko sabiralište, dječje logore u Sisku i Jastrebarskom. Potraja to dugo, mnogi se izgubiše u metežu, i rat se ne završi za hiljade dječaka i djevojčica sa brojevima oko vrata. Njima je ostavljeno da se nadaju. Tražiće se dugo, lutaće i čekati, kopaće uzalud po pamćenju i nastojati da se sjete djetinjstva kada su imali roditelje, svoje ognjište.
I za one koji se vratiše na zgarište kao junaci ovih priča, rat se ne završi njegovim prestankom. Dio njihovih biografija, onaj prvi, iz ranog djetinjstva, gotovo je identičan. Svi su vodili čudesan rat protiv okupacije i svoje zlehude sudbine. A bili su djeca, kao i sva djeca, željna igre i života, ali i ratnici silom prilika, jer drugog izlaza nije bilo. Rano su naučili najopasniju vještinu života — vještinu ratovanja.
Ali, mi ne govorimo o njima samo zbog rata u kojem su kao djeca učestvovali, već ih želimo predstaviti i kao pjesnike, romansijere i slikare, istoričare i muzičare, jer u njihovom stvaralaštvu rat odzvanja kao topovska kanonada i osjeća se kroz njihovo pamćenje i svjedočenje, kao nezaboravljena mrtva majka i sestra, kao djetinjstvo bez igre i radosti.

U njihovoj umjetnosti i ljubavi Kozara je najviši vrh.

titanik @ 20:38 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 12, 2007


Rodjen 18.03.1914. u Sarajevu. Jos kao ucenik gimnazije u Sarajevu aktivno je saradjivao sa naprednim omladinskim pokretom. Na Univerzitetu u Beogradu, gdje je studirao pravne nauke, jos vise se isticao politickom aktivnoscu. Zbog toga je bio nekoliko puta hapsen. Kada je u Spaniji poceo gradjanski rat dobrovoljno se javio i posao da pomogne Spanskoj Republici. Bio je borac Bataljona «Dimitrov». U toku borbi u Spaniji dvaput je ranjen; odlikovan je za neobicnu hrabrost. U Spaniji je dobio cin narednika. Poslije poraza vojske Spanske Republike presao je u Francusku.
Aprila 1940. godine uspjelo mu je da se vrati u Jugoslaviju. Nastavio je aktivan politicki rad uprkos pojacanom teroru policije kojoj je od ranije bio dobro poznat.
Odmah po okupaciji Miljenko Cvitkovic prelazi u ilegalnost i pocinje da radi na pripremama narodnog ustanka. Zbog toga putuje po lstocnoj Bosni. Maja 1941. godine po odluci Pokrajinskog komiteta Partije za Bosnu i Hercegovinu odlazi u Bosansku Krajinu da pomogne organizovanje ustanka. Jedan je od prvih orga­nizatora i boraca partizanskog odreda formiranog u julu 1941. godine kod Banjaluke. Kada je formirano ru­kovodstvo ustanickih snaga za Zapadnu Bosnu, Miljenko Cvitkovic je postavljen za prvog zamjenika komandanta Staba za Bosansku Krajinu. Neumorno je radio na formiranju partizanskih odreda. Ucestvovao je u prvim borbama kod Mrkonjic Grada, Jajca i Drvara.
Tokom 1942. godine ponovo je u Istocnoj Bosni na duznosti komandira cete Drugog bataijona Seste proleterske brigade.  I na toj duznosti istice se u mnogobrojnim borbama u Bosutskim sumama 1942. godine, kao i prilikom likvidacije cetnickih uporista na Malesevcima.  Kada je bila formirana Prva majevicka brigada, Miljenko je postavljen za komandanta jednog njenog bataljona.
Istakao se kao neobicno hrabar borac i sposoban vojni rukovodilac u Petoj neprijateljskoj ofanzivi, narocito u borbama kod Celebica, Trovrha i na mnogim drugim mestima.
Pao je herojskom smrcu prilikom probijanja neprijateljskog obruca na Sutjesci, kod Vuceva, 1943 godine.Za narodnog heroja proglasen 22.07.1949.


titanik @ 20:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 9, 2007
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mucenickom smrcu
ceta djaka
u jednom danu.
 
Iste su godine
svi bili rodjeni,
isti su im tekli skolski dani,
na iste svecanosti
zajedno su vodjeni,
od istih bolesti svi pelcovani,
i svi umrli u istom danu.
 
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mucenickom smrcu
ceta djaka
u jednom danu.
 
A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u djackoj klupi
ceta malena
i iste zadatke teske
resavala: koliko moze
putnik ako ide peske...
i tako redom.
Misli su im bile pune
istih brojki
i po sveskama u skolskoj torbi
besmislenih lezalo bezbroj
petica i dvojki.
 
Pregrst istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskalo se u dnu dzepova.
I cinilo se svakom
da ce dugo,
da ce vrlo dugo
trcati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvrsava.
 
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mucenickom smrcu
ceta djaka
u istom danu.
 
Decaka redova celi
uzeli su se za ruke
i sa skolskog zadnjeg casa
na streljanje posli mirno
kao da smrt nije nista.
Drugova redovi celi
istog casa se uzneli
do vecnog boravista.
titanik @ 20:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


Rođen je 1020. godine u Tetovu. Poti
če iz vrlo siromašne zanatlijske porodice. Zbog teškog ekonomskog stanja morao je da napusti porodicu i da kao dvanaesto­godišnji dječak pođe u pečalbu. Idući trbuhom za kruhom osjetio je sve nedaće i teškoće tadašnjeg života. Radio je kao molerski radnik. 
Godine 1941. kao član SKOJ-a bio je uhapšen od beogradske policije. Iz zatvora je pušten uoči kapitulacije Jugoslavije, 1941. godine. Iz Beograda odmah odlazi u Tetovo i stupa u vezu sa partijskom organizacijom učestvujući aktivno u Narodnooslobodilačkom pokretu. Izvesno vreme radio je u Skoplju kao član mesne skojevske organizacije, a 1942. godine prešao je na rad u Tetovu. 
Jula 1942. godine postao je član Oblasnog komiteta Partije za Tetovo, a kasnije, kada je sekretar tog komiteta pao u zatvor, Cipovski je postao sekretar Oblasnog komiteta.  Na toj dužnosti ostao je sve do smrti. 
U toku 1942. i 1943. godine Oblasni komitet KPJ za Tetovo bio je dugo vremena bez veze sa Pokrajin­skim komitetom Komunističke partije Jugoslavije za Makedoniju. Pa ipak, zahvaljujući Cipovskom, komunisti u njegovom kraju, iako odsječeni od pokrajinskog rukovodstva, ostali su dosledni liniji KPJ. Cipovski je bio dobar organizator i odličan rukovodilac, veoma odan Partiji.

Poginuo je herojski u borbi sa balistima, u jesen 1944. godine, kada je grupa nenaoružanih partizana bila opkoljena. Da bi spasio svoje drugove, Cipovski je pojurio u susret balistima i pao pokošen rafalom.

titanik @ 07:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, studeni 6, 2007
»Bolna leži omladinka Mara,
Sa starom se majkom razgovara:
»Mila majko budi me u zoru,
Primakni me našemu prozoru,
Da ja vidim prije bijela dana,
Proleterske čete partizana,
I pred četom svojega dragana,
Proleterske čete barjaktara,
Da mu vidim onu kosu plavu,
I nad njome crvenu zastavu,
Da ga vidim da me želja mine,
Da mu lice kao nekad sine.
Slavna četo kad ćeš k meni doći,
Ne dam suzi da iz oka kane.«
titanik @ 12:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 2, 2007



Rodjen 1919. u Niksicu.  Srednju s
kolu ucio je u Niksicu, a pravne nauke je studirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu.Bio je jedan od najaktivnijih omladinaca kako u niksickom omla­dinskom pokret-u tako i u redovima napredne studentske omladine u Beogradu. lako jo s nije bio clan KPJ, ucestvovao je u akcijama studenata. Poslije kapitulacije bivs e jugoslovenske vojske vratio se u Niksi c. Radio je na pripremanju ustanka. Poslije julskog ustanka Dragan Cerovic ostaje u Niksicu na ilegalnom radu kao skojevac. Sakuplja oruzje, municiju i hranu za partizanske borce, organizuje sabotaze. Pored ostalih zadataka koje je uvijek dobro izvrsavao, Dragan Cerovic je u jesen 1941. godine dobio za­datak da sa jos jednim drugom likvidira izdajnika i spijuna Koscaka, koji je otjerao u smrt dosta rodoljuba. Dragan je i taj zadatak vjesto izvrsio; po danu, usred grada likvidirao je svirepog izdajnika.
Poslije toga Dragan Cerovi c je otisao na oslobodjenu teritoriju i stupio u Niksicku partizansku cetu. Na svim borbama koje je Niksicka ceta vodila istakao se velikom hrabroscu i snalazIjivoscu. Bio je uvijek veseo i raspolozen, veoma omiljen kod svih boraca.
Prilikom odstupanja za Bosnu bio je puskomitraljezac. Krajem jula 1942. godine ranjen je na Zabradju. Posto je jedinica vodila neprekidno borbe nije bilo mogucnosti da mu se ukaze pomoc . Ali on je i dalje ostao vedar, pjevao je i hrabrio borce. Ni poslije dolaska u Bosnu nije bilo moguce da mu se spase zivot; umro je.
Za narodnog heroja Proglasen 10.07.1953


titanik @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare