Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - listopad 2011
utorak, listopad 25, 2011
Već 40 godina, ili je možda prošlo i više od toga? Ne sjećam se više - činio sam...... sve što sam mogao da bi ljudima dao kuće, bolnice, škole. Kad su bili gladni davao sam im hranu.
Čak sam i u Benghaziju pustinju pretvorio u žitnicu. Usprotivio sam se i preživio napade onog kauboja Reagana. Kada je ubio moju usvojenu sirotu kćer želio je ubiti mene. Umjesto mene ubio je to siroto dijete. Pomagao s...am svojoj braći i ses...trama u Africi novčanim potporama za Afričku Uniju, činio sam sve što je bilo u mojoj moći da ljudi razumiju koncept demokracije u kojoj narodni odbori upravljaju našom zemljom.

Ali ni to nije nikada bilo dovoljno - kao što su mi mnogi rekli, čak i ljudi sa kućama od 10 soba, novim ormarima i namještajem, nisu nikad bili zadovoljni. U svojoj sebičnosti uvijek su željeli više. Pa bi Amerikancima i drugim posjetiteljima pričali da im je potrebna "demokracija" i "sloboda", ni u jednom trenutku shvaćajući da pričaju o sustavu u kojem se ljudi kolju, u kojem najveće pseto ždere sve ostale psiće - no oni su i dalje ostajali ošamućeni i zavedeni s te dvije riječi ne shvaćajući kako u Americi nema besplatnih lijekova, da u "slobodi" i u "demokraciji" nema besplatnih bolnica niti podjele besplatnih stanova. Nema čak ni besplatnog obrazovanja, pa ni besplatne hrane osim kada ljudi moraju prositi ili stajati u dugim redovima da bi dobili zdjelicu juhe. Bez obzira što ja radio nekima nikada nije bilo dosta, ali drugi, ti drugi su znali da sam ja sin Gamala Abdela Nassera jedinog istinskog Arapskog i Muslimanskog vođe kojeg smo imali još od vremena Salaha al Dina, čovjeka koji je za svoj narod uzeo pa mu darovao Sueski kanal. Tako sam i ja, za svoj narod uzeo i narodu darovao cijelu Libiju. Nasserovim stopama koje sam pokušao slijediti kako bi svoj narod sačuvao od kolonijalne dominacije - od lopova koji su nas željeli opljačkati.

Danas, ja sam cilj napada najsnažnijeg saveza u vojnoj povijesti, moj mali afrički sin, Obama, želi me ubiti kako bi oduzeo slobodu našoj zemlji, kako bi nam ukrao naše besplatne stanove, naše besplatne lijekove, naše besplatno obrazovanje i zamijenio ih američkim lopovlukom koji se naziva "kapitalizam". No svi mi u trećem svijetu znamo što "kapitalizam" zapravo znači. To znači da korporacije upravljaju svijetom a narod trpi i stenje. To također znači da za mene više nema izbora, da se "kapitalizmu" moram suprotstaviti i da ću na tom putu, ako Allah to poželi, morati i umrijeti. Želim da svi znate koji je to put: To je onaj isti put kojim smo zajedno kročili, koji je našu zemlju učinio bogatom, donio joj poljoprivredna zemljišta tamo gdje je nekad bila pustinja, to je put koji nam je dao hranu i zdravlje i čak nam omogućio da u ovoj našoj Libijskoj Džamahiriji zaposlimo našu afričku i arapsku braću i sestre.

Ja ne želim umrijeti, ali ako se to dogodi u nastojanju da spasim našu zemlju i moj narod, mnoge tisuće vas koji ste svi moja djeca, onda neka tako bude.

Neka ova oporuka koju pišem bude moja, možda zadnja, poruka svijetu - poruka čovjeka koji se usudio suprotstaviti križarskim napadima NATO saveza, koji se drznuo suprotstaviti okrutnosti i izdaji, koji se usprotivio Zapadu i njegovim kolonijalnim apetitima i neka se upamti da sam sa svojom afričkom braćom, sa svojom istinskom Arapskom i Muslimanskom braćom bio svjetlo. Dok su drugi gradili dvorce ja sam živio u skromnoj kući i u šatoru, u kojima nikada nisam zaboravio djetinjstvo i mladost provedene u Sirtu. Neka se upamti da nikada nisam uludo trošio nacionalno bogatstvo i da sam poput Salaha al Dina koji je osvojio Jeruzalem na čast Islama, za sebe uzeo jako malo.

Na Zapadu neki me zovu poremećenim i luđakom, no i oni znaju istinu ali nastavljaju sa lažima. Oni znaju da je naša zemlja suverena, nezavisna i slobodna i da nije pod kolonijalnom podčinjenošću. Oni također znaju da su moja vizija i moj put jasni mome narodu i da ću se do zadnjega uzdaha boriti da bi svi mi i naša Libija ostali slobodni.

Neka nam Allah svemogući pomogne da mu ostanemo vjerni i slobodni. Bog je velik!

Moamer el Gaddafi, vođa revolucije


titanik @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 11, 2011


 

„Da me je onda, kada sam sa dvanaest godina zaradio tešku upalu zglobova zbog loše ishrane i hodanja u pocepanoj obući zimi, otac samo dve nedelje kasnije odveo u bolnicu, ostao bih nepokretan. Kolena su mi bila naduvena kao lopte. Više od dvadeset puta stavljali su mi gips. Džaba. Kako ga skinu, kolena se ponovo napune tečnošću. Tek kad sam otišao u rehabilitacioni centar u Lovran kod Opatije, punktirali su mi oba kolena i smestili u nekakva gipsana korita. Sedam meseci ležao sam tako zavijen, a niko me, osim doktora, nije obišao, jer moji roditelji nisu imali novca za put od Kutine do Opatije. U bolnici sam i razred završio. Jedino štivo osim knjiga tada su mi bile Sportske novosti. Onda se mnogo pisalo o atletskom šampionu Franji Mihaliću… Čitajući tako, obećao sam sebi da ću, ako prohodam, biti atletski šampion.”

“Moj otac, takođe Dane, bio je poljoprivrednik. Imali smo veliko imanje, čak i svoj potok, šumu, livade… Već tada su ljudi bežali u gradove, pa je on sve pare koje je zaradio ulagao u kupovinu parcela. Bilo nas je šestoro dece u porodici i svi smo mnogo radili, svako je imao svoja dnevna zaduženja. Sećam se da sam, kad smo pravili našu porodičnu kuću, s braćom i sestrama nogama mešao blato i piljevinu, što nam je služilo kao malter. A kuća je bila mala, dve sobe i velika peć kojom smo se grejali…” “Ja sam se rodio treći po redu. Dali su mi ime Danijel, ali me niko u životu nije tako zvao. Za sve sam bio i ostao Dane. “

“Bio sam pošteđen težih poslova, ali sam koristio svaku priliku da trčim. Ne dao bog da me otac nađe znojavog, a znao je da ne smem da radim mnogo… Zato sam uglavnom trčao noću. Kako nije bilo rasvete, a ni asfaltiranih puteva, trčao sam, naravno, bos. Često se događalo da mi pucaju nokti kad ispod prašnjavog puta naletim na neke žile trešnjinog drveta…”

„Najbolje mi je bilo da trčim noću, kad me niko ne vidi, i to po šumi. Kako sam ja njima mogao da objasnim zašto trčim? Kao da bi neko shvatao, sve i da sam pokušao… Kad me neki komšija, koji je u šumi sekao drva, jednom video da obuvam sprinterice sa šiljcima i da protrčavam pored njega, otišao je kod moje mame Marice i rekao joj da ja nisam baš normalan. Dodao je da će me udariti sekirom ako krenem na njega onim „ekserima na cipelama“. “Tada sam pobedio u trci na 3.000 metara i postao šampion SFRJ. Skoro sam pao u nesvest kada sam prolazio kroz cilj. Na povratku u Kutinu švercovali smo se u vozu, jer smo pare potrošili na čorbast pasulj i ljute papričice u restoranu „Sport“ na Autokomandi. Posle me je Žika Stevčević, automehaničar i precizni alatničar iz Beograda i veliki zaljubljenik u atletiku, doveo u AK Crvena zvezda. Živeo sam u njegovom stanu u Beogradu, a nešto kasnije i u kući na Umci, i to tri godine. Tada me je Žika naučio mehaničarskom zanatu, pa sam jedno vreme radio, trenirao i išao u večernju školu „Braća Stamenković“. Tu sam, konačno, stekao zvanje - precizni mehaničar. U radionici majstora Žike, koji me je prihvatio kao sina, upoznao sam i svoju sadašnju suprugu, koja je radila na benzinskoj pumpi. Svakodnevno sam je vozio Žikinim fićom na posao i nazad… Posle me je gazda Žika i venčao.”

“Armiju sam služio u Tetovu. Posle zakletve, desetare sam podmićivao cigaretama i napolitankama da me kao ne vide kada se provlačim kroz ogradu kasarne da bih išao da treniram. Obožavao sam da trčim po drvenim pragovima pruge Skoplje - Tetovo. Jednom sam se po mraku vraćao u kasarnu i samo što sam ušao u krug, dva zadihana policajca su za mnom vikala: „Šta si ukrao, od koga bežiš?” Jedva im je moj starešina objasnio da treniram. Kasnije mi je dozvoljavao da treniram na igralištu lokalnog fudbalskog kluba Ljuboten u Tetovu. Potom su me prebacili u sportsku četu u Beogradu.”

titanik @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 0