Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - listopad 2007
nedjelja, listopad 28, 2007


Rođen  je 02.04.1920 u mjestu Novaki, Donja Stubica. Poslije završene osnovne škole napustio je svoju siromašnu seljačku  porodicu i otišao u Zagreb da uči  električarski zanat. Još za vrijeme učenja zanata učestvovao je u  revolucionarnim akcijama napredne  radničke omladine i u sindikatu metalaca.  Kao radnički i omladinski aktivista u radionici u kojoj je  poslije izučenog zanata radio, bio je izabran za radničkog  povjerenika. Otada je još aktivniji u raznim akcijama. 1937. godine  ostao je bez posla.
Napustio je Zagreb i otišao u Novsku.
U  Novskoj je intenzivno radio na  okupljanju napredne omladine i na  stvaranju skojevske organizacije.  Postao je sekretar mjesne skojevske  organizacije, a 1939. godine izabran je za sekretara Mjesnog komiteta  Komunističke partije u Novskoj.
1941. godine  ustaše su ga dvaput  hapsile zbog antiustaške propagande. Oktobra 1941. godine Car je pobjegao  iz ustaškog zatvora i otišao na slobodnu teritoriju. Otada pa do završetka Narodnooslobodilačkog rata  Petar je kao borac i vojno-politički  rukovodilac učestvovao u mnogim borbama sa raznim neprijatelj­skim jedinicama. Bio je komesar čete, komesar bataljona, zamenik komesara  Dvanaeste slavonske brigade i na  kraju - zamjenik komesara divizije.
Naročito junaštvo i sposobnost  komandovanja jedinicama pokazao je u borbama protiv okupatora i ustaša na  Begovači, Španovici, u Kamenskoj,  Hrvatskom Zagorju, zatim u borbi za  oslobođenje Prnjavora, Banjaluke i u  mnogim drugim borbama koje su na  raznim terenima vodene tokom 1943. i 1944. g
Jednom prilikom 1943. godine Dvanaesta slavonska brigada, u kojoj je Pero bio zamjenik komesara, bila je opkoljena od brojno nadmoćnijih njemačkih i ustaških snaga.  Kao član štaba brigade Pero je bio u bataljonu koji je dobio zadatak da probije neprijateljski obruč preko jednog visa. Sa brigadom je bilo dosta ranjenika i naroda.  Nijemci su držali sve okolne dominantne položaje i zasipali su bataljon strahovitom vatrom. Pero je tada uzeo mitraljez i sa pet-šest boraca neopaženo zašao neprijatelju za leđa, otvorio na njega vatru iz neposredne blizine i stvorio zabunu u njegovim redovima.  Bataljon je tada u jurišu potpuno pregazio njemačku odbranu. Brigadi je bio otvoren put, ranjenici su bili spašeni.
Poslije oslobođenja zemlje Car je obavljao mnoge rukovodeće dužnosti u narodnoj vlasti i u partijskom aparatu. Završio je Višu partijsku školu u Beogradu. 1957. je bio organizacioni sekretar Gradskog komiteta SKJ za Zagreb. Biran je za narodnog poslanika Sabora Narodne Republike Hrvatske i za narodnog poslanika Savezne narodne skupštine. Na Trećem kongresu Komunističke partije Hrvatske izabran je za člana Centralnog komiteta. Takođe je bio član Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske.
Za narodnog heroja proglašen 23.07-1953. godine

titanik @ 19:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2007



Vrhunac dječje kataklizme dostignut je kada su odlukom Ante Pavelića i Andrije Artukovića, 12. jula 1942, osnovana tri posebna logora „za odgoj i prevaspitavanje“ partizanske djece.
U Gornjoj Rijeci kod Križevaca bio je jedan od prvih logora za djecu pod upravom ustaške Nadzorne službe, kroz koji je prošlo 400 mališana sa Kozare. Već tokom jula 1942. tifus je pokosio 200 djece, i ona su pokopana iza zidina staroga dvorca. Njihova imena nisu poznata. Polovinom avgusta 1942. oko 50 najteže obolelih dječaka preuzeo je Crveni krst i razmjestio ih po zagrebačkim bolnicama i prihvatilištima. I oni su svi do jednoga umrli. Ostala djeca su prebačena u karantin logora u Jastrebarskom, od kojih je većina preživjela.



U „avgustovskom pokolju“ 1941. ustaše su u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog ubile 6.000 ljudi i žena, a među njima i 212 djece. — Na fotografiji: pokolj na Urijama kod Prijedora. 

Dječji logor u Jastrebarskom bio je pod pokroviteljstvom časnih sestara kongregacije Sv Vinko Paulski i upravom zloglasne Barte Pulherije. Kroz ovaj logor je prošlo 3.336 djece. Prema spisku Ministarstva udružbe, u logoru je umrlo 452 djece. Međutim, na osnovu evidencije Franje Ilovara, čuvara mjesnog groblja u Jastrebarskom, koji je sahranjivao djecu po „komadu“ i o tome vodio „Dnevnik ukopa“, u ovom logoru je umrlo 768 dječaka i djevojčica.
„Prihvatilište za djecu izbjeglica“, u stvari, najveći dječji logor, nalazilo se u Sisku i bilo je pod pokroviteljstvom „ženske loze“ ustaškog pokreta. Kroz Sisak je prošlo 6.693 djece, od kojih je, za tri mjeseca ca, ubijeno ili uslijed teških uslova umrlo 1.600 dječaka i djevojčica. Većina ih je bila sa kozarskih opština: Gradiške, Dubice i Prijedora. O strahotama u ovom logoru sačuvani su mnogobrojni autentični dokazi, od kojih navodimo samo jedno svjedočanstvo.
Dr Velimir Deželić, funkcioner Crvenog krsta Hrvatske, pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ovako je 3. septembra 1945. godine opisao stradanje mališana u ustaškom logoru u Sisku:
„Najzloglasniji je dječji logor u Sisku. Silom odvojenu djecu od roditelja ustaše su zatvorile u prostorije zaražene pjegavcem. Sem toga, Antun Najžer, liječnik i jedno vrijeme upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama. Znali smo da je pomor djece katastrofalan, ali sve naše intervencije bile su uzaludne. Očajan, jednog dana, otpješačio sam izvan grada i pred nekom većom kućom naišao na nekoliko pripitih ustaša koji su me zaustavili i legitimisali. Onako srdit, oštrije sam reagirao, aludirajući na njihovu Prihvatnu stanicu. Na to me je jedan ustaša cinički uputio da se popnem pod krovište zgrade pa ću vidjeti malu podružnicu prihvatne stanice. Tu sam na pregrštima strugotine i razastrte slame vidio petnaestak posve nagih obeščašćenih lešina djevojčica.“
Bili su to, koliko je uopšte poznato, jedini koncentracioni logori za zatočenike u pelenama u Evropi, a možda i u svijetu.


titanik @ 19:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007

Veljko Vlahovic politicar, inzinjer masinstva rodjen je 02.09. 1914. u selu Trmanje, u Rovcima kod Kolasina. Umro je 7. 03. 1975. godine. Sahranjen je u Beogradu, u Aleji velikana. Istaknuti omladinski i partijski rukovodilac, humanist i graditelj socijalisticke Jugoslavije.
Osnovnu skolu ucio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Podgorici i Beogradu, Studirao je masinstvo na Tehnickom fakultetu u Beogradu, Pragu, na Sorboni (u Parizu) i diplomirao na Univerzitetu u Moskvi.Veoma se rano, jos kao srednjoskolac, ukljucio u napredni pokret. U Beogradu je 1932. godine izabran za sekretara udruzenja srednjoskolaca beogradskih gimnazija, koje je tada bilo jezgro revolucionarnog, srednjoskolskog pokreta.
Stupajuci na studije masinstva na Tehnickom fakultetu u Beogradu, po prirodi sistematican, radan i uporan, ubrzo je postao jedan od istaknutijih boraca i rukovodilaca naprednog studentskog pokreta u Beogradu. U SKOJ je primljen 1933, a u KPJ 1935, kao vec istaknuti studentski aktivist.
Sredinom tridesetih godina, napredni studenti Beogradskog univerziteta bili su pokretaci i organizatori brojnih politickih akcija u gradu i na Univerzitetu. Vlahovic je vec tada bio jedan od istaknutih organizatora i rukovodilaca borbe beogradskih studenata za autonomiju Univerziteta, slobodu nauke i kulture, protiv nacionalistickih udruzenja i policijske strahovlade, za demokratske slobode i drustveni napredak zemlje. Bio je clan od osnivanja, a 1935, do jula 1936, i predsjednik Akcionog odbora strucnih studentskih udruzenja na Beogradskom univerzitetu, i jedan od najistaknutijih organizatora i rukovodilaca velikih studentskih strajkova (februara 1935. i 4. aprila 1936.) u Beogradu. Zbog toga je hapsen i interniran u koncentracioni logor u Visegradu (14. februara do 20. marta 1935) i iskljucen s Univerziteta za 1935/36. godinu. Prije i u toku strajkova putovao je u Zagreb i Ljubljanu zbog koordinacije zajednicke akcije studenata ova tri velika univerziteta protiv tadasnjeg rezima.
Zajedno s Lolom Ribarom ucestvovao je u formiranju akcionih komiteta i u pripremama jugoslovenske studentske delegacije za Svjetski omladinski kongres u Zenevi, odrzan u jesen 1936. godine.
Polovinom 1936, po odluci partijskog rukovodstva na Univerzitetu, da bi izbjegao hapsenje, otputovao je u Prag, gdje se odmah ukljucio u rad partijske organizacije jugoslovenskih studenata u ovom gradu, i ubrzo izabran za zamjenika sekretara partijske organizacije.
Ucestvovao je u spanskom gradjanskom ratu, kao borac Internacionalnih brigada. Krajem januara 1937, s grupom od 26 jugoslovenskih studenata, iz Praga se ilegalno, preko Pariza, prebacio u Spaniju. Iz prvih dana njegova boravka u Spaniji potice i njegovo poznato pismo studentima Beogradskog univerziteta, u kome ih poziva na akciju davanja svestrane pomoci spanskom narodu u borbi za njegovu slobodu.
U spaniji se borio u Balkanskom internacionalnom bataljonu „Dimitrov" i poceo „da polaze ispite iz velike lekcije istorije", kako je nazivao borbu za spansku republiku. Ubrzo posle dolaska u Spaniju, u bici na Marami, 14. februara 1937. tesko je ranjen u nogu.
U Spaniji je bio borac s puskom u ruci i vrsio niz odgovornih duznosti u Internacionalnim brigadama. Najprije je radio u kadrovskoj sekciji Baze internacionalnih brigada u Albaceti, a zatim je bio pomocnik nacelnika za kadrove Balkanske internacionalne brigade. Poslije toga je radio u Komesarijatu internacionalnih brigada u Madridu i Barceloni, a zatim u Centru za evakuaciju boraca internacionalnih brigada u S'Agara. U drugoj polovini 1937, poslije smrti Blagoja Parovica, izvjesno vrijeme je bio i urednik lista „Dimitrovac". Posljednja funkcija u spanskoj republikanskoj vojsci bila mu je komesar bataljona.
Poslije prelaska u Pariz, od CK KPJ dobio je zadatak da organizira tehniku i dokumenta za ilegalni i legalni povratak u zemlju jugoslovenskih dobrovoljaca iz spanskog gradjanskog rata. U Francuskoj je djelovao i kao clan Partijskog biroa nekoliko partijskih celija u Parizu. U Parizu se prvi put susreo s drugom Titom, i od tada je jedan od njegovih najblizih suradnika i dosljednih sljedbenika. Dok je boravio i radio u Parizu, izabran je 1939. za clana CK SKOJ-a. Oktobra 1939. upucen je u Moskvu, kao predstavnik SKOJ-a, u Komunisticku omladinsku internacionalu (KIM). U Moskvi je nastavio studije na moskovskom Tehnickom fakultetu i radio u organima KIM, kao predstavnik SKOJ-a, a 1942. i 1943, do rasformiranja, kao sekretar KIM. Pored rada u KIM, bio i predstavnik KPJ u Kominterni do njenog raspustanja, 1943. godine.
Aprilski rat i okupacija Jugoslavije 1941. godine zatekli su ga u Moskvi. Vlahovic je tada pojacao rad na vezama jugoslovenskih komunista i gradjana s domovinom i radio na popularizaciji narodnooslobodilackog pokreta.
Po zadatku CK KPJ i Vrhovnog staba NOPOJ, u Moskvi je, 11. novembra 1941, organizovao  s DJurom Salajem radiostanicu „Slobodna Jugoslavija", preko koje je u svijet prodirala istina o borbi naroda Jugoslavije protiv okupatora i domacih izdajnika. Odrzavao je vezu s VS i dobivao izvjestaje iz zemlje, pripremao emisije za radio-stanicu, pisao u sovjetskoj stampi i drzao predavanja studentima, radnicima i sovjetskim gradjanima o oslobodilackoj borbi jugoslovenskih naroda. Starao se da radio-vesti „Slobodna Jugoslavija" i dobiveni izvjestaji iz zemlje budu emitirani na vise stranih jezika i jezicima jugoslovenskih naroda.
U Jugoslaviju se vratio krajem 1944. godine, i preuzeo duznost nacelnika Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta Komunisticke partije Jugoslavije.
Poslije oslobodjenja zemlje, obavljao je najodgovornije partijske i drzavne duznosti: potpredsjednik Vijeca naroda u Narodnoj skupstini FNRJ, predsjednik Odbora za prosvjetu Saveznog vijeca, predsjednik Spoljnopolitickog odbora Narodne skupstine FNRJ, zamjenik ministra inostranih poslova FNRJ (1951—1952) i direktor „Borbe" (1953). Bio je clan Izvrsnog odbora i clan Predsjednistva SSRNJ (do juna 1966), predsjednik Komisije za medjunarodne veze SSRNJ, clan Centralnog odbora SUBNOR Jugoslavije, predsjednik Centralnog odbora Saveza ratnih vojnih invalida Jugoslavije (do oktobra 1965) i clan Uprave udruzenja spanskih boraca Jugoslavije.
Za clana CK KPJ (SKJ) biran je od V do X kongresa. Od VII kongresa SKJ clan je Izvrsnog komiteta, a od VIII kongresa do IV plenuma CK bio je jedan od sekretara CK SKJ. Na IX i X kongresu biran je za clana Predsjednistva CK SKJ. Bio je i predsjednik Gradske konferencije SKS Beograda (mart 1968 — mart 1970).
Bio je clan Savjeta Federacije i rezervni general-major Jugoslovenske narodne armije.
Bio je clan (1950) i sef jugoslovenske delegacije na zasjedanju Generalne skupstine Organizacije ujedinjenih naroda i Clan jugoslovenske delegacije na I konferenciji sefova drzava ili vlada nesvrstanih zemalja u Beogradu, septembra 1961. godine.


U vrijeme svog bogatog politickog rada, Vlahovic se bavio opsteepolitickim i ideolosko-teorijskim pitanjima marksizma-lenjinizma. Objavio je vise tekstova i studija o razvoju i ulozi SKJ u socijalistickom samoupravnom drustvu i drugim pitanjima. Za njegovu stvaralacku misao vezani su mnogi dokumenti komunisticke partije u cijoj je izradi ucestvovao, kao sto je Program Saveza komunista Jugoslavije i platforma za X kongres SKJ. Bio je veoma cijenjen kao suborac i drug, kao izuzetno skroman, principijelan i dosljedan borac za socijalizam. Kao istaknuti teoreticar, prekaljeni revolucionar, sljedbenik i suborac druga Tita, imao je veliki autoritet u nasoj zemlji i u revolucionarnom i progresivnom pokretu u svijetu.
Na poslanickim izborima, biran je za poslanika Savezne narodne skupstine u vise saziva.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i velikog broja jugoslovenskih i stranih visokih odlikovanja.
Za vrijeme studenskih demonstracija juna 1968, u Beogradu, stao je na stranu studenata i dobio batine na ulici, od policije!
Narodnim herojem proglasen je 27. novembra 1953. godine.


titanik @ 19:26 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 17, 2007

Kozara je postojbina cudesnih ljudskih sudbina. Osvajaci su joj uvijek otimali slobodu, a ona se branila i ponovo dizala protiv nasilja, protiv okova i bica. U tom dugom i strahotnom rvanju goli zivot Kozarcanina bio je ubog i nesiguran kao plamen svijece na vjetrometini.
Kozara se prostire na 2.500 kvadratnih kilometara. U 33.687 domacinstava, uoci rata, zivjelo je 199.289 stanovnika, i to 137.719 Srba, 32.613 Muslimana, 26.651 Hrvata i 2.306 Nijemaca, Ukrajinaca i Italijana.
Kozara, to je onaj kutak nase zemlje omedjen rijekama Sanom, Unom, Savom i Vrbasom, gdje su i djeca gledala smrti u oci.
Vijekovna borba za djecu, za svoj porod, bila je divovska i strasna. I zrtve Kozarcana bile su tolike da nikada nisu tacno izbrojane.
U anale monstruoznih ustaskih zlocina iz prvih dana okupacije upisani su „avgustovski pokolji“ 1941. godine izvrseni u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog, kada se narodni ustanak vec bio rasplamsao u citavom Potkozarju. Jedna ustaska bojna za 20 dana ubila je 6.000 ljudi i zena, a sa njima i 212 djece.
Tih dana ubijani su ljudi na sve strane, po dvoristima, na kucnim vratima i kapijama, po bastama i na prijedorskoj pijaci, na mostu i obalama Sane. Po krvavim ulicama ustase su s pjesmom pratile kolone zapreznih vozila pretovarene svojim zrtvama.
Dusanka Radisic, djevojcica iz Rudica kod Bosanskog Novog, izranavljena, prezivjela je ustaski pokolj: „U avliji kuce DJoke Oljace, klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuca i sve pomocne zgrade, a narocito prostrana kolnica, bile su ispunjene lesevima. Kada su majke molile da ne ubijaju djecu, ustase su cinile suprotno. Prvo su klale djecu, a onda roditelje. Tako su dotukle i Mitra Oljacu, a on je vikao: 'Zivjela Srbija! Ne mozete nas sve poklati. Ostace neko da i vama sudi za ovakva zlodjela'.“




Narod Kozare je listom krenuo u ustanak 1941. godine.




Da bi unistio partizanski odred i citavo podrucje ocistio od stanovnistva, koje je u cjelosti bilo ukljuceno u narodnooslobodilacku borbu, neprijatelj je pretresao svaki kutak Kozare i Prosare.




Na partizanski odred „Dr Mladen Stojanovic“ koji je imao 3.500 boraca i zbjeg od 80.000 ljudi, zena i djece, krenulo je 10. juna 1942. godine na Kozaru 40.000 neprijateljskih vojnika i pocela je nezapamcena bitka.



Narod se povlacio ispred fasisticke najezde pod okrilje Kozare i zastitu partizanske

vojske.



Sav svoj bijes zbog neuspjeha ofanzive na Kozaru. Neprijatelj je iskalio na nenaoruzanom narodu




Nijemci i ustase masakrirali su u dolini rijeke Mljecanice 450 ranjenih boraca i omladinu koja ih je nosila. Zarobljenih partizana na Kozari nije bilo


Potkozarje u ljeto 1942.
U selu Citluku zivjela je velika porodica Jandrica. Tog jutra kada su ustase upale u kucu Mikana Jandrica, njegov najmladji sin stajao je u stalku. A onda, kao da se nebo srucilo na majku — zlikovac je sjekirom odsjekao dijetetu obje ruke. Tada su ustase ubile Ljubu, Vukasina i Ruzu Jandric, a sve troje su imali samo 11 godina.I u Vodicevu je tada sve gorilo. Planule su kuce i zita, zgrade, sjenokosi i plotovi. Majka Pere Curica nije mogla da pobjegne sa petoro unucadi. Zaklali su ih. Milja Knezevic sakrila se u kacu, ali njen otac Mirko to nije mogao. Ustase su ga zaklale i bacile u zivicu. Milja je to vidjela. Zlikovci su ubili dvogodisnje unuce Stoje Radman iz Vrbaske, zatim njenu kcerku, a na kraju i nju. Jovanku Sukalo prvo su prisilili da gleda kako joj umiru troje djece. Najstarije je imalo devet godina. U zaseoku Vurune ubijene su 84 osobe, a medju njima 24 djece poklano je u jednom podrumu. U selu Koturevima ustase su ubile dvoje djece Sime i Koviljke Kondic. Blagoja je imao tri godine, a Mira sest mjeseci kada ju je zlikovac nabio na bajonet i nosio kroz selo.
Nizali su se zlocini pod Kozarom jedan za drugim.
Tako su ustase, predvodjene zloglasnim Maksom Luburicem, sravnile sa zemljom selo Draksenic nadomak Jasenovca. Stravican masakr izvrsen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, medju kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustasko „natjecanje u krvi“ opisali prezivjeli svjedoci — Anka Pavkovic, Anka Lukac i Mira Blagojevic:
„Crkva je bila puna leseva, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena zena Nikole Dracine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, lezala je Marta Vrnic sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provucene rucice njene djece. Djecje ruke bile su vezane zicom. Malo dalje od Marte lezala je Desa Loncar i njeno dijete nabijeno na kolac.“
Kozara cuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaskih zlocina, izvrsen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulica, Motika i Sargovca, sela pokraj Banja Luke. Vrhunac divljastva ustase su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u Drakulicu 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustasku Pavelicevu tjelesnu bojnu u ovom zlocinu predvodio je Miroslav Filipovic-Majstorovic, kapelan samostana u Petricevcu. Ovaj krvnik imao je jos jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodisnje dijete DJure Glamocanina, s krvavim nozem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlucne: „Ovo ja u ime boga pokrstavam izrode. Ustase, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dusu!“
Mile Todorovic, kome je u ovom pokolju ubijena citava porodica, prica: „Dosao sam kuci, a ona pusta. Samo u stali krave ricu. Kada sam izisao, cuo sam neko cudno krcanje. Prisao sam blize i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdic, sasjecen i iskrvavljen, sjedio je i jecao. Od jednog malog lesa ucinilo mi se da je moja najmladja kci. Onda sam se onesvijestio.“
Nikakvi zlocini nisu mogli da zaustave kozarski narod koji je listom krenuo u ustanak 1941. godine. U proljece 1942, kad je devet miliona fasistickih vojnika mrvilo Evropu, u samom sredistu NDH Kozara je postala slobodna partizanska oaza.
Tada su hronicari zapisali da su se u udobnim salonima ljetovalista u Opatiji, 2. marta 1942, sastali njemacki, italijanski i ustaski generali, pod komandom feldmarsala Kajtela, i dugo vijecali nad ratnom kartom Kozare.
Prema „Opatijskom protokolu“ i savjetovanju u stabu njemackih oruzanih snaga u Arsakliju u Grckoj, 20. maja 1942, odluceno je da se „ustanickom pokretu na Kozari definitivno slomi kicma“. Samo tri dana kasnije, 23. maja 1942, u stabu komandujuceg generala Badera u  Beogradu, postavljene su smjernice za ovu operaciju: „U zapadnoj Bosni zivo je porasla partizanska djelatnost na prostoru Banjaluka-Prijedor-Bosanski Novi koja mora sto prije da bude likvidirana radi cuvanja njemackih vojno-privrednih interesa“. Za izvrsenje ovog zadatka formirana je „Borbena grupa zapadna Bosna“ („Kampfgruppe Westbosnien“) Stab borbene grupe sastojao se od 29 oficira njemackog Vermahta i pet funkcionera ustaske NDH. Za komandanta operacija na Kozari postavljen je Fridrih Stal, general-major, koji je „kao mladi porucnik austro-ugarske vojske omrznuo slovenske varvare“. Ubrzo zatim uslijedila je naredba o pocetku najvece ofanzive koja je te godine vodjena protiv partizanske vojske.
Taj dan, 10. jun 1942, Kozara nece nikad zaboraviti.
Po njemu i danas Kozarcani racunaju vrijeme, sta je bilo prije, a sta poslije njemacko-ustaske ofanzive.
Na Kozaru i njen odred, na 3.500 partizana (300 je bilo ranjeno) naoruzanih sa 3.000 pusaka i 170 mitraljeza, cetiri minobacaca i dvije haubice, dva tenka marke „Hockins“ i jednim avionom Franje Kluza, na 934 partizanska odbornika, na omladinu sto je stajala kao jedan u rezervnim cetama, na narod Potkozarja i kolibe od pruca, u zbjegovima rasutim oko izvorista Gracanice i Mljecanice, Bukovice i Rakovice ili po proplancima Mrakovice i Bijelih voda — na takvu Kozaru krenula je sila od 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustasko-domobranskih snaga, 2.000 cetnika Draze Mihajlovica (grupe Drenovica i Marcetica) sto je sa ojacanim okolnim garnizonima i pomocnim jedinicama iznosilo oko 35.000 vojnika opremljenih najsavremenijim naoruzanjem drugog svjetskog rata.
Sem toga, borbena grupa je raspolagala snaznim i dobro organizovanim obavjestajnim aparatom, kojim su rukovodili clanovi Stalovog staba Plume i Konopacki i u kojem je znacajnu ulogu imao i mladi porucnik Kurt Valdhajm. U 17 punktova rasporedjenih u naseljenim mjestima oko podrucja operacija, obavjestajci su raspolagali sa vise radio-stanica i jatom od 120 golubova pismonosa dopremljenih iz Beca. Za pretres Kozare i otkrivanje partizanskih sklonista iz Beograda je dovedeno 35 pasa tragaca i njihovih vodica, a iz Berlina je poruceno jos toliko pasa, „neophodnih za potrebe ovog operacionalnog podrucja“.
Nezapamcena bitka trajala je dvadeset pet dana i noci. U njoj su se istopile partizanske snage, citave cete su izbrisane iz brojnog stanja Kozarskog odreda.
Ali, Kozara nije pala.
„Gusta pomrcina pritisla je nase polozaje kada nam je svima zasato dah od uraganske vatre. Prvi talas napadaca privukao se kroz gustu travu i zbunje do nasih redova. Partizani su hvatali za cijevi nasih mitraljeza prije nego sto su mogli da opale i jedan metak. Pojavili su se iznenada i necujno. I tada je otpocelo ono najstrasnije, sto je svakome od nas sledilo krv u zilama. Muskarci, zene i djeca sa neshvatljivom upornoscu nasrnuli su na nase polozaje. Bio je to pravi pakao i cudim se kako smo izdrzali. Partizani su cak i na borna kola isli sa bombama i puskama, upravo kao mravi su navirali“, zapisao je o proboju obruca na Kozari Kurt Neher, ratni dopisnik 714. njemacke pjesadijske divizije.
Kada je neprijatelj poslije proboja obruca, uvidio da ne moze unistiti Kozarske partizane, sav bijes iskalio je na narodu Potkozarja.
Posebnim smjernicama regulisan je postupak prema stanovnistvu koje se mora temeljno ocistiti i naseliti „pouzdanijim zivljem“, sto je trebalo da sprovede ustaski opunomoceni ministar dr Oskar Turina, jedan od clanova Stalovog staba. Iz smjernica i Stalovih naredbi jedinicama ocigledna je, kao u ogledalu, namjera da se podrucje Kozare sasvim opustosi:
„Sva lica zatecena u borbi strijeljati. Sve stanovnistvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre; muskarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokusaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno oruzje; mlade zene i djevojke, prema zapovijedi Firera, transportovati na rad u Njemacku; starije zene i djecu raseliti ili otpremiti u Jasenovac 'koji moze primiti neograniceni broj zatocenika'. Tko osobe koje dolaze iz Kozare i Prosare propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi, biti ce stavljen pred radni sud.“ To je samo jedan izvod iz njemacko-ustaskih naredbi i uputstava za vrijeme borbi na Kozari.



Dara Baranovic sa 29 oziljaka od uboda nozem prezivjela je ustaski pokolj stanovnika sela Palancista, ali njena djeca, cetvorogodisnja Radoslavka i dvogodisnji Bosko — nisu.

U jednom od sedam kozarskih zbjegova.

Kozarcani u zbjegu imali su samo jednu zelju i jednu misao: odbraniti Kozaru.
—U Mljecanici 4. jula 1942, uoci proboja obruca oko Kozare.
U vrijeme zestokih okrsaja od 10. juna do kraja jula 1942, sve je bilo pod komandom Stalovog staba, kada su svi zakoni i sve norme o ponasanju ljudi prestali da vrijede. Svi Kozarcani sa podrucja operacija bili su izlozeni najsvirepijem unistenju. Hajka na ljude, na sve zivo sto se naslo u Kozari, pokazala je u punoj mjeri zvjersko lice nacizma. Ubijani su ljudi, zene i djeca u svakoj kozarskoj avliji, cak i starci u bolesnickim posteljama. Evo nekoliko fragmenata iz izvjestaja njemacko-ustaskih jedinica:
„Grupa 'Putlic' cisteci prostor oko Cikota zarobila je 24 partizana i deset sumnjivih. Grupa 'Borovski' dostigla crtu Babinac—Marini. Gubici kod neprijatelja: 47 mrtvih i 36 zarobljenih. Strijeljano za odmazdu 57 partizana i dvije zene: Grupa 'Vedel'; Da bi se dokumentovalo prisustvo njemackih trupa, cete ce ponovo prodrijeti u prostor Marini i tuci sve sto se tamo nalazi (ljudi, zene, djeca); Prva i Druga ustaska bojna: Nadjeno 140 mrtvih partizana, uhvaceno 14 zena, 13 djece i 169 grla stoke; Ustaska bojna 'Devcic' naisla kod Mostanice na grupu od 20 partizana i u borbi ubila 18 a dvojicu zarobila: Treci gorski zdrug u ciscenju prostora zarobio 83 osobe; Ustaska bojna potpukovnika Simica: ubijeno 17 muskaraca, sest zena, 11 djece i zaplijenjeno 38 volovskih zaprega, 56 krava i 138 grla razne druge stoke.“
Dara Banovic je zivi svjedok pokolja 300 dusa, mahom zena i djece. Samo jednom Dara je smogla toliko snage da isprica svoju sudbinu: „U sam zalazak sunca dosle su ustase. Kada su nas istjerali, moja mala Radoslavka je prosaputala: 'Draga majo, oni ce nas pobiti!' Tako je i bilo. Na gomilu poklanih poceli su slagati i nas. Od treceg udarca nozem ja sam pala, ali svijest nisam izgubila. Najstrasnije mi je bilo kad sam gledala kako ubijaju moju djecu. Radoslavku, koja je imala cetiri godine, udarili su nozem u vrat i bacili pored mene. Dvogodisnji Bosko, srce mamino, iako izboden, jos je plakao. Dotukli su ga na meni. Tada, kad su primjetili da sam jos ziva, boli su me nozevima i ja ne znam koliko je to dugo trajalo. Na sebi imam 29 oziljaka.“
U Drageljima, malom partizanskom selu pod Kozarom, Nijemci ustase ubili su sve uhvacene zene i djecu, jer odraslih muskaraca nije bilo. I kuce su sve spaljene. Vukosava Galic sa dvoje male djece ubacena je u kucu koja je dogorijevala; Grozda Adzic, vezana za kucni prag, bila je prisiljena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa kreveticem, dok su drugo dijete ustase gusile u jami zagasenog kreca. Malog Momira Galica zaklali su u dvoristu, a Vidosavu Obradovic sa troje djece na drvljeniku. I tako redom, sve dok nisu ubijeni 31 majka i 21 dijete.
Pohvala generala Stala upucena 18. jula 1942. borbenoj grupi „Zapadna Bosna“ za izvanredan uspjeh u razbijanju partizanskih snaga na Kozari i Prosari duboko je utisnuta u najkrvaviju hroniku kozarskog naroda. U njoj se, izmedju ostalog, navodi: „Danasnjim danom zavrsen je poduhvat borbene grupe na prostoru Kozare i Prosare. Cjelokupno stanovnistvo opkoljenog podrucja je iseljeno i tako izvrseno temeljno ciscenje prostora radi stvaranja mira i reda na ovom podrucju koje je za Njemacku strateski i gospodarski od izuzetne vaznosti.“
Nije to bio posljednji cin kozarske drame.
Kada je potpuno opustoseno 150 potkozarskih sela, uslijedila je pljacka po zapovijedi Pavelica i njegovog ministra Oskara Turine: prikupljanje stoke i poljskih plodova. Samo u prvom naletu odvuceno je sa podrucja Kozare 25.363 grla stoke i 116.750 metrickih centi zitarica.



Njegove oci govore: da niko ziv s njim ni do logora nije stigao.



Tuzna kolona i njeni pratioci.

„Ko li ce ove godine kositi, ko li ce cure prositi?“ — Skender Kulenovic: „Stojanka majka Knezopoljka“.

U dvanaest Sabirnih i koncentracionih logora neprijatelj je za vrijeme ofanzive, u ljeto 1942, zatvorio 68.600 Kozarcana. Medju njima je bilo 23.000 djece.


Svi putevi sa Kozare vodili su tada u sabirne i koncentracione logore — Staru Gradisku, Jasenovac. 

Svako drvo na Pasinim konacima danas je spomenik. Ovdje je uhvacen i ubijen jedan zbjeg u julu 1942. Na mjestu zlocina sve je bilo razbacano. Komadi hljeba sa djecjim zastruzima sira, torbe i korpe, zavezljaji i bosce, bocice sa mlijekom i poneka cucla. Desa Topic, majka prvoborac, izbrojala je tu trinaest praznih kolijevki. Bile su preturene, a perje rasuto po liscu. Kraj njih su lezala djecja tijela izbodena bajonetima.
Nijemci i ustase vjerovali su da ce masovnim terorom unistiti buntovnu Kozaru. Zlocin nad stanovnistvom, a narocito nad djecom, imao je, medjutim, sasvim suprotno dejstvo. Nad praznim kolijevkama zaklinjali su se prezivjeli kozarski borci. O tome svjedoce rijeci narodnog heroja Boska Siljegovica, izgovorene borcima desetkovanog partizanskog odreda poslije sedamdeset dana neravnopravnih bitaka na Kozari:
„Vidite li one kolijevke, vidite li ono perje sto vjetar nosi? U njima su lezala nasa djeca. Neprijatelj ih je ubio ili otjerao u logore smrti. Tom neprijatelju objavljujemo rat do istrebljenja. Kozara nije unistena, ostao je odred. Mi smo svjedoci.“
Toga dana, 19. avgusta 1942, sa Paleza, legendarnog visa na Kozari, odjeknuli su i stihovi. Skender Kulenovic, borac i pjesnik, sa jednog panja na proplanku prvi put je izgovorio svoju „Stojanku majku Knezopoljku“, poemu narodnog prkosa i bola.
Narod uhvacen na Kozari Nijemci i ustase sabili su u koncentracione i sabirne logore u Prijedoru, Kostajnici, Cerovljanima kraj Dubice, Novskoj, Paklenici, Jasenovcu, Ustici, Mlaki, Jablancu i Staroj Gradiski — ukupno 68.600 Kozarcana. Medju njima je bilo 23.858 djece.




Na casu „prevaspitavanja“: djevojcice sa Kozare u ustaskom logoru za djecu u Reci kraj Jastrebarskog.
Ono sto su djeca sa Kozare dozivjela u ustaskim logorima predstavlja jedinstven primjer ljudskog stradanja. O tome govore mnogobrojna dokumenta i svjedocanstva prezivjelih.Sve je isplanirano po zamisli Hajnriha Himlera i njegovo razradjeno uputstvo od 25. maja 1942. godine glasi: „Akcije protiv osoba koje pomazu partizanima u Jugoslaviji moraju biti nemilosrdne. Muskarce iz osumnjicenih porodica, pa cak ako se radi i o citavim plemenima, treba bez izuzetka, strijeljati. Djecu strijeljanih bandita treba oduzeti njihovim majkama i smjestiti u njemacke provincije kako ih one ne bi odgajale u mrznji prema Nijemcima. Majke cemo poslati u koncentracione logore. Bez milosti moramo ostvariti nas plan kolonizacije.“Ustase su, medjutim, na primjeru djece sa Kozare daleko prevazisle svoje gospodare.
Natporucnik Smit Zabierov, stalni njemacki predstavnik u logoru Stara Gradiska, angazovan na preuzimanju radne snage za vazduhoplovne tvornice u Njemackoj, u svom izvjestaju od 12. juna 1942, izmedju ostalog, navodi: „Zatocenici koji se tamo nalaze registruju se od pravoslavaca i uprava nije mogla da pruzi nikakve podatke o njihovom broju, ali se cijeni na vise hiljada, pretezno zena i djece. Do sada je prebaceno u Njemacku za rad u poljoprivredi 2.500 osoba. Kako se mogu uputiti obitelji sa starijom djecom, ona najmanja su prepustena brizi hrvatske drzave. Nuzna posljedica toga je, znaci, odvajanje. U jednom dvoristu vidio sam stotine djece, vec odvojene od njihovih majki, kako cekaju na svoju dalju sudbinu. Sanitarnih uredjaja nema, djeca leze na dvoristu pod vedrim nebom i vapiju za vodom i hranom.“
Iz obimne gradje svedocanstava o masovnom stradanju djece u ustaskim logorima, datih neposredno poslije rata, izdvajamo samo neka koja se odnose na djecu sa Kozare: Vladimir Mijatovic, dijete logoras: „Imao sam 12 godina kada sam iz Dubice sa majkom i sedmogodisnjom sestrom dotjeran u Staru Gradisku. Ustasa Ante Vrban naredio je da predamo sve vrijednosti koje imao, novac i druge dragocijenosti. Jednu zenu, u cijim je opancima pronadjeno nekoliko kuna i zlatnika, Vrban je pistoljem ustrijelio u celo, rekavsi da ce svako tako proci ko pokusa da nesto sakrije.




Kroz djecji logor u Jastrebarskom proslo je 3.336 djece — Mali Kozarcani na casu preobracanja u „janjicare“ ustaske mladezi.

titanik @ 21:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007


Rodjen 1914 u Bugojnu
Borbenu i buntovnu prirodu stekao je Mahmut Busatlija u svojoj porodici. Gimnaziju je ucio u Bihacu, Trebinju, Mostaru i  Banja Luci. Vec u sestom razredu on se druzi sa komunistima i sagradjujuci aktivno na sirenju naprednih ideja i shvatanja u  skoli, narocito u rodnom kraju za vrijeme ljetnjeg raspusta. Jos vecu politicku aktivnost razvio je Mahmut kao student prava  na Beogradskom univerzitetu. Zahvaljujuci toj aktivnosti i licnim osobinama, postao je vrlo omiljen i popularan medu naprednom studentskom omladinom u Beogradu.
Od 1936. godine do pocetka rata nije gotovo bilo politicke akcije beogradskih studenta u kojoj Mahmut Busatlija nije  ucestvovao. I u masovnim politickim demonstracijama znao je da se uhvati u kostac sa zandarima na beogradskim ulicama. Kada  su Ljoticevski fasisti napali naprednije studente na Tehnickom fakultetu, Mahmut je sa nekoliko drugova kroz podrum prodro u  zgradu i rastjerao izdajnike. Zbog takve aktivnosti vise puta je bio progonjen i hapsen. U to vrijeme bio je primljen u clanstvo Komunisticke partije Jugoslavije.
U godinama neposredno pred rat, Busatlija je jedan od rukovodilaca naprednih bosansko-hercegovackih studenata i omladine. 
Posebno se u to vrijeme isticao radom u kulturnom drustvu bosanskih studenata „Petar Kocic“. Bio je zajedno sa jos nekim  tadasnjim komunistima sastavljac poznatog politickog proglasa narodu Bosne i Hercegovine pred izbore 1938. godine.
Svakog ljeta odlazio je Mahmut u Bosnu. Radio je na okupljanju radnicke omladine oko programa Komunisticke partije  Jugoslavije u Bugojnu i Jajcu, Travniku i Banja Luci. Kod Bugojna je sredinom 1940. godine organizovao i jedan partijski  kurs. Na sastancima i konferencijama isticao se kao dobar govornik, brzo je osvajao sve svoje slusaoce.
Uoci samog rata Mahmut Busatlija je dosao u Sarajevo i sa istaknutim sarajevskim komunistima poceo aktivno da radi na  organizovanju naprednih snaga i na pripremama za dogadjaje koji su bili na pomolu. U maju 1941. godine on je clan partijskog  vojnog rukovodstva za Bosnu i Hercegovinu. Pozrtvovano radi na organizaciji ustanka. Putuje ilegalno po Bosni i Hercegovini  prerusen u sitnog trgovca sa fesom na glavi. Odlazi u Mostar, u Banjaluku, u Tuzlu.  U svim tim mestima okuplja komuniste i  ostale rodoljube, vatreno i odusevljeno im govori o Narodnooslobodilackoj borbi, svrstava ih u ustanicke redove. Gdje god bi  dosao fasisti i domaci izdajnici brzo bi osjetili njegovo prisustvo. Ali on je uvijek uspjevao da im vjesto umakne.
U oktobru 1941. godine, sa grupom skojevaca iz Tuzle posao je u partizanski odred na Majevici. U odredjeno vrijeme trebalo je  za grupu da dodju partizanski kuriri. Ali kada se kuriri nisu pojavili, Mahmut je sam poveo grupu. Bila je tamna noc.zgubili  su pravac. U zoru su naisli na kucu jednog izdajnika, kod Gornje Tuzle, koji je o njihovom prisustvu odmah obavjestio ustase.
Mahmut je sa svojim skojevcima prihvatio neravnopravnu borbu protiv izdajnika. U toj borbi je bio tesko ranjen i uhvacen. 
Jedna bomba koju je bacio na ustase kad mu je nestalo municije, udarila je u granu iznad njega, pala mu pred noge i  eksplodirala. Odneijli su ga ranjenog u Tuzlu i podvrgli strahovitom mucenju.  Ali neustrasivi borac nije ni rijec  progovorio, niti jauknuo. Do posljednjeg daha zivota ostao je vjeran Komunistickoj partiji, svom narodu i slobodi.
Za narodnog heroja proglasen 26.07.1945.godine.
titanik @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, listopad 11, 2007

Sudbina djece, pogotovo u kataklizmama, oduvijek je najvise uzbudjivala svijet. Nacifasisticka najezda i okupacija nase zemlje 1941. godine ucinila je da tragicna smrt desetina hiljada malisana, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Drzave Hrvatske, preraste u najvecu nacionalnu nesrecu. U ustaskoj NDH, toj tvorevini njemackog Rajha, za cetiri godine (od aprila 1941. do aprila 1945), ubijeno je i na druge nacine umoreno vise od 40.000 djece, od kolijevke do 14 godina.
Svako cetvrto je bilo sa Kozare.
Kada je pod zastitom njemackog oruzja 10. aprila 1941. godine proglasena Nezavisna Drzava Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rjesavanju srpskog pitanja“ vec je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mrznje prema „nizoj rasi“ pripreman i izvodjen veliki zlocin vidi se iz sacuvanih dokumenata i izjava vodecih licnosti ustaske drzave, koje su vec tada imale programski karakter.
Ante Pavelic, ustaski poglavnik: „Iz slobodne Nezavisne Drzave Hrvatske bice iskorijenjen sav korov sto ga je tudjinska dusmanska ruka bila posijala.“
Mile Budak, ministar za nastavu i bogostovje NDH: „Jedan dio Srba cemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katolicku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“
Milovan Zanic, ustaski zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi necemo kao ustase upotrijebiti da nacinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je ocistimo od Srba.“
Viktor Gutic, jedan od najistaknutijih predstavnika NDH u Bosanskoj krajini, ovako je govorio: „Ove srpske cigane poslacemo u Srbiju, jedne zeljeznicom, a druge Savom bez ladja. Nepozeljni elementi bice iskorijenjeni tako da ce im se zatrti svaki trag i jedino sto ce ostati bice zlo sjecanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa navise mi cemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih ce biti dobri katolici.“
Dionizije Juricevic, ustasa i svestenik u Pavelicevom i Artukovicevom vjerskom odsjeku: „U ovoj zemlji ne moze niko da zivi osim Hrvata, a ko nece da se pokrsti mi znademo kuda cemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaskom pokretu. Nemojte misliti sto sam svecenik da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono sto je protiv ustaske vlasti i drzave.“
Citava teritorija NDH — 22 velike zupe, 142 kotara i hiljadu opstina s povrsinom od 103.000 kvadratnih kilometara i 6,500.000 stanovnika — zahvacena je nemilosrdnim istrebljenjem Srba, Jevreja, Cigana a potom i drugih protivnika ustaskog poretka. „Ciscenje“ pojedinih krajeva u Baniji, Kordunu, Lici, Slavoniji, Sremu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini — raseljavanje i progoni, hapsenje i zatvaranje u logore, pokrstavanje i fizicke likvidacije — poprimili su zastrasujuce razmjere.
Svi Srbi i Crnogorci, rodjeni u Srbiji, morali su da napuste svoja ognjista, mjesoviti brakovi silom su raskidani. Srbima, Jevrejima i Ciganima odmah je ograniceno kretanje, zabranjena upotreba sredstava javnog saobracaja, posjecivanje lokala, bioskopa, pozorista; zabranjeno je bilo kupanje u banjama. Skidani su natpisi cirilicom i sa nadgrobnih spomenika.
U jednom od prvih akata NDH, Okruznici Ravnateljstva za ponovu, stoji: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran nacin. Hapsenja i interniranja se vrse nocu i danju bez predaha. Uhapsenik je duzan da se pripremi za trideset minuta. Imovina se oduzima i sa njom raspolazu ravnateljstva za ponovu. Gdje god je moguce hapsiti citave porodice. Ne mogu biti postedjene starije osobe, zene i djeca.“
Bio je to samo pocetak.
Prvim kursumima mrznje ispaljenim 28. aprila 1941. godine u pripadnike srpske nacionalnosti iz Gudovca, Brezovice i jos nekih mjesta oko Bjelovara, dat je signal poslije koga ce mnogi krajevi ustaske drzave biti pretvoreni u stratista na kojima su ubijana i djeca.
Sve ono negativno, patolosko i zlocinacko sto je karakterisalo nacifasizam i njegove sluge dostiglo je vrhunac u genocidu nad djecom. Ubijajuci nejac, krvnici su pokazivali najmracniju stranu svoga bica. Na najsuroviji nacin unistavali su zivote djecaka i djevojcica, od kojih su mnogi bili jos u pelenama.
Ubijali su ih Paveliceve ustase, njemacki vojnici, cetnici Draze Mihailovica, jurisnici 369 „Vrazje“ i 13 SS „Handzar“ divizije, italijanski fasisti, pripadnici Hortijeve Madjarske i Cerkezi Prve kozacke divizije. Pri tom su primjenjivali metode koje po svireposti prevazilaze najvece grozote kakve se ne pamte u nasoj i svjetskoj povijesti. Zaista u nasem savremenom rijecniku tesko je naci odgovarajuce oznake kojima bi bilo moguce izraziti stepen necovjecnosti i groznomornost izvrsenih zlocina.
Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i siljate letve od plotova, klali nozevima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kucama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u stroze i dzakove bacali u rijeke i bunare, zivu otiskivali u spilje i pecine, gusili cijankalijem i trovali kausticnom sodom, satirali gladju, zedju i hladnocom.


titanik @ 19:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007


Rodjen 23.04.1910 u Beogradu. Osnovnu skolu zavrsio je u Bugarskoj. Gimnaziju je ucio u Pozarevcu i Nisu. Studirao je u Beogradu na Tehnickom fakultetu. Godine 1938 postao je masinski inzenjer. Revolucionarni rad zapoceo je za vreme studija ucestvujuci u naprednom studentskom pokretu.
Poslije studija radio je najprije u Smederevskoj Palanci, ali je otuda bio otpusten zbog svog revolucionarnog politickog rada sa radnicima. Zaposlio se poslije toga u beogradskoj fabrici "Mikron". Poslije kratkog vremena rada i odatle je bio otpusten iz istih razloga.
Bio je veoma kulturan i nacitan covjek. Radio je na prevodima raznih marksistickih djela. Saradjivao je u izdavanju naprednih brosura u ediciji „Beli Medved“.
Avgusta 1940 godine uhapsen je i osudjen na osam mjeseci zatvora koji je izdrzao na Adi Ciganliji. Aprila iduce godine pobjegao je iz zatvora i poslije toga  zivio u ilegalnosti do odlaska u partizane, u ljeto 1941 godine. Kao iskusan partijac bio je politicki rukovodilac u Kosijericu i u Crnogorskoj ceti, a kasnije i u Uzickoj partizanskoj ceti. Borio se nepuna dva mjeseca, ali je znatno doprinio podizanju narodnog ustanka stvaranju prvih oruzanih grupa. Poginuo je na Dreznickoj Gradini, kod Titovog Uzica, 19. 081941 godine.
Za narodnog heroja proglasen 06.07.1953. 


 

titanik @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 7, 2007


Roden avgusta 1914 u Bandicimakod  Danilovgrada. Do rata se bavio zemljoradnjom. Ubrzo po stupanju
u partizane 1941 godine, postao je poznat i hrabar partizan. Dolazi u red najpoznatijih u Drugom bataljonu Cetvrte crnogorske brigade.
Ucestvovao je u mnogim borbama, ati se narocito istakao u dvjema velkim bitkama: u borbi za Livno i u napadu na Vilica Guvno.
U vrijeme napada na Livno, decembra 1942 godine, Simo je bio desetar. Livno je bilo opasano zicanim preprekama. Da bi se omogucio napad Drugom bataljonu, trebalo je najprije savladati prepreke. Zajedno sa narodnim herojem Dusanom Strugarom, komandirom Trece cete, Simo se - uprkos smrtnoj opasnosti - privukao zici i isjekao je. Zatim je kroz taj prolaz provukao svoju desetinu i prvi usao u grad. Poslije toga istim putem probio se citav Drugi bataljon.
Kada je bataljon usao u grad, morao je da se zabarikadira u kucama koje je zauzeo. Pod ustaskim plotunom trebalo je otimati kamen po kamen da bi se napravilo utvrdjenje i osigurao opstanak. Simo je bio medju najsmjelijima. I pored strahovite neprijateljske vatre uspio je da donese materijal za utvrdjivanje vise nego jedna desetina. Citavog dana isticao se hrabroscu i preciznim gadjanjem neprijatelja, bio je kao i dotad najbolji strijelac u II batpljonu. Prilikom ustaskih jurisa, koji su se citav dan redali jedan za drugim, Simo je stalno uzimao puskomitraljez od puskomitraljesca, izlazio na najisturenije mesto i ostajao sve dotle dok se ustase ne bi ponovo povukle u bunkere. U najkriticnijem trenutku borbe partizani su bili gotovo ostali bez ijednog metka. A priblizavala su im se oklopna borna kola. Simo je tada ucinio iznenadan podvig. Izisao je iz kuce,(u paklenoj neprijateljskoj vatri to je znacilo gotovo sigurnu smrt), skocio na borna kola i iz njih iznio dva puskomitraljeza i hiljadu puscanih metaka. Situacija je bila
spasena. Partizani su nastavili da se bore sve dotle dok nije bila ostvarena poznata kratka zapovjest Vrhovnog komandanta:
 „Livno mora pasti“!
U borbama na Vilica Guvnu 1943. godine Simo je pokazao slicnu neustrasivost. Na zivot i smrt bila se tada bitka za spas 3000 teskih ranjenika, koji su se nalazili ispod samog brda u Prozoru. Neprijatelj je bio visestruko nadmocnji. Vise no u drugim borbama, ovde su hrabrost, pozrtvovanje, samopregor i neustrasivost mogli da odluce o pobjedi ili o pogibiji hiljada Ijudi. U II bataljonu bili su sve sami junaci, svi su bili u prvom streljackom stroju i svi su bili bombasi. Pa ipak, Simo je otskakao - bio je prvi medu njima.
U prvim njemackim plotunima na rastojanju od 20 do 50 metara palo je oko 20 proletera. Nastalo je za trenutak kolebanje kod boraca I  i  II cete. Nijemci su sve jace zasipali rucnim bombama i sarcima. Simo, tada komandir voda, drzao je svoj vod oko sebe. Na komandu komandanta bataljona, Simo je na celu svoga voda, sa bombama u rukama, poleteo i izvrsio protivnapad na neprijateljske polozaje. To je omogucilo sredjivanje I  i  II cete i zadrzavanje polozaja. Borba se nastavila na rastojanju od 20 do 50 metara. Nastavili su se napadi i protivnapadi i sa jedne i sa druge strane. Simo je cijelog dana bacao bombe. Isao je od borca do borca, kupio bombe ili ih uzimao od onih koji su poginuli. Napunio bi dzepove i ruke bombama i onda iza bukovog siblja i stabala vjesto i hitro se privlacio njemackim polozajima i zasipao ih. Ponovo se vracao, opet kupio bombe i opet bacao na njemacke pololaje. I pored opomena komandanta bataljona da to ne cini jer ce poginuti, on je nastavljao govoreci:

"Necu, ne bojte se, ja sam brz i mali pa se lako i neprimetno privlacim".
Simo je sam na Vilica Guvnu bacio preko sto bombi na neprijateljske polozaje. Ali, u toj borbi je i poginuo, u trenutku kada su neprijateljski polozaji bili zauzeti i ranjenici spaseni
Za narodnog heroja proglasen 20.12.1951.



titanik @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, listopad 6, 2007

 
Rodjen 13.09.1924. u Melencima, Petrovgrad (Zrenjanin). Simpatizer je radnickog pokreta od prije rata. Na poziv KPJ stupio je aprila 1941 godine u bivsu jugoslovensku vojsku da se bori ali je vracen kuci sa objasnjenjem da dobrovoljci nisu potrebni.
Po kapitulaciji Jugoslavije sakuplja oruzje i municiju. Zbog veza sa tek formiranim Melenackim partizanskim odredom bio je avgusta 1941 godine uhapsen kao saradnik Narodnooslobodilackog pokreta i zadrzan kao talac. Sa jos dva omladinca pobjegao je iz zatvora i stupio u Melenacki odred. U odredu je bio brzo zapazen po junastvu. Ucestovao je u svim njegovim akcijama. U jesen 1941 godine u okolini Zrenjanina, pri pokusaju odreda da se probije u Srbiju, ranjen je u glavu. Po ozdravljenju, Zarki je ucestvovao u mnogim borbama na raznim terenina.
Septembra 1943 godine sa jednom vecom grupom iz Severnog Banata prebacio se u Srem i stupio na diverzantski kurs. Po zavrsetku kursa stupio je u cetu diverzanata i ucestvovao u mnogim akcijama. Januara 1944 godine vraca se u Banat i organizuje diverzantsku cetu od najboljih omladinaca iz Severnog Banata. Za pet mjeseci ceta je izvrsila niz vecih i manjih akcija (oslobodila 120 drugova iz logora, digla u vazduh 12 kompozicija teretnih vozova unistivsi sa njima ogromne kolicine neprijateljskog ratnog i drugog materijala).
Septembra 1944 godine prilikom jedne akcije Nedeljko je ranjen nesrecnim slucajem pri eksploziji mine. Zbog toga je prebacen na duznost obavestajnog oficira odreda. Vrseci ovu duznost, u jednom sukobu sa neprijateljem bio je zarobljen. U zatvoru se dobro drzao, iako je bio podvrgnut svirepom mucenju. Sef njemacke policije obecao mu je da nece biti streljan ako oda baze odreda i njegove ilegalne saradnike u naseljima. Zarki je odgovorio prkosno:

"Ne trazim milost od dzelata" i pljunuo mu u lice.
Zbog izvanredno prkosnog drzanja, Zarki je svirepo umoren - nije streljan kao ostali iz njegove grupe, vec je ziv zakopan na svoj dvadeseti rodendan 13.09.1944 godine.
Za narodnog heroja proglasen  06.07.1953.  godine.


titanik @ 20:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2007

Pokolj u Lovrecu 22. srpnja 1943. je bio pokolj kojeg su pocinili pripadnici  nekoliko stotina Talijana iz divizije "Bergamo", skupa sa stotinjak kninskih cetnika popa DJujica, te oko stotinu (pretezito vojvodjanskih) Nijemaca, s kojima su bili i vojvodjanski Srbi (SS-ova folksdojcerska divizija »Princ Eugen«).U tom strasnom pokolju, ubijeno je pedesetak civila (nekoliko iz susjednih sela) i 60 partizana (Mosorski partizanski odred). Od toga, su cetnici, fasisti i SS-ovci spalili civile u kuci Mate Frankica, i to njih 22. Neki su iskocili iz gorece kuce, pokusavsi se spasiti, ali su zlocinci opet ih bacali u zapaljenu kucu.Pokolj su cetnici, SS-ovci i talijanski fasisti izveli nad Hrvatima kod Pere Olujica kuce, kod brace Olujic te pred kucom Marinkice Petricevica.

titanik @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 1, 2007

Petnaestogodisnji djak prvog razreda gimnazije, Mihailo-Mico, bio je najmladje dijete Steve i Anke Dragas iz sela Sreflija. U istom domacinstvu zivjela su i njegova braca Milan i Rajko i jedna njihova sestra Desa.
U ustanku 1941. ucestvovala je i porodica Dragas.
Juna 1942. u ofanzivi na Kozaru zivjelo se u zbjegu. Na proboju obruca 4. i 5. jula nisu prosli. Zato su braca nedaleko od svoje kuce iskopala i dobro maskirala jednu zemunicu u koju se sklonilo njih devetoro... Poslije nekoliko dana, kada se ucinilo da je neprijatelj otisao, otac je sa svoja tri sina izisao iz sklonista i upao u zasjedu. Povezane zicom i konopcima u koloni ispruzenoj Dubickom cestom dotjerali su ih na zeljeznicku stanicu u Cerovljane. Zatvoreni u vagone po stotinu u jednom, pod jakom ustaskom strazom, bez hrane i vode, proveli su jedan dan i dvije noci. A onda su istjerani udarcima kundaka i ponovo svrstani u tri reda. Opkoljeni ustasama na konjima potjerani su, trkom, prema Jasenovcu.

Ono sto je Mico dozivio sa bracom i ocem u jasenovackom logoru III-C, nije u stanju da opise. To ne bi mogao niko.
Logor je bio pod vedrim nebom, ogradjen visokom bodljikavom zicom. Imao je citav red visokih kula strazarnica, u stvari mitraljeskih gnijezda. Bio je razgazen, blatnjav i glibav do koljena. Tu se moralo spavati i zivjeti zajedno sa mrtvima, koje su rijetko kupili. Mico je bio strahovito gladan i jednom je pronasao na smetljistu nekakvu kost i dugo je glodao, lomio, dok su ga ostali logorasi sazaljivo posmatrali. Drugi put je kraj same zice uhvatio kornjacu i sa bratom Rajkom u slast je pojeo. Onda su poceli jednom dnevno da dijele u malim limenim tanjirima po kasiku-dvije kuvanog kukuruza, bez soli i hljeba, i da ih izgone na rad. Trebalo je prije poplava iskopati kanal sirok sest metara i dosta dubok koji bi se protezao preko citavog polja od zeljeznicke pruge do obale Save i kraj njega podici visoki nasip. Posao je bio veoma tezak, a surovi postupci strazara nepodnosljivi. Mico je prvo gurao po blatu kolica napunjena zemljom. Svi su tako bili izlijepljeni da se ni najblizi nisu mogli prepoznati. Ako bi neko iznemogao i pao, njega su odmah ubijali i zagrtali blatom u nasip.
Onda su Micu skinuli s kolica i dali mu drugi zadatak: da sa dvije velike testije i jednom kantom nosi cuvarima vodu. Smijenio je jednog djecaka koga su ubili zato sto je pokusao, krisom, da doturi malo vode jednom logorasu. Strazari kojima je raznosio vodu sa bunara sto se nalazio kraj izlazne strazarnice i ustasa koji su stajali na razdaljini po 50 metara mucili su ga na razne nacine. A on se jedva drzao na nogama.



Mico Dragas jedan je od rijetkih svjedoka jasenovackog pakla. U trenutku kada su na Gradini strijeljali njegovog oca Stevu i stariju bracu Rajka i Milana, Mico je uspio da pobjegne. Kraj rata docekao je kao kurir Zarka Zgonjanina, proslavljenog kozarskog junaka. Umro je u Beogradu oktobra 1984. godine.
Jednom su ga natjerali da legne u blato, a onda su ga bockali vec krvavim nozem. Ustasa je kleknuo kao da hoce da ga kolje. Kad su mu rekli da ustane, on nije mogao, jer je bio premro od straha. Drugom prilikom dvojica ustasa uzeli su ga, jedan za noge, a drugi za ruke, i bacili ga u Savu, medju leseve koje je mulj bio zadrzao. Kada je izisao, opet su ga tukli. Najteze je bilo podnositi maltretiranje u blizini oca ili nekog od brace koji su radili na nasipu. Jer, svaki njihov pokusaj da ga zastite bio bi surovo kaznjen. Bojao se da oni nece izdrzati.
Morao je mali Mico da gleda kada su covjeka ziva na kolac nabili i bacili u Savu; drugom nesrecniku obje su ruke odsjekli kosijerom i on je sam skocio u Savu. Jednog su lopatama premlatili i jos zivog zatrpali u glib.
I u ciglanu je Mico nosio vodu. Kraj dugackog reda lozista stajali su goli logorasi i ubacivali ugalj. On nije nosio njima vodu, vec strazarima koji su je kraj ove jare svaki cas trazili. Jednom je dovucena velika grupa logorasa da lozi vatru. I kada se dobro razgorjela, u svaki otvor uguran je po jedan logoras. Cuo se samo po jedan krik pred svakom uzarenom peci.
Kada je kanal bio zavrsen ili se Mici samo tako ucinilo, jedne noci, bila je mjesecina, postrojeni su po cetiri u redu i dotjerani do skele u Jasenovcu koja je iskljucivo sluzila za prebacivanje logorasa izdvojenih za likvidaciju. Iz Jasenovca je skela uvijek kretala puna, a sa Gradine se vracala prazna. Gradina je bila nepristupacna: sa tri strane opkoljena vodom, a sa one prema Kozari, od Medjedje i Draksenica, bunkerima i mitraljeskim gnijezdima.
Prihvatni logor na Gradini sastojao se od ogradjenog prostora na cistini u koji je moglo da stane oko cetiri stotine logorasa. Zica, je dopirala do krova jedne kuce sa dvije kapije — jedna za ulaz, a druga za posljednji izlaz. Ljudi utjerani u logor morali su da legnu potrbuske. U takvom polozaju ostajali su ovdje dvije noci i jedan dan, sve dok Cigani ne bi iskopali velike grobnice, nekoliko stotina metara udaljene od logora. Za to vrijeme, svakog casa, ustase su, za opomenu, ubijali ljude i oni su mrtvi ostajali tu da leze sa zivima. Ubijali su glogovim kocem, davili kaisem i zicom, boli nozevima. Sinovi su nastojali da budu u blizini svoga oca da bi sapatom mogli da se dogovore sta da ucine kada ih povedu na strijeljanje.
Toga dana, 21. septembra 1942, stotinak ustasa rasporedilo se oko zice kraj logora. Onda su Cigani donijeli neke kazane s corbom i sipali u limene tanjire. Ljudi su jeli i odmah pocinjali da se previjaju od bolova. Otac je sinove upozorio da ne jedu, jer je hrana bila otrovana. Tada je naredjeno da se ustane. Malaksali, ljudi su se tesko pridizali. Neki su ostali i dalje da leze nepomicno.
Na izlaznoj kapiji poceli su da vezu ljudima ruke zicom i da ih vode na gubiliste. Onda je Stevo Dragas viknuo sinovima i komsijama: „Na juris!“ I drugi su vikali: „Dizite se, ljudi, svejedno je ginuti!“ Gomila je gurnula na kapiju i zacas su se pomjesali sa ustasama. Hvatali su se u kostac i padali. Kapija je bila zakrcena i preko nje se nije moglo preskociti. Poletio je Rajko, Micin brat i pao. Otac je stajao uspravno i dozivao drugog sina, Milana, a Micu je snazno odgurnuo, gotovo prebacio preko gomile na kapiju. On ni sam ne zna kako se na nasao kraj Save, zaklonjen obalom. Instiktivno je potrcao uz rijeku, prema vrbiku. Trcao je preko njive, saplitao se u lozu i vinjagu, padao, i opet s nekom cudnom snagom i voljom trcao dalje, sto dalje od pakla. Stigao je jos trojicu drugova koji su isto tako bjezali. Bio je gotovo siguran da su i njegovi uspjeli pobjeci i okretao se, da ih vidi. On nije


 

Mirko Mandic, rodjen 1928. godine u selu Gasnici pod Prosarom, jedini, je u svojoj porodici preziveo rat. Majku Milku, sestru Gotu i bracu Iliju i Stoku ubile su ustase na putu za Jasenovac, a on je, iz grupe vrsnjaka koje su strijeljali na obali Save, uspio pobjeci. Mirko je danas general-major JNA sa sluzbom u Beogradu. Snimak je iz 1946.godine.
htio da vjeruje da je njegov otac poletio na suprotnu stranu, na ustasu, i svojom smrcu zastitio zivot svog najmladjeg sina. Tako su poginula i braca, Milan i Rajko.
U mjestu zvanom Brljug, vise manastira Mostanice, Mico je dosao u partizansku cetu DJordja Vucena, a onda je poceo da raste u Petoj Kozarskoj brigadi i nesto kasnije, kada je formirana Jedanaesta krajiska brigada, postao je kurir proslavljenog komandanta Zarka Zgonjanina. U brigadi nam Mico nikad nije govorio o Gradini i Jasenovcu.

titanik @ 19:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare