Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - siječanj 2009
petak, siječanj 23, 2009
Rođen je 18. marta 1909. godine u Đedovicama, Sokolac, Bosna i Hercegovina. Potiče Iz siromašne seljačke porodice.

Osnovnu školu je završio u Han-Stjenicama. Poslije završetka osnovne škole, ostao je na selu kod roditelja, i bavio se zemljoradnjom. Mučan život na selu odveo ga je rano na put revolucionarne borbe za jedinstvo radnika i seljaka i za poboljšanje uvjeta života. Član KPJ postao je 1938. godine. Poslije prijema u Partiju, još više se aktivira u političkoj borbi, i postaje jedan od značajnih narodnih tribuna, koji se svojom političkom zrelošću i smjelošću uspio uzdići do velikog borca romanijskog područja. Stekao je i solidno marksističko obrazovanje, družeći se sa studentima Grujom Novakovićem, Slobodanom Principom Seljom, i drugima.

U vrijeme priprema njemačkih fašista za invaziju na našu zemlju, Danilo je s grupom drugova s Romanije otišao u Sarajevo, i tražio da ih kao dobrovoljce prime u vojsku — da brane zemlju.

Odmah poslije kapitulacije stare Jugoslavije, uključuje se u pripreme i postaje jedan od organizatora ustanka na Romaniji. Odlazi na područje Rogatice i Sjenice, i diže narod u borbu. Bio je jedan od prvih boraca romanijskog partizanskog odreda, komandir glasinačke čete i zamjenik komandanta Romanijskog partizanskog odreda.

Već u prvim borbama se istakao kao hrabar i vješt borac. Samo za nekoliko dana, on je s dva druga razoružao žandare u Sjeverskom, kod Rogatice, uništio deset neprijateljskih kamiona na cesti, i na nekoliko mjesta porušio željezničku prugu.

Kad je romanijska partizanska grupa narasla, formirana je Romanijska četa, za čijeg je komandira postavljen Danilo Đokić. S romanijskom četom je napravio niz podviga. Posebno se istakao u borbi za oslobođenje Sokoca, 25. augusta 1941. godine, kada je kao bombaš doprinio uništenju neprijateljskog uporišta u osnovnoj školi, i kasnije, u borbama na Crvenim stijenama na Romaniji, Danilo je, sa svojom četom, vodio svakodnevne borbe s ustašama i domobranima; najčešće bombama i jurišima, odbijao je napade neprijatelja, koji je pokušavao da osvoji položaje koje su držali partizani. Danilovi podvizi i neustrašivost imali su u narodu velikog odjeka. Junački je poginuo, novembra 1941, na Crvenim stijenama na Romaniji, prilikom osmatranja položaja. Narod Romanije i Glasinca je ispjevao pjesme o svom legendarnom junaku.

Narodnim herojem proglašen je 6. novembra 1942. godine.

titanik @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 22, 2009
U Jugoslaviju je iz Trsta 30. januara 1948. ubačen četnički oficir, emigrant, Andrija Lončarić, da u Srbiji okupi kraljeve pristalice i organizuje prevrat u kojem bi izvršili atentate na pojedine srpske rukovodioce i, naravno, Tita.
Na poseban zahtjev kralja Petra Karađorđevića, a veoma vjerovatno u dogovoru sa centrom američke obavještajne službe u Trstu, operacija "Kraljev prsten" povjerena je tom iskusnom obavještajcu i diverzantu. Njeni podstrekači i planeri bili su uticajni vojni krugovi, uvjereni da u sporu između Tita i Staljina treba srušiti jugoslovenskog lidera; naročito uz pomoć ustaške ili četničke emigracije.
Lončarić, nekadašnji gardijski oficir kraljevske jugoslovenske vojske je uz pomoć Britanaca, poslije završenih raznih obavještajnih i diverzantskih obuka u Egiptu, poslat kao stručnjak kod Draže Mihailovića. Prije toga je, neposredno po završetku rata, učestvovao, tada podržavan od Francuza i Britanaca, u planovima kralja Petra i Mačeka za prevrat i uništavanje jugoslovenskih komunističkih vlasti.
Iz Pariza je Lončarić stigao u Udine, gdje se susreo sa poznatim četničkim emigrantom Vurdeljom. Odatle ga je kurir Slovenac odveo u Celovec. Zatim je uhodanim ilegalnim kanalom prešao austrijsko-jugoslovensku granicu, i vozom nastavio put u Zagreb. U Beograd je stigao 30. januara 1948. Odmah se bacio na "posao", zaključuje se iz svjedočenja i arhive dokumentacije, ali počele su prve teškoće.
Od četvorice starih poznanika četnika trojicu nije našao, a poslednji mu je ljutito zalupio vrata pred nosom čim ga je ugledao. Bio je strašno razočaran. Sjetio se adrese taksiste kojeg mu je Vurdelja preporučio kao najpovjerljivijeg saradnika u Beogradu. Stupio je sa njim u kontakt. Taksista ga je sakrio u svoju garažu. Uspio je da uspostavi još u Parizu dogovorenu vezu sa službenikom francuske ambasade u Beogradu. Međutim, dobijeni podaci bili su potpuno beznačajni. Poslije sedam dana skrivanja u garaži, organi Udbe
ušli su mu u trag. Vjerovatno ga je prijavio jedan od dvojice taksista koje je upoznao posredstvom onog što mu ga je preporučio Vurdelja. Osuđen je na višegodišnju robiju. Tamnovao je do sredine juna 1962. Krajem iste godine obreo se u Trstu, a zatim nastanio u Francuskoj nastavivši obavještajno djelovanje. Desetog marta 1969. pronađen je mrtav u svom skromnom stanu u Parizu. Neko mu je sjekirom rascijepio glavu. Poznato je da su se upravo četnici svetili takvim načinom ubistva zbog izdaje. Vjerovatno su posumnjali da je bio agent Udbe. Tako je groteskno propao plan Amerikanaca i četnika za prevrat i pokušaj atentata na Tita.


Centralna sovjetska kontraobaveštajna služba NKVD po objavi rezolucije Informbiroa navodno je zavrbovala majora zaštitnog bataljona Jugoslovenske garde Boška Đurovića, u nameri da sa svojom grupom likvidira Tita. Prema tvrdnjama generala Vladimira Velebita Titu je najveća opasnost prijetila upravo iz redova tog bataljona. Đurović je uz Tita bio još od 1942. godine. Uprkos njegovoj odanosti maršalu naročito ratnih godina, i svemu što je Tito kasnije učinio za njega, pokleknuo je pred sovjetskom obaveštajnom službom, navodi Velebit. Ovaj slučaj ostaje, međutim, i dalje zagonetka. Literatura, ističe Marijan F. Kranjc autor knjige, bilježi jedino da je u "prvoj Straži", zaštitnoj jedinici VŠ NOVJ, bio Boško Čolić, takođe obućar kao Boško Đurović. Imao je ujedno zadatak prvog Titovog pratioca. Za prvog komandanta zaštitne čete postavljen je 1942. u Foči Momčilo Đurić.
Velebit je najvjerovatnije zamenio imena i prezimena. Smatram, upozorava Kranjc, da je riječ o Bošku Čoliću, koji je 1952. uhapšen kao informbiroovac.
Pred istorijski Peti kongres KPJ, održan od 21. do 28. jula 1948. u Beogradu, na kojem su sa oduševljenjem podržani Tito i rukovodstvo Partije u borbi protiv Infombiroa i Staljinove političke dominacije, jugoslovenski bezbjednosni organi otkrili su podatke o pripremi diverzije. Kongres je zbog bezbjednosti održan u Domu garde na Topčideru. Dojave su, naime, upozoravale da prijeti miniranje sale i stola za radno predsjedništvo, gdje je trebalo da bude i maršal Tito. Za izvršioce atentata zaduženi su delegati iz JNA, pukovnik Vlado Dapčević i general-pukovnik Brane Petričević, pokazala je istraga. Kada su vidjeli da je kontrola vrlo stroga odustali su.
Ubrzo poslije kongresa obojica su pokušala da pobjegnu iz države preko rumunske granice. Petričevića su pogranični organi ubili u bjekstvu, a Dapčević je uhapšen. Priznao je pokušaj atentata i neprijateljsku informbiroovsku djelatnost. Uspio je da pobjegne u SSSR, gdje je dugo vremena vodio takozvanu informbiroovsku emigraciju. Kasnije su ga jugoslovenski operativci kidnapovali u Rumuniji. Osuđen je i tokom izdržavanja kazne pomilovan. Prije više godina umro je u rodnoj Crnoj Gori.


Neposredni Titov pratilac od početka oružanog otpora 1941. pa sve do 1949. bio je, po partijskoj dužnosti i nalogu Aleksandra Rankovića, major JNA Boško Čolić. Uvijek se nalazio uz Tita, sa spremnom mašinkom i otkočenim pištoljem. Čak je spavao pred njegovim šatorom. Niko nije mogao da se približi Titu prije nego što ga Čolić prekontroliše. Tito ga je za nagradu 1944. poslao u Moskvu da se školuje.
Ubijeđen sam da u svojim podsjećanjima na tadašnja zbivanja general Velebit zamenjuje Čolića sa Boškom Đurovićem. Kontraobaveštajna služba Jugoslavije uhapsila ga je 1952. pod optužbom da je sovjetski agent. Teretili su ga da je po nalogu sovjetske obavještajne službe zajedno sa šefom Titovog kabineta Gustavom Vlahovim planirao njegovo likvidiranje. Nije priznao. Zatim je optužen za saradnju sa sovjetskim agentom, filmskim režiserom i glumcem Igorom Bersenjevim. Osuđen je na smrt strijeljanjem. Tito ga je pomilovao. Poslije pet godina robije i kraćeg vremena na slobodi ponovo je uhapšen 1958. Istrpio je i tu golgotu. Kada je 1960. pušten potpisao je, tvrde pojedini dobri poznavaoci čitavog slučaja, izjavu da Tita nikada u životu nije uopšte vidio. Raščinjen, bez vojne penzije, povukao se u provinciju Srbije, živeći kao prodavac srećaka.
titanik @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0
Tadasnji načelnik sudskog odjeljenja pri VŠ NOVJ Vladimir Velebit, koji je inače odlično govorio njemački, naredio je da mu privedu šefa njemačkih stručnjaka. Ot se predstavio na besprijekornom srpskom jeziku, rekavši iznenađenom Velebitu "da nije pametno da ih streljaju". Predložio je razmjenu zarobljenika. Velebit je to prenio Titu. Pošto se složio, Tito je započeo razgovor sa Otom.
"Čujem da dolazite iz Berlina?", rekao je nasmijan, puneći svoju lulu.
- Da.
- Berlin je lep grad.
- Da. Volim ga.
- Željeli biste ponovo da ga vidite, zar ne pitao je Tito
- Razumljivo - odgovorio je Ot.
- Ja cijenim Njemce - nastavio je Tito.
Posle kraćeg ćutanja Ot je upitao: "Mogu li šta učiniti da postignemo neki sporazum?"
Tito se nagnuo preko stola, zadržao je pogled uperen ka njemačkom oficiru koji je napeto čekao šta će mu reći taj nekrunisani kralj Balkana - piše u knjizi "Lov na Tita" izdatoj u Nemačkoj.
- Vi znate da ja veoma poštujem njemačke komandante, na primjer generalpukovnika Lera, generala Edmunda fon Glaise-Horstenau, glavnog oficira u Zagrebu. Možete li me povezati sa njima?"
Ot je ne vjerujući u ono što čuje pomno pratio Titove riječi. Odgovorio je potvrdno. Tito je zatim objasnio da je u njemačkom zarobljeništvu veoma poznata i omiljena partizanska funkcionerka. Bila je ranjena. Tito je predložio da svih jedanaest njemačkih zarobljenika zamijene za nju. Ot je odmah prihvatio i otputovao u Zagreb, gdje je podnio izvještaj generalu Glaise-Horstenau. Kada je kasnije potvrdio Titu da će Njemci osloboditi ranjenu partizanku čim ozdravi, zarobljeni njemački stručnjaci odmah su oslobođeni.
"Riječ nemačkog generala garancija je za poštovanje našeg dogovora" zaključio je Tito.
Veza sa Njemcima posredstvom Ota nastavila se do kraja rata. Tako tvrde sami Njemci.
Zaplašeni prvim ozbiljnim nagovještajima posustajanja njihovog ratnog pohoda na svijet, Njemci su pokušali da prekinu sve češće i veće gubitke mnogobrojnim planovima atentata na savezničke državne čelnike i vojne komandante. Stalna meta među njima bio je upravo Tito. Sve nade polagali su u najstrožije pripremanu operaciju, nazvanu "Roselsprung" (Skok šahovskim konjem). Glavni cilj bio je: zarobiti ili ubiti Tita, i uništiti njegov štab zajedno sa savezničkim misijama.
Abver i Gestapo dobili su zadatak da padobranskim desantom napadnu sjedište partizanskog štaba i "ulove" Tita. Akcija je planirana za 25. maj 1944, na njegov rođendan, uz lukavu pretpostavku da partizani tada neće očekivati desant.
Nadali su se takođe da će zbog slavlja oslabiti i inače čelične mjere bezbjednosti. Oštro odbacujući sve dileme o neuspjehu akcije, lično zloglasni Hajnrih Himler odlučio je da desant izvedu, kako je rekao, "kriminalci, stranci i psi!" Petstoti SS padobranski bataljon, udarna pesnica atentata, sačinjavali su kriminalci i osuđenici, kojima je obećana sloboda ako "poduhvat" uspije.
Naređenje za padobranski desant na VŠ NOVJ i likvidiranje Tita izdao je lično Hitler. Pripreme su započele još dok se VŠ NOVJ nalazio u Jajcu. Planirane su dvije varijante. Prva: ubiti dvojicu pripadnika NOV; presvući ih u britanske uniforme i kao padobrance kojima se nije otvorio padobran baciti na cilj. Osim britanskih dokumenata imali bi kod sebe "poklone" za Tita, u stvari, paklene mašine čija eksplozija bi raznijela partizanskog vođu čim otvori jedan od paketa.
Drugi scenario atentata predviđao je lažni desant u neposrednoj blizini VŠ NOVJ, a istovremeno upad esesovaca i četnika, preobučenih u partizanske uniforme, u GŠ, sa zadatkom da zarobe ili likvidiraju Tita.
Ubrzo nakon što je Tito napustio Jajce, njemački agenti dojavili su da je u Drvaru. Vrhovni štab NOVJ navodno je bio smješten na Šobića glavici, kraj drvarskog groblja. Netačne dojave o VŠ potekle su očito od terenskog agenta - izvidnika.
Glavnina njemačkih snaga, oko 20.000 vojnika, trebalo je da opkoli Drvar, a udarne grupe SS padobranskog bataljona da zarobe i likvidiraju Tita. Pošto su imali informacije da je Tito blizu groblja na Šobića glavici rasporedili su padobranske snage, oko 900 ljudi. Čelo, zvano "Panter", 110 SS padobranaca, imalo je zadatak da u prvom naletu zauzme objekat "Citadela" (Šobića glavicu).
Oko pet ujutru 25. maja 1944. počeo je prvi avio-napad, sa šest "štuka" koji je trajao sve do osam. Slijedio je nalet 40 transportnih aviona "JU-52", iz kojih su iskočili padobranci udarnih formacija. Neposredno poslije toga jedrilice su dopremile dodatne odrede.
Čitava akcija bila je pucanj u prazno. Uporište štaba, čuvenu pećinu već prije toga su zbog organizovanja odbrane napustili Aleksandar Ranković, Arsa Jovanović i Sreten Žujović Crni. Kasnije i sam Tito. Oko devet sati sa položaja udaljenih 12 kilometara došli su borci Šeste ličke brigade, i zaustavili Njemce. Tito i VŠ NOVJ bili su spaseni. Njemci "zarobili" jedino njegovu novu maršalsku uniformu koju su našli u krojačkoj radionici.
Kada su Hitlera obavestili o krahu, doslovce je pobjesnio.


Spanski borac

Šefovi njemačkih obavještajnih službi u Beogradu, očajni zbog propalog "Konjičkog skoka", užurbano su pripremali novi lov na Titovu glavu i uništavanje VŠ NOVJ. Zadatak je povjeren jednom od vođa Komunističke partije Holandije Andreasu Engvirdu, kojeg su nacisti pridobili na svoju stranu zbog razbijanja KP Holandije. Krivac je takođe za upad njemačkih "krtica" u sovjetsku obavještajnu službu u Holandiji.
Engvird, inače školovani agent, diverzant i terorista trebalo je zajedno sa još trojicom lažnih prebjega u partizane da se ubaci do VŠ NOVJ na Visu. Pošto je uspostavio kontakt sa partizanima predstavio im se kao jedan od vodećih holandskih komunista, španski borac. Želio je, navodno, da posredstvom VŠ NOVJ dostavi zapadnim saveznicima veoma značajne podatke. Obavještajni oficir partizanskog odreda odmah posle prvog susreta sa njime posumnjao je u pravu namjeru. Naročito, jer su pojedini naši španski borci upozorili da su njihovi ratni drugovi u Holandiji postali lak plijen Nemaca odmah po okupaciji.
Mada oprezni partizani su ipak omogućili Engvirdu da dođe na Vis. Prvo je smješten u nekadašnjem hotelu, a kasnije u kamenu kućicu starijeg bračnog para. Na krevetu partizanski major predložio mu je da se presvuče. Holanđanin je pažljivo izvukao nalivpero ušiveno u svojoj uniformi, koje je u stvari bila paklena naprava - tri ručne bombe izuzetne razorne snage, zatim i mali revolver. Oboje je sašio u novu britansku uniformu, približno na ista mjesta kao u ranijoj, kako su mu to naredile njegove gazde, šefovi njemačkih agentura.
Njemačku bluzu bacio je u ognjište, pod izgovorom da je puna buva. Dobre vojničke pantalone poklonio je domaćinu, čija je žena sutra o svemu obavjestila partizanskog majora. Rekla je da je ostao kraj vatre sve dok bluza nije izgorila. U šetnji Visom precizno je uz pomoć kompasa izračunao da se nalazi sat hoda od mjesta gdje bi trebalo poslije atentata na Tita da ga čekaju dvojica njemačkih diverzanata koji bi ga brzim gumenim čamcem prevezli do podmornice kraj Visa.
Gestapovci su mu obećali da će za nagradu birati gdje bi želio da živi i šta da radi. Razmišljao je i da pobjegne, znajući da će ga Njemci prije ili kasnije likvidirati. Njegov zadatak bio je precizan i potpuno jasan. Glasio je: "Kada stupite na ostrvo morate saznati gdje se nalazi Vrhovni štab. Imate jake razloge da vas prime. Ako ni to ne bude dovoljno morate se probiti do njih i izvršiti zadatak. Ne zaboravite, to je vaš jedini zadatak, i morate ga izvršiti."
Partizanski oficiri ubrzo su utvrdili više protivrječnosti u njegovoj biografiji, koju je sam napisao prvog dana po dolasku, na zahtjev službe bezbjednosti.
U međuvremenu ilegalci u Sarajevu kidnapovali su agenta Gestapoa Adalberta Kungla. Pokušavajući da se spase otkrio im je plan za atentat. Javili su u Vrhovni štab. Hitno je uhapšen, na vrlo spretan način. Njegovu bluzu koja je ostala u sobi domaćin je donio oficirima bezbjednosti, rekavši "sve je na svom mjestu", što je značilo da su nalivpero i ostali diverzantski pribor bili u djelovima bluze gdje ih je brižljivo skrivao.
Major je započeo saslušanje krajnje neuobičajeno. Najprije je iz bluze izvukao gestapovski terorističko diverzantski pribor, pročitao Kunglovo priznanje i pitao Engvirda: "Počećemo od kraja. Šta je bio vaš zadatak?"
- Morao sam da ubijem Tita!
Partizani su Engvirda predali sovjetskoj vojnoj misiji, odnosno njihovim obaveštajcima, da detaljno istraže upad njemačke obaveštajne službe u Holandiji.
Tako se neuspješno završila još jedna akcija njemačkih obavještajnih i bezbjednosnih službi da obezglave partizansku vojsku. Međutim to nije bio i posljednji pokušaj.
titanik @ 17:36 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, siječanj 16, 2009
Pretpostavlja se, a postoje i neki pokazatelji, da je njemačka radioprislušna i dešifrantska služba, koja je inače bila veoma aktivna i uspješna svo vrijeme od 1941. do 1945. i na području Jugoslavije, došla do većine partizanskih obavještajnih podataka strateškog i operativnog značaja. Vrhovni štab NOVJ imao je, naime, povremeno radio-veze sa glavnim štabovima Slovenije, Hrvatske i Srbije, a kasnije i sa pojedinim korpusima i armijama. Njemci, međutim, nikako nisu mogli da "otvore" neke telegrame. To važi prije svega za one na relaciji Tito - Staljin, Kopinič - Kominterna i Tito - Kopinič. Sve ostale nisu im zadavale glavobolju.
Analiza njemačkih dešifrovanih dokumenata nesporno potvrđuje da su "otvorili" sve depeše razmijenjene između VŠ NOVJ i Glavnog štaba NOV Hrvatske od 7. do 11. septembra 1943. Došli su do za njih dragocjenih podataka, na osnovu kojih je komandant njemačkog štaba za Jugoistok, feldmaršal Maksimilijan fon Vajksl planirao akcije za razbijanje partizanskih snaga, što bi onemogućilo ostvarivanje Titovih strateških planova, zatim pokretanje posebnog "zahvata" - atentata na Tita (njegovo zarobljavanje i likvidiranje Vrhovnog štaba).
Za prvi zadatak predvidjeli su da ubace čitavu drugu tenkovsku armiju, pod komandom general-pukovnika dr Lotara Randuliča. Ovo naređenje lično mu je izdao Hitler. Napad na VŠ NOVJ i zarobljavanje Tita povjereni su četvrtom brandenburškom puku i specijalnoj jedinici "Kirchner". Plan napada na Tita, VŠ i sve članove AVNOJ nazvan "Drumski razbojnik" konačno je razrađen do tančina 2. novembra 1943. godine. Predviđao je učešće četiri ratne grupacije 4. puka Brandenburg od 5. do 10. novembra, u dva pravca, uz učešće njemačke avijacije u Hrvatskoj.
Tito je iznenada promijenio raniju oduku o održavanju zasjedanja AVNOJ-a u Otočcu 14. novembra 1943. Depešom je 11. novembra javio Centralnom komitetu KP Hrvatske da će se zasjedanje održati oko 25. novembra u sjedištu Vrhovnog štaba. Njemci su bili zbunjeni. Znali su da se VŠ tada nalazio u Jajcu. Nisu imali vremena da svu operaciju preusmjere sa Otočca. Za napad na Jajce trebala su im najmanje dva padobranska bataljona, snažne pješadijske, planinske i motorizovane jedinice. Nemoćni, odustali su od akcije "Drumski razbojnik".
Dojave o pripremama te njemačke akcije Tito je dobio iz više izvora. Prvi podatak dostavio mu je još 12. septembra Uglješa Danilović. Zatim, 4. novembra Glavni štab NOV Hrvatske. Sedam dana kasnije generalni sekretar Kominterne Georgi Dimitrov posebnom vezom poslao mu je signal da Njemci na sve načine pokušavaju da saznaju tačnu lokaciju gdje se nalazi Vrhovni štab, sa namjerom da ga unište i ubiju Tita.
Obavještajni centar Kominterne u Zagrebu, koji je vodio Josip Kopinič, dobio je 1942. informaciju iz centrale Gestapoa u Beču o uspješnom djelovanju gestapovsko-ustaškog agenta u Vrhovnom štabu NOVJ. Informaciju je ubrzo zatim potvrdio i najbolji agent centra Stanislav Kopčok. Njegova obavještajna veza, pod pseudonimom "Medvjed", major Gestapoa javio mu je depešom: "Centar Gestapoa i ustaški obavještajni centar u Zagrebu dobijaju specijalne informacije iz vaše vrhovne komande. Budite oprezni, jer će naš kontakt zapasti u teškoće ako se to ne otkloni."
Kopinič je o tom izuzetno važnom otkriću hitno obavijestio svoju centralu u Moskvi, i ujedno zamolio da sve odmah prenesu Titu. Bezuspješno je pokušavao da otkrije kakve informacije šalje agent i ko je on. Tek nekoliko mjeseci kasnije dobio je dojavu iz Beča da se vjerovatno radi o jednom od telegrafista u Vrhovnom štabu NOVJ. Tačnije, o šifrantu kojem su dostupne sve depeše. Postavio je zamku.
Šefu šifrantskog odjeljenja pri VŠ NVJ Pavlu Saviću uputio je depešu sa posebnim šifriranim ključem, poznatim samo njima dvojici. Savić je odmah upozorio Tita. Uslijedio je Titov odgovor Kominterni. Poručio je Dimitrovu: "Zabranite Valdesu da vrijeđa naš Vrhovni štab i CK KPJ!" Na zahtjev Dimitrova da mu objasni sav slučaj Kopinič je odgovorio da je podatak dobio iz centrale njemačke obaveštajne sluzbe. Njemački agent - šifrant i radio telegrafista nije prekinuo sa dojavama.
Novo upozorenje Tito je predao Aleksandru Rankoviću, koji je zajedno sa Savićem analizirao rad šifranta i radiotelegrafista. Utvrdili su kada je njemačka avijacija najžešće napadala lokacije gdje se nalazio Vrhovni štab, i evidentirali ko je tada bio dežurni radiotelegrafista. Posumnjali su na jednog. Poslat je u patrolu i likvidiran. Jedino su Ranković i Savić znali ko je pune dvije godine bio nemačko-ustaški agent u VŠ NOVJ.
Šifrantsko odjeljenje VŠ NOVJ odmah je promijenilo kontakt-šifru sa štabovima partizanskih jedinica. Njemački prislušni centar ostao je bez dragocenih "materijala".
Tek poslije oslobođenja Tito je priznao Kopiniču da, jednostavno, kako je rekao, "nije mogao vjerovati da su imali špijuna među šifrantima i radiotelegrafistima".
Poslije napada na Livno partizani su u drugoj polovini avgusta 1942. zarobili i grupu od jedanaest njemačkih stručnjaka, koje je predvodio inž. Hans Ot iz preduzeća Hans Leichtmetal. U Livno su došli pod izgovorom da utvrde kolike su rezerve lignita na Livanjskom polju potrebne navodno za fabriku aluminijuma u blizini Mostara.
Ot je, u stvari, bio prepredeni abverov oficir Oto Maher, kako se kasnije ispostavilo, pripadnik AST u Beogradu. Prema planu Glavne njemačke bezbjednosne uprave, imao je zadatak da uspostavi kontakt sa rukovodstvom partizana, po mogućnosti sa Titom i provjeri šanse za privremeno primirje.
Za vrijeme svog obavještajno-posredničkog djelovanja Oto Majer se predstavljao pod raznim imenima: inž. Hans Ot, inž. Karl Valter Ot, kapetan fregate Ot Bradelmajer i slično. Osim što je učestvovao u razgovorima i pogađanjima sa predstavnicima VŠ NOVJ, vrlo je vjerovatno da je takođe lično djelovao u svim pokušajima obaveštajnog prodora u VŠ NOVJ, a istovremeno i u pokušajima atentata na Tita.
titanik @ 20:23 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 11, 2009
Rođen je 7. februara 1913. godine u Gnionici, Odžak, Bosna i Hercegovina, u službeničkoj porodici. Poslije završetka osnovne škole, izvjesno vrijeme radio je kao bravar i uspio je da privatno položi veliku maturu. Upisao se na Poljoprivredni fakultet u Beogradu, i završio ga 1939. godine. Još kao student, Danilović je prišao naprednom radničkom pokretu. Član SKOJ-a postao je 1933, dvije godine kasnije i član KPJ. Bio je član rukovodstva Fakultetskog i Univerzitetskog komiteta SKOJ-a 1935-1937. godine, gdje se pregalački zalagao za jačanje i omasovljenje studentske omladinske organizacije. Kao člana Akcionog odbora studenata, zapazila ga je policija, i isključen je na godinu dana s Univerziteta. Od 20. januara do 20. marta 1935. bio je u koncentracionom logoru u Višegradu. Izvjesno vrijeme radio je u Mjesnom komitetu KPJ za grad Beograd. Za vrijeme studija i boravka u Beogradu, Danilović se razvio u iskusnog revolucionara.

Od 1938. godine radio je, zajedno s Cvijetinom Mijatovićem, na obnavljanju, stvaranju i omasovljenju skojevske i partijske organizacije u Bosni i Hercegovini. Na tom poslu postigao je značajne uspjehe, zbog čega je, 1938. godine, izabran i za člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu.

Poslije okupacije zemlje i uključivanja Bosne i Hercegovine u tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, Danilović se, zajedno s ostalim članovima Pokrajinskog komiteta, intenzivno bavi političkim i organizacionim pripremama ustanka. Stoga obilazi partijske organizacije, usmjerava njihov rad i prenosi najnovije direktive Partije. Poslije trinaestojulske sjednice, na kojoj je prihvaćena odluka o pokretanju oružane borbe protiv okupatora u Bosni i Hercegovini, odlazi u tuzlansku oblast, gdje, kao član Pokrajinskog komiteta i Glavnog štaba za Bosnu i Hercegovinu, rukovodi posljednjim pripremama za oružanu borbu. U istom svojstvu bio je i u Hercegovini, od septembra do decembra 1941. godine, gdje radi na reorganizaciji ustaničke vojske i stvaranju partizanskih odreda. Komandant je štaba partizanskih odreda u Hercegovini septembra 1941. godine. Njegovo ranije revolucionarno iskustvo i smisao za sistematičan rad ovdje su došli do punog izražaja.

Od početka 1942. godine Danilović se nalazi na dužnosti političkog komesara Operativnog štaba za istočnu Bosnu; tokom 1942. i početkom 1943. godine, kreće se sa 6. istočnobosanskom brigadom gdje, kao član Pokrajinskog komiteta KPJ i član Glavnog štaba NOP odreda za Bosnu i Hercegovinu, rukovodi vojnim poslovima glavnog štaba za Bi H. Njegovo prisustvo u brigadi osobito je došlo do izražaja u jesen 1942. godine, za vrijeme uništenja četničke grupacije na Majevici.

Pri kraju Pete neprijateljske ofanzive i proboja glavnine NOV iz obruča, Danilović se ponovo nalazi u Hercegovini, gdje rukovodi partijsko-politički m radom i vojnim poslovima.

Biran je za člana ZAVNOBiH-a i delegata II zasjedanja AVNOJ-a.

Poslije oslobođenja bio je na odgovornim državnim i partijskim dužnostima: načelnik odjeljenja za zaštitu naroda Bosne i Hercegovine, ministar unutrašnjih poslova u prvoj Vladi Bosne i Hercegovine, član Saveznog izvršnog vijeća i potpredsjednik Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, predsjednik Saveza boraca BIH. Biran je i za člana CK KPJ, člana Izvršnog komiteta CK Bosne i Hercegovine i člana Saveznog odbora SSRN Jugoslavije. U više izbornih mandata bio je poslanik Savezne i Republičke skupštine. Bio je član Savjeta federacije. Bio je rezervni general-pukovnik.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Dobio je više odlikovanja, među kojima i Orden junaka socijalističkog rada.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.

titanik @ 15:44 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 7, 2009
Istaknuti revolucionar jugoslovenskog radničkog pokreta, državnik i publicist. Aktivan član KPJ od njenog osnivanja, i dugogodišnji član njenih rukovodećih tijela. Bio je član Savjeta Federacije.

Rođen je u Bijeljini, Bosna i Hercegovina, 7. juna 1900. godine, u građanskoj porodici. Osnovnu i Nižu trgovačku školu je završio u Bijeljini, a Trgovačku akademiju u Sarajevu. Studirao je na Visokoj komercijalnoj školi u Zagrebu.

U napredni radnički pokret uključio se u ranoj mladosti.

Kao osamnaestogodišnji mladić postao je član Socijalističke partije Bosne i Hercegovine (marta 1919), a kada je formirana — i član Socijalističke radničke partije Jugoslavije, to jest Komunističke partije Jugoslavije (1919). Upoznao se s Alijom Alijagićem, mladim revolucionarom, koji mu je postao nerazdvojni drug i suborac. Zajednički rade na osnivanju organizacija Komunističke partije, učestvuju u radničkim štrajkovima.

Od trenutka stupanja u Partiju, nikad se nije našao van njene akcije, bilo da je u svojoj rodnoj Bijeljini, u Zagrebu na studijama ili u nekom drugom mjestu. Kada je režim vladajuće buržoazije "Obznanom" zabranio rad KPJ i počeo progon komunističkih i radničkih boraca, Čolaković je s Alijom Alijagićem i drugim mladim komunistima osnovao organizaciju "Crvena pravda". Ogorčeni na "Obznanu" kao akt bezakonja i nasilja, oni su smatrali da na teror valja odgovoriti terorom, pa su u svoj program unijeli i individualni teror kao sredstvo klasne borbe, iako Partija nikad nije odobravala takav stav. Organizirali su atentat na ministra unutrašnjih poslova Draškovića, u kome je učestvovao i Rodoljub Čolaković. Atentat je izvršio Alija Alijagić, koji je zbog toga osuđen na smrt, i potom obješen. Čolaković je osuđen na 12 godina robije. Kaznu je izdržavao u robijašnicama u Lepoglavi, Sremskoj Mitrovici i Mariboru. Tamnički zidovi i samica nisu mogli ugušiti želju za borbom niti spremnost da se do kraja žrtvuje za pobjedu ideala revolucije. U teškim uvjetima tamničkog života, Čolaković, zajedno s ostalim osuđenim komunistima, organizira borbu, štrajkaju glađu i bore se za podnošljivije uvjete robijanja. Cilj im je bio da sačuvaju snagu da bi, posle robije, bili spremni da nastave borbu van kaznione. Na robiji su organizirali ilegalni "Crveni univerzitet", na kojem se učilo, prevodilo, idejno i politički osposobljavalo. Sa svojini starijim drugom i suborcem, Mošom Pijade, preveo je I tom Marksova Kapitala i Bedu filozofije, a sam Lenjinovu Državu i revoluciju i neka druga dijela klasika naučnog socijalizma. U Mariborskoj kaznioni se sreće s metalskim radnikom, komunistom Josipom Brozom Titom, s kojim će po izlasku s robije surađivati u najvišem rukovodstvu KPJ, proći najdramatičnije trenutke jugoslovenske revolucije, dožive-ti radosti njene pobjede i nastaviti da gradi novo društvo — socijalističku zajednicu ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Na robiji, Čolaković je, zajedno s Brozom, bio član Mesnog, odnosno kaznionog komiteta i obavljao mnoge zadatke na ideološkom obrazovanju komunista, kao i u smislu poboljšavanja veza komunista s robije s partijskom organizacijom na terenu, i zbližio s Radom Vujovićem, koji je prije hapšenja bio organizacioni sekretar CK KPJ, a s kojim će se kasnije naći u Moskvi, na zajedničkom radu, sve dok Vujovića nije zadesila tragična sudbina u Staljinovim čistkama.

Posle izlaska s robije (oktobra 1932), obavljajući zadatke koje je preuzeo u dogovoru s Brozom i Vujovićem, izvjesno vrijeme je boravio u Bijeljini, a zatim u Zagrebu i Beogradu, povezujući se s istaknutim komunistima, a potom je bio prinuđen, početkom 1933. godine, da emigrira, jer mu je zbog stalnog nadzora policije bilo onemogućeno da obavlja partijske i revolucionarne zadatke. Po nalogu CK KPJ, otišao je u Sovjetski Savez, i u Moskvi je završio aspiranturu na Međunarodnoj "Lenjinovoj školi". Kasnije je bio uključen u rad rukovodećeg aktiva u Moskvi, koji su sačinjavali istaknutiji jugoslovenski komunisti. Prilikom održavanja VII kongresa Kominterne, po nalogu CK KPJ, bio je određen da pomogne članovima delegacije KPJ na VII kongresu; u tom svojstvu učestvovao je gotovo na svim sjednicama delegacije KPJ koje su držane u Moskvi tokom jula i augusta 1935. godine, a prisustvovao je i radu samog Kongresa.

Krajem 1935. godine, dobio je zadatak da, kao instruktor CK KPJ, pođe na ilegalni rad u zemlju i bavi se ideološkim obrazovanjem kadrova, s tim da s njima, u obliku kursova i predavanja, prorađuje partijske materijale, a posebno odluke VII kongresa KI. Međutim, zbog masovnog hapšenja komunista krajem te godine i početkom 1936, gotovo u cijeloj zemlji, njegov odlazak je bio pomjeren sve do leta 1936. godine. Za to vrijeme učestvovao je u radu Centralnog komiteta, čije je sjedište bilo u Beču, pomagao je Vladimiru Ćopi ću u uređivanju "Proletera", a aprila te godine učestvovao je na Plenumu CK KPJ. Krajem juna 1936. godine, preko ilegalnih veza došao je u Split, gdje je ostao oko dva mjeseca pomažući na ideološkom obrazovanju članova Pokrajinskog komiteta i još nekih istaknutijih komunista iz Dalmacije. S njima je održao dva kursa s tematikom "Iz osnova marksizma" i partijske izgradnje. Slične zadatke s članovima Pokrajinskog komiteta u Zagrebu omela je nova provala koja je zahvatila i dio partijskog rukovodstva. Posle povratka u Beč, sredinom augusta, postaje član kolektivnog rukovodstva KPJ (zajedno s Adolfom Mekom i Sretenom Žujovićem), u vrijeme kad su članovi Politbiroa bili pozvani u rukovodstvo Kominterne da bi rješavali nastale probleme u KPJ zbog pojave novih grupaških i frakcionaških borbi i pogoršanja položaja KPJ u Kominterni. Septembra iste godine odlazi u Pariz, a potom u Brisel, gdje prisustvuje Svjetskom kongresu naroda za mir. Krajem oktobra ponovo dolazi na ilegalni rad u zemlju, da pomogne partijskom rukovodstvu u Sloveniji i Hrvatskoj na provođenju linije narodnog fronta. Pošto mu je policija ušla u trag već posle nekoliko dana posle dolaska u Ljubljanu, bio je prinuđen da se povuče u ilegalnost, a krajem novembra otišao je iz zemlje. U međuvremenu je postao član Politbiroa novog rukovodstva koje je imenovano u Moskvi na čelu s Gorkićem kao generalnim sekretarom Partije, i Josipom Brozom Titom, koji je odgovarao za rad Partije u zemlji. Posle prenošenja sjedišta CK KPJ iz Beča u Pariz (početkom 1937. godine), Čolaković je određen za urednika "Proletera" i "Klasne borbe", a kasnije je obavljao i dužnost organizacionog sekretara i pomagao generalnom sekretaru u općem rukovođenju Partijom. Obnavljajući funkciju člana najužeg partijskog rukovodstva, Čolaković je od septembra do novembra te godine boravio dva mjeseca u Španiji, a krajem decembra iste godine Tito ga je uputio da obavi važne partijske zadatke u zemlji, s partijskim rukovodstvima u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U međuvremenu, dok je boravio u zemlji, s obzirom na situaciju u partijskom rukovodstvu i krizu njenog položaja u Kominterni, iz Kominterne je stigao nalog da se Čolaković opozove iz rukovodstva. Međutim, Tito je Čolakovića i dalje zadržao, a tu odluku je sproveo tek krajem marta 1938. godine, kada je odlučio da formira novo, Privremeno rukovodstvo KPJ u zemlji. Shvaćajući teškoće koje su nastale za Partiju, i da ničim ne bi otežao njen položaj, Čolaković to vrijeme koristi da piše poznatu knjigu "Kuća oplakana", u kojoj je iznio istinu o životu, stradanjima i borbi komunista u robijašnicama Jugoslavije; surađivao je u partijskim i drugim listovima, a u dogovoru s Titom, maja 1939. godine, odlazi na rad u zemlju. Kako bi se legalizirao u momentu početka drugog svjetskog

rata, prijavio se policiji, proveo je oko pola godine u zatvoru, a posle sudskog procesa, krajem februara 1940, u nedostatku dokaza, bio je oslobođen optužbe i interniran u rodno mjesto, Bijeljinu. Tokom 1940. i 1941. godine, po nalogu CK, ponovo se uključuje u rad partijskog rukovodstva, najprije u rad odjeljenja za Agitaciju i propagandu PK KPJ za Srbiju, gdje je radio na organiziranju kursova i održavao predavanja za komuniste, a potom je poslat na rad u redakciju "Borbe", koja je trebalo da bude pokrenuta sredinom 1941. godine.

U vrijeme napada fašističke Njemačke na Jugoslaviju i okupacije zemlje, Čolaković se nalazio u akciji Partije, koja je nastojala da se organizira obrana zemlje, a zatim, kada je došlo do kapitulacije režima Kraljevine Jugoslavije, i u pripremi oružanog ustanka i borbe protiv fašističkih zavojevača. Jedan je od organizatora ustanka u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Bio je član glavnog Štaba NOV i PO Srbije. U tom svojstvu, već od početka ustanka odlazi iz Beograda u Šumadiju, obilazi i učestvuje u organiziranju i učvršćivanju pojedinih partizanskih odreda, pomaže njihovim štabovima u organiziranju vojnog i političkog života jedinica, kao i u organiziranju akcija. Posjetio je 1. i 2. šumadijski odred, Posavsko-kosmajski, Čačanski, Užički, Kragujevački i Jagodinski; učestvovao je na savjetovanju rukovodstva partizanskih odreda Šumadije i zapadne Srbije, u Dulenima kod Kragujevca, a krajem septembra učestvuje na Savjetovanju predstavnika glavnih štabova i partizanskog rukovodstva iz ćele zemlje, koje je Tito organizirao u Stolicama (kod Krupnja). Od septembra 1941. postaje politički komesar glavnog štaba BiH. Kao izgrađeni marksist, s bogatim revolucionarnim iskustvom, osim doprinosa organiziranju oružane borbe, njegov udio u izgradnji revolucionarne narodne vlasti je neprocjenjivo veliki. Vijećnik je svih zasjedanja AVNOJ-a (na II zasjedanju je izabran i za sekretara Predsjedništva), i ZAVNOBiH-a.

Posle više od četvrt vijeka učešća u radničkom pokretu i neprekidne borbe, Čolaković je doživio pobjedu socijalističke revolucije u Jugoslaviji; ostvario se ideal za koji su dali život mnogi njegovi suborci, a mnogi, kao il on, podnijeli ogromne žrtve i odricanja.

U novoj Jugoslaviji, Čolaković nastavlja revolucionarnu bitku na novim frontovima i u novim uvjetima u izgradnji socijalizma. Vrši odgovorne funkcije u društvenom i političkom životu Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Biran je za prvog predsjednika vlade BiH, za ministra prosvjeta u vladi FNRJ i potpredsjednika SIV-a. Bio je poslanik Savezne i republičke skupštine u više saziva. Biran je za člana CK SKJ i CK SK BiH. Bio je član Predsjedništva Saveznog odbora SSRNJ i Centralnog odbora SUBNOR Jugoslavije. Član je Savjeta Federacije.

Aktivno se bavio književnošću i publicistikom. Bio je član je Saveza književnika Jugoslavije. Među velikim brojem objavljenih knjiga i prijevoda, najznačajniji su mu memoarski zapisi "Kazivanja o jednom pokoljenju" (tri knjige) i "Zapisi iz oslobodilačkog rata" (pet knjiga). "Zapisi iz oslobodilačkog rata", zajedno s kasnije napisanim djelom "Kazivanja o jednom pokoljenju", predstavlja, u stvari, jedinstveno djelo o pokoljenju koje se pripremalo i prekaljivalo za revoluciju u surovim uvjetima kapitalističke Jugoslavije, u njenim kazamatima, i na poprištima borbe, i o ljudima koji su tu revoluciju vodili u oslobodilačkom ratu. Osim ovih djela, Čolaković je napisao i knjige "Španija u plamenu" (1937), "Utiske iz Indije" (1954. godine), "Susreti i sjećanja" kao i niz tekstova i rasprava u pojedinim časopisima. Stajao je na čelu Redakcije za pisanje "Pregleda istorije SKJ" i učestvovao u njegovoj izradi. Baveći se, još iz robijaških dana, prevođenjem djela klasika marksizma, ujedno je obavljao i dužnost predsjednika Redakcije za prvo naučno izdanje sabranih djela Marxa i Engelsa u našoj zemlji.

Nosilac je mnogih najvažnijih jugoslovenskih i stranih odlikovanja, između ostalog i Ordena junaka socijalističkog rada.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.

titanik @ 12:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 4, 2009
Rođen je 2. februara 1910. godine u selu Radobuđi, srez ariljski, Srbija, u porodici siromašnog seljaka. Osnovnu školu završio je u Arilju. Šegrtovao je u trgovinskim radnjama u Arilju i Uzicu i postao trgovački pomoćnik.

Poslije završenog zanata otišao je u Beograd 1926. godine, i ubrzo se povezao s naprednim radničkim pokretom, pristupajući podružnici Saveza trgovačkih pomoćnika i aktivno se uključujući u rad Kulturno-umjetničkog društva "Abrašević". Surađivao je u "Trgovačkom glasniku", opisujući tešku situaciju u kojoj su se nalazili trgovački pomoćnici. Njegova aktivnost je bila zapažena, i on je najprije primljen u SKOJ, a zatim je postao član MK Beograda i PK SKOJ-a za Srbiju. U KPJ je primljen 1928. godine.

Zbog rasturanja letaka po Beogradu odmah poslije zavođenja monarhističke diktature kralja Aleksandra, uhapšen je januara 1929. godine i osuđen, u maju, na 5 godina robije. Kaznu je najprije izdržavao u Sremskoj Mitrovici, a zatim Lepoglavi, gdje su se nalazili Josip Broz Tito, Jovan Trajković i Salomon Levi. Svi zajedno, početkom 1931. godine, prebačeni su u Mariborsku kaznionu, gdje su zatekli Radomira Vujovića i Rodoljuba Čolakovića. Zajedničkim snagama uspeli su da izbore posebnu sobu za političke zatvorenike, iako je bio jedan od najmlađih osuđenika, uvjeti robijaškog života nisu slomili Stevu. već su ga, naprotiv, ojačali za bitke koje su sledile.

U ljeto 1934. godine, poslije izdržane robije, stražarno je sproveden u rodno mjesto. Poslije dolaska u Radobuđu, Steva je nastavio partijski rad, pri tom se nije ograničio na svoje selo i okolinu, nego na ćelu teritoriju od Požege do Ivanjice. Bio je aktivan u opozicionom demokratskom pokretu i, u okviru njega, osnivao razna legalna udruženja, rasturao naprednu legalnu štampu i ilegalni materijal.

Početkom okupacije, naročito poslije 22. juna 1941. godine, održao je brojne sastanke i konferencije po selima ovoga kraja, na kojima je objašnjavao da su ispunjeni svi uvjeti za uspješnu borbu protiv okupatora. Sve je to kazivao jednostavnim recima, da bi ga svatko razumio kao pravi narodni tribun. Zato nije bilo nikakvih teškoća oko formiranja Ariljske partizanske čete 31. jula 1941. godine, sastavljene pretežno od komunista. Prirodno je što je Steva bio njen prvi politički komesar. Njegovom plahom temperamentu odgovarala je borba, kao da je za nju bio rođen. U četi je organizirao vojni i politički rad, pa je i po disciplini i po izgledu ostavljao snažan utisak.

Poslije oslobođenja Požege, Steva Čolović se vratio u ariljski kraj da formira narodnooslobodilačke odbore. Dok su se ariljski partizani borili na frontu prema Višegradu, četnici Bože Javorskog su 9. oktobra ušli u Arilje i opljačkali partizanske magacine. Steva je o tome obavijestio Vrhovni štab i okupio ariljske čete u Sevojnu 16. oktobra 1941. godine, i od njih formirao bataljon. Po odobrenju Vrhovnog štaba, pošto se Draža Mihailović odrekao Bože Javorca, dvije ariljske i jedna moravička partizanska četa, pod komandom Steve Čolovića, na juriš su oslobodile Arilje 18. oktobra, a zatim Ivanjicu 24. oktobra. U Ivanjici je Steva, provodeći politiku KPJ o sprečavanju bratoubilačkog rata, sklopio sporazum o suradnji

s četnicima Draže Mihailovića iz ovog kraja, 1. novembra, na Palibrčkom groblju. Sporazum je trebalo da stupi na snagu 4. novembra 1941. godine. Međutim, Četnici su iznenada napali nespremne partizane u Ivanjici 2. novembra i izvršili juriš na partizanski štab. Steva je izašao iz štaba s puškom u ruci da se bori i da svojim prisustvom bodri borce. Četnički juriš je odbijen, ali je u toj borbi Steva poginuo, 2. novembra 1941. godine.

Narodnim herojem proglašen je 14. decembra 1949. godine.

titanik @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare