Druze Tito mi ti se kunemo
  • Godine su prosle pune muka.
  • Ginulo se za slobodu nijemo.
  • Ili s pjesmom umesto jauka,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Veselje se siri na sve strane,
  • sad slobodno po zemlji idemo.
  • Al' velike pamticemo dane,
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
  • Praznik s'lazi na ulice
  • u oblake da letimo smjelo.
  • Nase pjesme zli neka se plase.
  • Druze Tito mi ti se kunemo.
racunajte na nas
  • U ime svih nas iz pedeset i neke
  • Za zakletvu Titu ja spev'o sam stih
  • Ne spominjem proslost ni bitke daleke
  • Jer rodjen sam tek posle njih
  • Al zivot pred nama jos bitaka skriva
  • I preti nam preti ko duboki vir
  • Ja znam da nas ceka jos sto ofenziva
  • Jer moramo cuvati mir
  • Racunajte na nas
  • Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
  • Jer slusamo ploce i sviramo rock
  • Al' negde u nama je bitaka plam
  • I kazem vam sta dobro znam
  • Racunajte na nas
  • U nama je sudbina buducih dana
  • I neki se mozda i plase za nju
  • Kroz vene nam tece krv partizana
  • Racunajte na nas
  • Racunajte na nas
Put u Kumrovec
  • Oživi misao, putevi bježe,
  • Zagorje pjeva: kaj,
  • i srce igra, pjesmu doseže:
  • je li to Gupčev kraj?
  • Sutla vijuga: modra tkanica,
  • zar je to Tahijev dvor?
  • Gle, preko šuma i oranica
  • zamak gleda odozgor.
  • Odmiče cesta, ljepota dana,
  • i jesen sva od svile
  • miriše njiva zaorana
  • i jata ptica krile.
  • "O lijepa naša..." slova sjaju,
  • s kamena stih nas zove,
  • himna se rodila u ovom kraju,
  • da, himna zemlje ove,
  • Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
  • pred nama kao na dlanu;
  • mašemo rukom uzbuđeno,
  • a riječi ućute, stanu.
  • I onda tišina: ožive slike,
  • stranice pjevaju, zbore,
  • promiču tako dani i bitke
  • kroz naše krvave gore
  • I dok čitamo sa zida slova:
  • "Ovdje se rodio Tito";
  • golub slijeće sa starog krova
  • i kruži ponosito
  • Susjed je vajar iskles'o lik,i kruži ponosito
  • što nas sad gleda blago,
  • slobode naše to je spomenik
  • i sveg što nam je drago.
  • i sveg što nam je drago.
  • Uniđem pod krov, dodirnem rukom.
  • Uniđem kolijevka leži mala,.
  • priprosta zipka s drvenim lukom
  • Maršala odnjihala!
  • I na ognjištu vatra se žari
  • ko simbol misli žive,
  • pucketa tiho i ko da zari
  • juriše i ofanzive.
  • O gori vatro, vječno, žarko
  • kao misao Tita,
  • i svijetli toplo ko sunce jarko
  • i budi uzorita
  • U tvome sjaju nek se rode
  • i nove naše snage,
  • i nek nas i dalje cilju vode
  • i zastave crvene, drage!
bolna lezi omladinka Mara
Nema zapisa.
Izvori informacija
Nema zapisa.
Informacije
  • Za pisanje bloga kao informacije uglavnom koristim objavljene tekstove sa neta ili iz knjiga sa tematikom iz perioda stvaranja JUGOSLAVIJE , Neki tekstovi su obradjeni a neki objavljeni originalno
Blog - siječanj 2008
četvrtak, siječanj 31, 2008
Sreli smo se na Šestom tradicionalnom zboru pionira Jugoslavije u Jastrebarskom, 4. juna 1978, i zasadili naša stabla u Spomen-parku „Bratstvo i jedinstvo“. Prvo stablo je zasadio Nikola Vidović, narodni heroj i komandant Četvrte kordunaške brigade, koja je, avgusta 1942, oslobodila iz ustaškog logora 727 dječaka i djevojčica. Sada je to čitava šuma borova. Pioniri iz Titovog Velesa i Krškog, Smedereva i Šibenika, Bjelovara i Kragujevca, Potkozarja i Nikšića položili su cvijeće ispred spomenika majci sa djetetom u krilu. Hiljadu cvjetova za vršnjake koji su umrli u ustaškom logoru. Svakome po jedna latica.

Mihajlo Veljić, pukovnik, Stojan Burazor, radnik i Dušan Šmitran, slikar, Kozarčani, dugo su stajali pred okamenjenim likom majke sa djetetom. Njihove riječi, tihe i teške kao kamen, vraćaju nas 36 godina unazad, u dane kada smo bili dječaci, u jedno bezumlje i mučninu života iza bodljikavih žica.

Svaki od njih imao je svoju ratnu priču.

Zbog uzbuđenja koje uvijek doživim u ovakvim prilikama, nisam bio u stanju tada da zapišem sjećanje Dušana Šmitrana. Zato sada i listam njegov partijski dosije i sa požutjelog lista biografije doslovno prenosim riječi koje je još kao skojevac napisao:

„Rođen sam 1935. godine u selu Sovjaku pod Kozarom. Moji roditelji, otac Mile i majka Anica bili su siromašnog stanja i teško živjeli podižući šestoro djece, među kojima sam ja bio najmlađi. Upravo je trebalo da pođem u osnovnu školu kada je počeo rat. Novembra 1941. ustaše su ubile mog najstarijeg brata dvadesetogodišnjeg Iliju. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, čitavo naše selo strpano je u logor. U Staroj Gradiški oca su odmah izdvojili i nikad ga više nijesmo vidjeli. Brata Stevu otjerali su u Njemačku i on je nekako preživio rat. Majku i nas četvoro djece tjerali su danima preko Jablanca i Mlake sve do Jasenovca. Poslije nekoliko dana odvukli su i majku i ona se više nije vratila, a nas djecu — Boru, Zdravku, Dušanku i mene, — sa još mnogo djece prevukli su onim marvenim vagonima u dječji logor Jastrebarsko. Obukli su nas u ustaška odijela i razdvojili. Boro se našao sa odraslijim dječacima u barakama kraj samostana, Zdravka sa djevojčicama u dvorcu Erdedi, a Dušanka i ja na ciglani u Reci, dva kilometra udaljenoj od Jaske. Boru su, avgusta 1942, oslobodili partizani, i Zdravka se nekako izvukla, ali nas dvoje ostali smo u logoru sve do kasne jeseni 1942. U stvari, to je bio i najteži period moga djetinjstva i ne znam ni sam kako sam izdržao. Sjećam se straha od smrti, okružen umrlom djecom koju su svako jutro kupili iz barake, slagali kao cjepanice na velika zaprežna kola i nekud odvlačili. Neki su dolazili i odvodili svoju djecu. Po nas nije imao ko doći. Ali, jednoga dana pojavila se u logoru strina Stoja, promućurna i snalažljiva žena i sa svojom djecom izvela i nas. Bilo je tada teško prebaciti se na Kozaru. Malo smo putovali vozom, malo zaprežnim kolima i dugo pješačili. Tako smo i došli u naše selo koje je bilo gotovo pusto. I naša kuća je bila izgorjela, a avlija u korov zarasla. Jaka  zima i oskudica, česte neprijateljske potjere i sklanjanje naše u Kozaru, sve je to bilo lakše od života u logoru.

Kao pionir, dočekao sam kraj rata i odmah počeo sa školovanjem u banjalučkom domu ratne siročadi. Bilo nas je iz svih krajeva Bosanske krajine. Poslije završene male mature određen sam u Vazduhoplovnu tehničku školu u Rajlovcu, a odatle na službu u Niš...“

Jedan susret sa Radomirom Antićem, akademskim slikarom, odredio je Dušanovu dalju sudbinu. Profesionalni vojnik otkrio je u njegovom slikarskom ateljeu drugi svijet. U njemu se razbuktala jedna želja, od školskih dana duboko zapretana i ljubomorno čuvana samo kao intima. Ubrzo zatim, odjednom su šiknule iz njega crtačke sposobnosti, temperamentna linija i bogata ekspresija boja.

U njegovom slikarstvu osjeća se bol, ali i radost života. Jer, Šmitran je u duši pjesnik. Njegove slike iz zavičaja — „Miloševo Brdo“, „Sovjak“, „Bijakovac“, „Sjećanje“ i čitav ciklus „Kozara“ — sa ofanzivama i kolonama, zgarištima i suzama, rađene u crnim i prigušeno sivim tonovima, izražavaju bol, ali u isto vrijeme pred njima čovjek osjeća i svu radost života. Da li taj osjećaj zrači iz one zelenožute boje, koja kao da je prikrila svu tugu i zacjelila sve rane čovjeka ispod legendarne planine i vratila mu sreću i mir ili iz onog divnog pogleda koji nam slikar upućuje sa autoportreta ili portreta „Djevojčice“ — teško je reći.

Dušan Šmitran živi u Puli, ali najčešće stvara u svom slikarskom ateljeu koji je podigao pod Ogorelicom, na ognjištu svog djetinjstva pod Kozarom.




Dušan Šmitran, rođen 21. septembra 1935, u Sovjaku kod Bosanske Gradiške, junak romana Toneta Svetine „Vučići Kozare“, slikar, živi u Puli i radi u ateljeu na Kozari.


Faksimil kartona iz ustaškog logora u Jastrebarskom.


Dušan Šmitran: Portret djevojčice

titanik @ 16:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 29, 2008
Četa je zauzela položaje nasuprot ustašama iz susjednih muslimanskih sela. Granični predio između srpskog i muslimanskog stanovništva zovu ovdje »Suva međa«. Muslimani, koje svi Bojančani nazivaju Turcima, dobro su naoružani i sada, pošto su Srbi stavljeni izvan zakona, zalijeću se u ova sela u pljačku i pokolj. Na položajima se pomalo puškara i dosadno je; ništa se ne događa. Najbolji strijelci u našoj četi su Milan Vrpoljac i Rade Bijelić-Brko.1 Obojica su sredovječni ljudi. Imaju manliherice i od njih se očekuje da pogode Turčina i na kilometar udaljenosti !

Odjednom se nekakav odrpanac s »turske« strane odvojio i trkom zaletio prema našim položajima. Njegovi su ga štitili žešćom vatrom iz pušaka i jednog puškomitraljeza.

»Ide krasti komušinu!« reče mi Brko, moj dobrovoljni partizanski instruktor.

Zaista, na polju, između njihova i našeg položaja, bilo je snopova mokre trule komušine. Polje se smatralo ničijom zemljom i komušina se mogla pospremiti samo pod cijenu smrtne opasnosti. Da li je otimanje komušine stvar viteštva i odvažnosti, ili je za njih tako dragocjena, nisam još uspio ustanoviti.

Kad se odrpanac primaknuo žuđenom kupu, koji od našega položaja nije bio udaljen više od kojih stotinu metara, Brko i Milan zapucaju. Pucali su i ostali, to jest samo oni koji imaju karabine. Lovačka puška ne nosi tako daleko. Nisu ga pogodili. Ustaški meci fijukali su nisko iznad naših glava ili se zabadali oko nas u snijeg i, taleći ga, cvrčali kao uštipci na vreloj masti. Nije bilo lako podići glavu i pozorno nišaniti. Čovjek je stigao do komušine, uprtio dobar naramak i zečjim trkom odmaglio nazad svojima.

Spustio se sumrak i čarka prestade. Ujutro ćemo opet na isti položaj.

»Tako to ide iz dana u dan«, reče mi Brko. »Da ne držimo taj položaj, zalijetali bi nam se u sela na pljačku i pokolj. Divljač je to, opaka«, zaključi.

»A komušina?« upitam.

»Eh, komušina! Kradu je svaki dan. To im je kao neki njihov sport. Možda se i klade. Desi se da ustrijelimo ponekog. Ne uteče uvijek kao danas . . . Zna biti veselije. Dovikuju oni nama i mi njima. Danas su bili mučaljivi.«

»A što vičete?«

»Naš komandir zove se Rara, a njihov Zara. Oni viču »Bolji Zara nego Rara«, a mi: »Bolji Rara nego Žara« . . . i psujemo se ... Šta bi drugo?«

Kakvo zadovoljstvo strijeljati odrpance iz susjednih sela, koji se zalijeću po trulu komušinu tko zna iz kojih razloga! Sva sreća što nemam karabina, a moj preklopni štuc broj 16 nosi samo četrdeset koraka! Bojanska četa je sastavljena od sirovih momaka. Njih očito ne more slične brige. Oni štite svoja sela od pljačke i pokolja i svakog naoružanog ustašu, kad im stupi na nišan, gađaju.

Pada hladna veljačka kiša. Poljana je prekrivena prljavim, razgaženim snijegom. Četa je postrojena pokraj blatna, raskvašenog puta. Nasuprot su seljaci — muškarci, žene i djeca. Ima ih nekoliko stotina. U sredini je špijun, pokraj njega dva borca s puškama o ramenu. To su sprovodnici. Špijun je sredovječan čovjek, visok, mršav, opuštenih brkova svijetloprljave boje. Sirotinjski je odjeven; u kratkom otrcanom kaputu i starim hlačama sa zakrpama. Ruke su mu debelim lancem vezane na leđima. Lice mu je sivo od straha.

Komesar je izišao iz stroja. Opisao je špijunovu krivicu i zatražio smrtnu kaznu. Svi su povikali: Smrt!

Vodnik je vojničkim korakom prišao špijunu, odrješitim i vičnim zahvatom trgnuo veliki pištolj iz kožnog toka o pojasu, sigurnom rukom nanišanio iz blizine i opalio.

Pogodio ga je točno u zatiljak. Najprije mu naglo klecnuše noge u koljenima. Tako je časak ostao u polučučećem stavu. Onda se zaljuljao prema naprijed, pa prema nazad, i sasvim se izvrnuo na leda.

Narod se počeo razilaziti. Komandir je poveo četu u bazu . . .

»Je li čovjek, kada ga strijeljaju, uvijek pada na leđa?« upitam Brku, koji mi je najdraži u četi.

»Uvijek, ako ga pogodiš u zatiljak«, odgovori on znalački.

»Jesi li ti već koga strijeljao?«

»Događalo se ... i ti ćeš«, reče osvjedočeno.

»Za lakše slučajeve treba dobro izbatinati, a za teže strijeljati.«

»Kakvi su to lakši slučajevi?«

»Pa to, kad odu u uporište trgovati ... i tako. Uhvate ih ustaše i ispituju o nama.«

»Što mogu saznati a što već ne znaju?«

»Gle vraga! Što mogu saznati!? Saznaju za zemunice s hranom, za članove odbora i za partizanske familije . . . svašta.«

»I takve, kažeš, treba batinati?«

»Takve koji izdaju treba ubiti, a sve bez razlike koji odlaze u varoš i mešetare s ustašama treba batinati. Prije se batinalo, više ne smijemo. Zabranjeno je od štaba. Sad ti je i kod nas sve po propisima kao u pravoj vojsci. Da se mene pita, ja bih uveo batinanje. Lijepo ga naguziš i raspališ mu deset do pedeset čvrstih dobrim prutom, već prema krivici. Može Čovjek podnijeti i preko sto batina.«

»I?«

»Šta, i? Ništa! Strese se, pogladi se pozadi i ode sretan što nije gore prošao.«

»Da, mogao je i gore proći«, složim se ...

Neće mi biti lako medu Bojančanima. Zasad sam još regrut i zelembać, i najinteligentnije je da šutim i promatram. Inače bi se moglo dogoditi da i meni raspale deset do pedeset vrućih čvrstim prutom, već prema krivici. Uostalom, čovjek, pogotovo ako je mlad i ako dolazi iz grada, mora biti pripravan da se u ovakvim prilikama otarasi romantične popudbine i prilagodi se realnom životu . . .

Stigla je moja partijska karakteristika. Odmah je sazvan sastanak, izabrali su me za sekretara ćelije. To je moja prva partijska funkcija. U našoj Četi su četiri člana i dva kandidata Partije. Skojevaca nema. Članovi su: Adam Mraković, komesar; Milan Sužnjević-Čiko, delegat; Milan Jednak2, vodnik, i ja. Kandidati su: Rade Grmuša, komandir; i Ivan Žic, borac.

Drugoga dana prekomandiran je Adam Mraković na dužnost komesara u neku drugu četu. Na njegovo mjesto, za komesara naše čete, postavljen je Milan Sužnjević, a za političkog delegata Prvog voda postavili su mene. Avanzirao jesam, ali poštene se puške domogao nisam. Novi komesar dao mi je neke političke materijale i darovao mi svoju kožnu torbicu u kojoj ću ih čuvati. Među njima nalaze se i »Dvanaest uslova boljševizacije«, koji se proučavaju na svim partijskim sastancima. Odmah su me počeli zvati »druže politički!« Tako je ovdje uobičajeno. Dosad me nisu zvali nikako. Prezime mi teško izgovaraju, a za ime se nisu interesirali . . . Preklopni štuc broj 16 opasno mi kvari ugled. Sreća što sam iz Zagreba donio pištolj. Pištolj je u Bojanskoj četi rijetkost.

Adam Mraković se iste večeri oprostio. Ponosan je što su ga postavili za političkog komesara Prve čete 1. bataljona. To je najbolja četa u Odredu. Naša Bojanska četa još je mlada i loše naoružana. Ne uživa osobit ugled. On odlazi, a mi ostajemo da i dalje puškaramo oko trule komušine na ničijoj zemlji.

1 Milan Vrpoljac i Rade Bijelić-Brko poginuli su u NOB-i.

2 Milan Jednak poginuo je u NOB-i.
titanik @ 12:07 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 27, 2008
Mnoga ognjišta su zatrajana, porodice ostale bez najmilijih: očeva, majki, braće, sestara i druge najbliže rodbine. Poginuli su ili nestali u onim čestim „pretresima potkozarskih terena“, u ofanzivama i zbjegovima, u logorima od Jasenovca, Siska, i Zemuna od Trondhajma u dalekoj Norveškoj. Drugačije nije moglo biti ni s porodicom Veljka Milinovića iz Međuvođa, čija je kuća bila na Latinovića brdu. Supružnici Veljko i Bosa imali su četvoro djece: Nevenku rođenu 1927, Miloša — 1932, Dragu — 1935, i Dobrilu koja se rodila pred rat, januara 1940. godine. S njima je živjela i baba Milka, Veljkova majka. Rat je zapečatio i njihovu sudbinu: Veljko je, radeći kao pozadinski partijski aktivista, poginuo u februarskoj ofanzivi 1942. Baku su zaklali njemački fašisti, a Bosu i djecu otjerali su u logore. Najmlađem članu, maloj Dobrili, zameo se trag u nekom zagrebačkom prihvatilištu.
Dosadašnji pokušaji da se o njoj nešto sazna, nisu donijeli ništa osim nade da će sljedeće traganje biti uspješnije. Ono se podgrijava istrajnošću Kozare koja i poslije 40 godina traži i nalazi svoju djecu. Možda će Dobrila biti stotinu šezdeset deveto dijete koje će joj se vratiti.
I mi se nadamo da će Miloš Milinović pronaći svoju, u ratu izgubljenu sestru Dobrilu. Zato i donosimo isječak iz pisma koje je on. oktobra 1982. uputio autoru ove knjige:
„Poneka sličica iz djetinjstva ostaje nezaboravna u prisjećanjima. Čovjek joj se vraća čeprkajući po sopstvenoj prošlosti da bi dokučio ko je on, zapravo, gdje je rođen, odakle potiču njegovi korjeni. Ako je Dobrila živa, neminovno joj se nameću ta pitanja. Možda joj se razmišljanja o tome dotiču, makar i maglovite predstave o baki s naočarima, koja je zbog zauzetosti roditelja poljskim poslovima, bila najviše s djecom.
Ta baka Milka bila je naoko stroga žena, a teško se kretala. Najčešće je sjedila za šivaćom mašinom i tada bi joj mališani najradije prilazili. Bojeći se da ne zavuku prste u točak „singerice“ govorila je: „No, no“ i upozoravala na opasnost od točka dok se okretao. Pogled ispod naočara, a ponekad i prijetnja šibom, djelovali su smirujuće, ali zakratko: imala je više posla dok bi ukrotila dječji nestašluk nego što joj je ostajalo vremena za šivenje sukanja ili „fertuna“ nekoj seoskoj snaši.
Kad se nismo vrtili oko bake, igrali bismo se u dvorištu, ispod jabukovih stabala, čije su grane bile tako velike da su se ispreplitale sa granama drugog stabla u blizini. Mi stariji nadmetali smo se ko će brže i spretnije preko grane dospjeti na drugu jabuku i vratiti se istim putem. Dobrila je strahovala da ne padnemo: njena zabrinutost dovodila ju je ponekad i do plača.
Našem nestašluku pridruživala bi se i komšijska djeca, naročito kada bismo provjeravali snagu — bacanje kamena preko visokih jablanova u dvorištu pored puta. Tih „orijentira“, za mnoge putnike prema banji u Mlječanici, više nema. Odživeli su svoj vijek, ali su, kao




Braća traže izgubljenu sestru: Miloš Milinović (desno), rođen 1932. godine u selu Međuvođu pod Kozarom, i brat Drago, mlađi tri godine, još uvijek tragaju, zajedno s majkom, za svojom trogodišnjom Dobrilom. Braća pamte ofanzivu na Kozaru 1942. godine i rasulo svoje porodice, kao da je to juče bilo. Otac Veljko je poginuo kao partizan, baku Milku su zaklala njemački fašisti, a majka Bosu sa četvoro djece otjerali u logor. Trogodišnju sestru Dobrilu uzeli su iz jednog zagrebačkog prihvatilišta za djecu i od tada se o njoj ne zna ništa. Ovaj zajednički snimak braće nastao je 1943. godine u selu Gola, uz samu jugoslovensko-mađarsku granicu. Miloš je godinu dana kasnije od eksplozije mina koje su Mađari postavljali u graničnoj zoni, izgubio dva prsta na lijevoj ruci. Danas je novinar u listu „GLAS“ i živi u Banja Luci, a Drago sa majkom na ognjištu rodne kuće pod Kozarom. i čovjek, produžili svoje trajanje u potomstvu: iz njihovih panjeva izrasli su mladi jablanovi i dostigli gotovo istu visinu.Da li je Dobrili ostalo u sjećanju bilo šta od toga? Muče li je one slike meteža u zbjegovima: mnogo svijeta, djece, život u planini, pod kolibama, i poslije toga tumaranje naroda koji je, idući nekuda, onih julskih dana 1942. godine, dospio u ruke ustaša.U tom „hodu po mukama“ neizbrisivo je još mnogo toga: prelazak preko mosta u Dubici, sabirni logor na cerovljanskoj poljani, gladovanje i prokislost do gole kože, vagoni za stoku a narod u njima, klecanje i često zastajkivanje kompozicije i, najzad, istovar mase svijeta negdje u blizini Velikog Grđevca, odakle će krenuti u selo Crmošinu.Izvjesno vrijeme boravili smo u Crmošini. Onda su nas ustaše opet pokupile, razdvojivši prethodno starije dječake od majki. Nekuda su ih odveli i o njima se nikad više nije ništa čulo. Tada sam imao desetak godina i majka mi je, za svaki slučaj, vezala maramu na glavu da bih ličio na djevojčicu. Možda mi je ta „maska“ pomogla da ne odem bestraga.Sisak je bio naše posljednje zajedničko stanište. Strpali su nas u neke drvene barake: majke i djeca zajedno, potpuno goli, pripremljeni za šišanje. Obuzimao nas je stid, i strah. Nemoćni a istovremeno pritisnuti pitanjem: šta će biti s nama?U sisačkom logoru su nas popisali: brat Drago i ja bili smo zavedeni pod brojevima 208 i 210. S nama je bio i rođak Ilija Latinović, takođe zabilježen pod nekim rednim brojem. Dobrilin broj nismo zapamtili, ali se može pretpostaviti da je mogao biti između, ili ispred, odnosno iza naših brojeva.Logorske barake bile su pune tuge. Iznemogla, iscrpljena i bolesna djeca ležala su na podu i ujutro bi osvanula potrbuške, nepomična. Umrle su nekuda odnosili. Živjeli smo u ovom groznom prostoru sami, bez majki koje su bile u drugim barakama. Posljednjeg dana bilo im je dozvoljeno da budu s nama, ali je kraj tog susreta ostao u sjećanju kao velika bolna slika.Rastanak, u vozu i oko njega jecaji, nijemi pogledi i mnoštvo ispruženih ruku koje su željele da posljednji put zagrle svoje najdraže. I to im je bilo uskraćeno. Skamenjene majke ustaše su surovo gurale u stranu, žureći da zabrave velika željezna vrata na vagonima, čija je lupa za trenutak nadjačavala jauke. Naša majka nije imala snage da nas isprati, noseći taj kamen na srcu i u Njemačkoj, kuda je otjerana na prisilni rad sa starijom kćerkom Nevenkom.Duga kolona odmicala je ostavljajući mučan prizor na željezničkoj stanici. U vagonima je, takođe, bila tužna slika. Uplakana djeca tiskala su se oko rešetkastih prozorčića da bar vide svjetlost dana i udahnu svjež vazduh.Tako smo gladni i žedni u zagušljivim „štalama“ dogurali do Zagreba. Ovdje opet barake i logorski život malih paćenika. Moja briga bili su Dobrila i Drago. Sjećam se, još jednom su nas popisivali, a sasvim maloj djeci stavljali su o vrat „privjesak“ — metalnu pločicu s brojem. Starijima su okačili kartonski.Bila je hladna jesen, polovina oktobra. Izveli su nas napolje, oko nekih dugačkih stolova. Tu je obavljena „selekcija“: male su zadržavali, a nas nešto starije uputili u selo ondašnjeg koprivničkog kotora.I danas mi je sve pred očima. Drago, Dobrila, Ilija i ja stojimo. Oko nas djeca vrište, otimaju se, ali nema pomoći. Došao je red i na Dobrilu: zaplakala je i ispružila ručice, molećivo zapomažući: „Mićo, nedaj me!“ Ništa nisam mogao da učinim. Odvojili su je i to je ostalo zauvijek kao opomena.
Dobrila je tada imala nepune tri godine. Bila je razumna i kada bi je neko upitao kako se zove, odgovorila bi tepajući: „Doba“. Smeđe kose, plavih očiju, visokog čela, sa nešto „isturenijom“ donjom vilicom, djevojčica je najviše ličila na majku.
Nas četvoro iz porodice Milinović preživjeli smo kozarska stradanja i logorske patnje. Majka Bosa i sestra Nevenka vratile su se iz Njemačke. Sticajem srećnih okolnosti majka je još u zarobljeništvu saznala adresu porodice koje su mene i brata Dragu prihvatile, pomogavši nam da preživimo ratnu kataklizmu. Ja sam bio u Goli, kod porodice Volarić, a Drago u Novačkoj kod Kate Požgaj, sada nastanjene u Podravskom Novigradu.
Tako smo se, eto, sabrali poslije svega što nam je rat učinio. Nevenka živi u Sarajevu, ja u Banjoj Luci, a Drago s majkom u našem rodnom Međuvođu pod Kozarom. Svako ima svoju ličnu brigu. Zajednička je, međutim, Dobrilina sudbina.“



Bolesnička lista iz najvećeg zagrebačkog prihvatilišta na Ilici za 5.612 malih Kozarčana. Od 800 djece, koliko ih je prošlo kroz prihvatilište na Josipovcu, umrlo je 530 i pokopano na Mirogojskom groblju  




titanik @ 17:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 24, 2008
Već sam napola partizan. Nemam doduše pušku, ali imam svrab i sav sam namazan žutom, smrdljivom mašću. Nazdravlje! Uostalom, stara je i poznata izreka da iskusan čovjek mora biti namazan ili premazan svim mastima. Osim toga, u mojem donjem rublju nađe se i gdjekoja uš ili, kako se po vojnički kaže, vaška - ta svim vojnicima svijeta najprivrženija domaća životinja. Bilo ih je više, ali naučio sam pronalaziti ih u njihovim skrovištima. Najprije su ginule između nokata, dok nisam smislio bolji i higijenskiji način i počeo ih tucati drškom pištolja, kao lješnjake. Zgodno pucketaju! O buhama i stjenicama ne vrijedi govoriti. To su zapravo sasvim pristojni kukci, koji se na tijelu izdovolje noću, a u rublje i odijelo uopće se ne zavlače.
Samo, pogrešno bi bilo vjerovati da sam se sa svim tim vojniku tako odanim životinjama sreo tek danas ili jučer. Nipošto! Upoznao sam ih već na pragu oslobođenog teritorija. No bilo bi nepravilno davati im suviše veliko značenje i pisati o njima na prvoj stranici dnevnika.
U svakom slučaju ostat će vječnom tajnom nastaju li ti nametnici u ratu ili su i u predratno vrijeme bili rasprostranjeni u ovim selima. Tvrdim da ih nisam na sebi donio iz grada. Ovdašnji ljudi govore da svrab i uši dolaze s godinom. Neke (rodne) godine ih ima, a neke (nerodne) godine ih nema. Kao što jedne godine šljive rode, a druge ne rode. I tu nema pomoći. Svrbi me cijelo tijelo!
U četu me poveo Čarles, kurir štaba Odreda. Čarles je zanimljiv tip. Nije onako baš pravi ratnik, nego više dovitljiv i snalažljiv momak koji je u stanju provući se kroz neprijateljske položaje i koji svugdje ima dobrih veza. Veze su mu obično ženskog roda. Takav ga glas bije. Zašto se zove Čarles, ne znam. Treba pretpostaviti da mu je otac bio u Americi pa je i sinu nadjenuo amerikansko ime, koje je ovdje na Baniji prilagođeno narodnom izgovoru.
Dakle, Čarles je pred štab Odreda dojahao na gizdavu doratu. Sobom je doveo manje gizdava riđana. Taj je bio namijenjen meni. Ponudio mi da uzjašem. Najprije sam pokazao uzornu odvažnost i prišao toj nepoznatoj životinji sigurno i važno, kao da sam, štono se veli, odrastao u sedlu . . . Ali konji su proklete životinje. Imaju dobar instinkt i odmah osjete i ocijene s kim imaju posla. Tako je i moj riđan mene pročitao otprve. Što da duljim: počelo je strizanjem ušiju i drugim sumnjivim znacima, a završilo mojim saltom mortale u snijeg, pokraj prtine.
Odustao sam od jahanja i pristao na pješačenje. Čarles je rezignirano slegnuo ramenima i pojahao korakom, a ja sam koračao za njim sretan što sam se riješio opasne zvijeri. Put i nije tako dug - samo četiri sata pješačenja!
Naša Četa je regrutirana od dobrovoljaca iz sela Bojne i okolice i zato je zovu Bojanska četa. Unatoč tom svojem nazivu, ovako na prvi pogled, ne djeluje baš bojno i bojovno. Ali čovjek se na prvi pogled može, naravno, i prevariti. Četa ima oko šezdeset boraca, većinom sredovječnih brkajlija, no ima tu i mlađih ljudi. Osim nekoliko vojničkih pušaka, većinom starih austrijskih manliherica, koje imaju vodnici i desetari, sve ostalo naoružanje jesu lovačke puške, jednocijevke i dvocijevke. Ali zato četa ima top. Nije to baš pravi top, nego neka čudnovata izmišljotina napravljena od obične gvozdene cijevi koja je usađena u drveni stalak. Stalak ima na prednjem kraju dvije noge. Top se postavi na vatreni položaj, topnik zapali kudjelju i onda ... Što bude da bude! Kažu da se toga topa boji i onaj tko puca i onaj na kojega se puca. Težak je dvadeset kilograma i svi ga borci, pa i politkomesar čete, naizmjence nose na leđima. Komandir čete jedini ne nosi top. On ide pokraj četne kolone, lagan poput ptice, i jede jabuke. Želim mu dobar tek! Zanimljivo, to sam opazio tek onda kad je na mene došao red da teglim, a to se dogodilo prvi put upravo na najnezgodnijem mjestu. Išli smo iz Bojne u Žirovac i prelazili strmu planinu Previju, koja se ispriječila između ta dva sela.
Sad još nekoliko riječi o uniformama mojih novih drugova. Zapravo, riječ uniforma je pogrešna, jer o nekoj uniformnosti naše čete u odijevanju nema ni govora. Borci pokazuju zadivljujući ukus i smisao za kicošenje. Na njima se mogu vidjeti svi mogući primjerci vojničkih i civilnih odijela, a osobito kapa, koje su prije pripadale tko zna kakvim sve vojničkim i poluvojničkim formacijama ili pak vatrogascima, financima, seoskim pandurima i sličnom ljudskom soju. Šubare nose samo oni koji se još nisu domogli kakve telerice. U najvećoj su modi telerice nakrivljene tako da ispod njih viri obilnija čupa kose. Neki, uglavnom starješine, imaju i troroge partizanske kape, obično predimenzioniranih rogova, onako po ovdašnjem ukusu. Ja sam tu kolekciju kapa upotpunio tamnoplavom šildkapom s naušnjacima, koja kod mojih suboraca nije pobudila nikakav vidljiv interes. Ipak ima nešto zajedničko na svim tim šubarama, partizankama, telericama i drugim pokrivalima — na svima su prišivene crvene petokrake zvijezde.
Vrlo sam umoran i bole me noge. Tko mi je kriv, zašto ne znam jahati!
Ovdje nema pravog duhana ni za lijek. Puši se suho hrastovo i bukovo lišće, štavalj i čaj. Blago onom tko ima drveni cigaršpic. Može ga žvaljiti do mile volje, a može i nastrugati s njega žute naslage nikotina i smotati u kakve stare novine. Ipak miriše na duhan! Puši se i cimuljika, korijen duhana. Izgleda kao hren, i nariba se kao hren, ili se sitno isjecka i onda zavije u papir i puši. Gdje ima cimuljike, moralo bi biti i duhana! Ali jest! Cimuljike ima, a duhana nema. Kada dulje vremena ne pušiš pravi duhan, nego se zavaravaš kojekakvim surogatima, možeš ga nanjušiti na kilometar. To je dragocjeno svojstvo strastvenih pušača. I to nije običan miris! To je miomiris. Miriše kao najmirisnija ruža, i još ljepše . . . Iako pušim već više od deset godina, tek sam danas otkrio da imam tu osobitu sposobnost pušača. Evo kako je to bilo: Odjednom osjetih da mi lahor donosi blaženi, opojni miris duhana. »Nije to miris običnog duhana«, pomislim duboko izdišući zrak. »To mora biti neki osobito fin duhan kakva još nisam pušio!« Naprosto sam se od zraka opio. Uputim se, kao začaran, u smjeru odakle je lahor donosio divni opojni miris. Njuškao sam visoko kao dobar lovački pas i tako, poslije više od kilometar puta kroz selo, dospio do skupine partizana okupljenih oko čovjeka koji je prodavao prave pravcate »Drava« cigarete. »Nije moguće da su 'Drave' sada tako dobre kakvoće i da šire tako slavan miris«, pomislim i laktovima se uguram u gomilu. Zapala me cijela kutija od dvadeset komada.
Radujem se što ću noćas mirno ležati, otvorenih očiju u mraku; pušit ću i razmišljati. Sve češće razmišljam o svojem prijašnjem životu i o bliskim ljudima. Ovdje sam stekao mnogo novih znanaca i drugova, ali pravi moji prijatelji i ljudi koje volim daleko su. Teško mi je bez njih. Još uvijek se nisam privikao novoj sredini. Vjerujem da tu svoju tugu dobro i vješto skrivam! Javio mi se Moša iz bolnice. Njemu je dobro, ostat će živ. Ali nikada neće biti u prvoj bojnoj liniji...
Ovdje čovjek nikada nije sam, a zapravo je uvijek sam. Samoća mi je potrebna da mogu mirno i nesmetano razmišljati o ljudima koje volim i bez kojih mi je teško. Za to je noć najbolja. Osamiš se u mislima i sjećanjima i opijaš se dimom i tugom.

Ivan Šibl
titanik @ 12:27 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 22, 2008
Rođen je 28. aprila 1916. u Zagrebu, Hrvatska. Potiče iz radničke porodice. Završio je četiri razreda Građanske škole, a zatim je otišao u željezničku radionicu u Zagrebu, gdje je završio i četiri razreda željezničke zanatske škole. U željezničkoj radionici dobio je stalno zaposlenje kao kvalificirani metalo-strugar. Već kao šegrt povezao se s naprednim omladinskim pokretom, a 1937. primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije. Veoma rano ispoljio je organizatorske sposobnosti, a sve zadatke koji su pred njega postavljani obavljao je krajnje požrtvovano i hrabro. Zbog toga je 1938. primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.
Bio je zapažen po svom radu medu radničkom omladinom u kulturno-prosvjetnom društvu "Mladost" i u radničkom planinarskom društvu "Prijatelj prirode". U vrijeme građanskog rata u Španiji, Gredelj organizira skupljanje priloga za pomoć republikanskim borcima i sudjeluje u brojnim ilegalnim akcijama Partije.
Omiljen medu radnicima i cijenjen i u najvišim partijskim tijelima, Gredelj 1939. postaje član partijskog rukovodstva za željeznicu, a pred sam rat dobiva povjerljiv zadatak da služi kao veza Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske s organizacijama u Varaždinu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Gospiću i drugim mjestima.
Poslije okupacije zemlje, Gredelj je zadužen za organiziranje udarnih grupa na željeznici, a posebno u željezničkoj radionici, gdje je bio neposredni komandant. Osobno je sudjelovao u više borbenih akcija tih grupa: u napadu na gestapovce na Bukovačkoj cesti, u akcijama na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru, gdje je njegova grupa provalila u vagon s municijom i odnijela 60 pušaka, 5 puškomitraljeza, 10.000 metaka i nekoliko ručnih bombi.
Ljeti 1941. Gredelj je uhapšen, ali ni pod najtežim torturama ustaše nisu uspjele iz prekaljenog revolucionara iznuditi bilo kakvo priznanje. Zbog pomanjkanja dokaza bio je pušten, ali ubrzo, pred opasnošću novog hapšenja, prelazi u ilegalnost. Neumorno radi na proširenju borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika. Početkom jeseni 1941, prebačen je na rad u Tehniku Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, gdje je obavljao najpovjerljivije poslove. Tehnika je bila smještena u Klaićevoj 17, u stanu Ilije Pavešića. Gredelj je s dvojicom drugova napuštao Tehniku svake večeri u određeno vrijeme, kad bi se Pavešić vratio iz grada i prethodno provjerio je li okolina zgrade sigurna.
Tehnika je provaljena 24. prosinca 1941, i ustaški agenti su neprimjetno zaposjeli zgradu u Klaićevoj ulici 17. Te je večeri Gredelj štampao deveti broj "Vjesnika", i pripremio ga za rasturanje. U času kada su izlazili iz stana, agenti su skočili na njih. Jedan je dan Tehnike uspio pobjeći, drugi je lako ranjen i uhvaćen. Gredelj je dao otpor, pucao, ranio trojicu ustaša, od kojih je jedan kasnije umro, a zatim se povukao prema tavanu zgrade. Kada je već mislio da će mu uspjeti bijeg preko krova, i sam je teško ranjen. Odmah je prevezen u bolnicu na Vinogradskoj cesti, gdje je izdahnuo.
Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.

titanik @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 19, 2008


Rođen je 1908. godine u selu Novaci, Samobor, Zagreb, Hrvatska. Seljačkog porijekla, i sam se bavio zemljoradnjom.
Bio je aktivni član Hrvatske seljačke stranke, i na njezinoj listi izabran je za potpredsjednika općine. Uvidjevši da je politika vodstva Hrvatske seljačke stranke uperena i protiv seljaka, opredjeljuje se, neposredno pred rat, za komunistički pokret, i sve više se približava komunistima.
Tokom 1939. godine, postao je i član Komunističke partije Hrvatske, a poslije formiranja OK KPH Zagreb, u svibnju 1941. godine, i Član tog komiteta.
U srpnju 1941. godine, radio je na pripremama za oslobađanje komunista iz logora Kerestinec, jer je dobro poznavao taj kraj. Poslije toga, bio je aktivan u organiziranju Žumberačkog partizanskog odreda "Matija Gubec" Istakao se, tada, u mnogim akcijama, većim i manjim, u prvim danima ustanka i revolucije. Dovezao je, tako, partizanima, u rujnu 1941. godine, kola puna vojničke
opreme.
Početkom 1942. godine, nalazi se u 1. zagorskom partizanskom odredu, kao komandir čete; rukovodio je napadom na Brdovec, u neposrednoj blizini Zagreba.
Prešao je, zatim, u Žumberak, u travnju 1942. godine, a u kolovozu te godine imenovan je, po naredbi štaba Druge operativne zone, za zamjenika komandira 3. čete bataljona "Josip Kraš".
Zajedno sa svojim suborcima često je napadao komunikacije Zagreb — Karlovac i onesposobljavao prugu. Sudjelovao je i u napadu na Hrvatski Leskovac, u neposrednoj blizini Zagreba, i zarobio devet domobrana i zaplijenio šest pušaka.
Bio je otprije poznat u selima oko Zagreba; to mu je dobrodošlo u ustanku i revoluciji. Nije djelovao samo kao vojnik, radio je i politički medu seljacima. Postao je i sekretar KK KPH za Samobor. Ovdje je radio na širenju partijskih organizacija, njihovu jačanju. Sve je to bilo teško, jer je Samobor, u blizini Zagreba, bio i ustaško uporište, a u njemu je bilo i uporište HSS i klera. Bio je neumoran u tom radu, i vrlo zaslužan za razvoj narodnooslobodilačkog pokreta u selima oko Zagreba.
Na takvom jednom zadatku poginuo je herojski. Održavao je, u Kerestincu, 10. travnja 1943. godine, partijski sastanak kad su zgradu u kojoj se nalazio iznenada opkolili Nijemci. U žestokoj bici, ne predajući se, završio je život.
Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.
titanik @ 15:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 17, 2008
v Rođen je 22. kolovoza 1917. u Karlovcu, Hrvatska. Privatni namještenik.
U Karlovcu je završio šest razreda gimnazije, a zatim se zaposlio kao privatni namještenik. Tada pristupa revolucionarnom radničkom pokretu i ističe se revolucionarnom aktivnošću u SBOTlĆ – u. S 22 godine postaje, 1939, član Komunističke partije, a već slijedeće na preporuku Ive Marinkovića, Većeslav Holjevac je izabran u Okružni komitet KPH za Karlovac, Kordun i Baniju. Svojim političkim radom stekao je veliku popularnost u Karlovcu. Organizirao je jednu od najuspjelijih demonstracija 27. marta u Hrvatskoj.
Neposredno poslije okupacije, Većeslav Holjevac radi na organiziranju omladinskih
udarnih grupa, koje počinju svoje akcije već krajem travnja 1941. godine. Kao jedan od organizatora ustanka na Kordunu, i kao član Vojnog komiteta, sudjeluje u nizu akcija za prikupljanje oružja za predstojeću borbu. U srpnju 1941. odlazi na Kordun, gdje je, odlikujući se umijećem, jedan od rukovodilaca ustanka u ovom kraju. S prvom grupom kordunaških partizana izvršio je i prvu borbenu akciju: napad na žandarmerijsku stanicu u Tušilovicu, Tada je lako ozlijeđen.
U studenom 1941, s vodom dobrovoljaca bivših karlovačkih aktivista, upao je u Karlovac, da iz ruku ustaša otmu Marijana Čavića. Preobučeni u domobranske uniforme, išli su predvečer u grad i otišlo u bolnicu gdje se uhapšeni Marijan Čavić nalazio na liječenju. Akcija — koja je, inače, snažno odjeknula u Karlovcu i okolici — nije potpuno uspjela, pošto su ustaše već ranije Čavića odvele iz bolnice. U toj akciji partizani su ubili dvojicu ustaša i nekoliko talijanskih vojnika i zarobili puškomitraljez. Partizani su imali jednog mrtvog i jednog ranjenog borca, koje neprijatelj nije uspio da zarobi, jer su ih aktivisti odnijeli.
Krajem 1941. godine, Većeslav Holjevac je izabran za političkog komesara Grupe NOP odreda za Kordun i Baniju. Poslije toga, nalazi se na dužnosti političkog komesara, a kasnije komandanta Druge operativne zone. Krajem 1942. godine, postavljen je na dužnost političkog komesara 1. hrvatskog korpusa, i na toj je dužnosti ostao do kraja rata.
U toku rata sudjelovao je u mnogim borbama u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji, a također i u završnim operacijama za oslobođenje Istre i Trsta.
Poslije oslobođenja Zagreba, bio je komandant grada, a potom komandant Vojne uprave Jugoslavenske armije u Istri. Godine 1946. bio je šef Vojne misije FNRJ u Berlinu. Na toj dužnosti je ostao do 1948. godine.
Poslije demobilizacije, bio je ministar za novooslobođene krajeve, ministar rada u vladi FNRJ i ministar saobraćaja u vladi NRH. U razdoblju od 1948. do 1952. godine bio je član CK KPH, a od 1952. do 1963. je bio predsjednik Gradskog narodnog odbora i član Sekretarijata Gradskog komiteta SKH za Zagreb. Umro je u Zagrebu, 11. srpnja 1970. godine, poslije teške bolesti.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugim visokih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 23. srpnja 1951. godine.
titanik @ 17:13 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 15, 2008
Putujemo saonicama. Jurimo snijegom prekrivenim putovima i praporci veselo zveckaju. Mora da se, na prvi pogled, doimamo kao obijesna, jogunasta družina momaka i djevojaka koji se voze na zabavu u susjedno selo. Kad zastanemo, negdje usput, da se odmore i nahrane konji i kočijaši naše karavane, odmah se okupe seljaci, pogledaju nas izbliza i shvate da nismo objesna družina mladih ljudi, nego tužna skupina nepoznatih došljaka iz grada, izmučenih i osakaćenih. Nadomak slobodne zemlje doživjeli smo teške časove. Seljaci klimaju glavama i psuju slabu organizaciju veze koja nije znala dovesti nas zdrave i žive do partizanskog odreda. Neugodno im je što smo tako loše prošli.
U posljednjim saonicama leži Moša. Prije tri dana teško je ranjen u usta i sad mu je naočigled sviju nas naglo otekla glava. Ostavlja dojam čovjeka koji je sasvim blizu smrti. Šapće mi: »Ako za sat-dva ne budemo kod doktora, umrijet ću. Počelo je trovanje.« »Bit ćeš kod doktora za nepun sat, ne boj se!« umirujem ga, iako ni sam ne znam koliko je daleko do bolnice i kakav je tamo liječnik. »Ako umrem, ne zaboravi ženu i malu«, moli me i stišće mi ruku. Ruka mu je vrela i suha. Ima visoku temperaturu.
Naše odredište je selo Brestik. Na nekom raskršću se razilazimo. Moša odlazi u bolnicu, mi ostali nastavljamo put do štaba Odreda. Osmjehnuo mi se na rastanku. Lice mu je tamnoljubičasto, mjestimice gotovo crno i iznakaženo. Njegov osmijeh mogao bi me rasplakati. On je uvjeren da se nikada više nećemo vidjeti. Mi smo još mladi i u danima ilegalne borbe u gradu često smo u šali govorili da ćemo i uoči smrti imati dovoljno snage da se nasmijemo. Sigurno se Moša sjetio tih naših razgovora.
Ostalo nas je petero: Maca Gržetić, Ana Konjović, Žic i ja smo neozlijeđeni; Čikica je lakše ranjen u šaku. Anka Butorac umrla je u kostajničkoj bolnici. Bila je smrtno ranjena; ustaše su je uhvatili i odvezli u Kostajnicu. Za nju je bolje da je podlegla.1
Ne znam hoće li Moša preživjeti. Rana je teška, a on se tri dana ovako ranjen vukao po seoskim stajama i zemunicama, prepušten brizi seljaka. Negdje su pronašli malo hipermangana. Ispirao je ranu, to je bilo jedino liječenje. Ako umre, meni će biti neizrecivo teško i tužno. On je moj drug iz djetinjstva. Ja sam ga doveo u udarnu grupu i zajedno smo izvodili oružane akcije na zagrebačkim ulicama. U našoj grupi nije bilo hrabrijeg i pouzdanijeg čovjeka od Moše. Zajedno smo proganjani, zajedno smo bježali i skrivali se pred ustaškim redarstvom i Gestapom. Zajedno, na istom sastanku, primljeni smo u Partiju. Ranjen je pokraj mene, u času kad se okrenuo prema ustašama koji su nas progonili i povikao »lezi!« Metak gaje pogodio u otvorena usta. Vidio je kako ustaša leži na prtini i gađa u nas. Htio je mene spasiti - zato je viknuo »lezi!«-a sam je stradao. Vukao sam ga satima kroz visok snijeg i nekako, ni sam ne znam kako, uspjeli smo izmaknuti. On je hrabar, vješt, pouzdan i inteligentan. Ako preživi, bit će izvrstan borac. Ako preživi!? Sutra ću ga posjetiti.
Šef bolnice je doktor Krešo. Nije on baš pravi doktor, samo je student medicine, kojega su ovdje u partizanima kratkim postupkom promovirali. Sada, kako sam kaže, nekad s više nekad s manje uspjeha liječi sve bolesti od svraba do tifusa, reže ruke i noge i obavlja sve nužne kirurške zahvate. Što da se radi? Pravi doktori još nisu stigli.
Slučajno se poznajemo iz djetinjstva i ovdje smo se poslije mnogo godina sreli. Kao dječak nosio je dugu plavu kosu, po tadašnjoj dječjoj modi u našemu mjestu.
Sinoć je operirao Mošu. Iz ranjava i zagnojena mesa vadio mu je komadiće smrskanih kostiju, naravno bez narkoze. On je sve to trpio ne pustivši od sebe glasa. Svi u bolnici, i doktor Krešo, tvrde da još nikada nisu imali posla s tako izdržljivim čovjekom.
Njegovo je stanje još uvijek vrlo teško. Cijela desna strana lica je iznakažena. Veli da je veći dio donje čeljusti ispljuvao komadić po komadić u sitnim koščicama. One najsitnije ostatke, koji su se zabili u meso, izvadio je doktor. Teško govori. Moram mu se sasvim primaknuti da bih ga razumio. Uhvatio me za ruku i pokušao se osmjehnuti očima. Ispalo je jako tužno.
»Ako umrem, interesiraj se što je s mojima.«
»Nećeš umrijeti«, odgovorio sam.
Moša ima ženu i trogodišnju kćer. Mala se zove Mercedes. Moši se sviđalo ime Mercedes i tako je djevojčica sa zagrebačke periferije, kći radnika i radnice, stekla čudno, daleko ime za koje nitko u njihovoj okolini nije još čuo. Pred očima su mi njezina majka i ona. Mala je imala svijetlu kosu i uvijek je u jednoj ruci držala veliku crvenu rajčicu, a u drugoj komad suhe slanine. Imala je dobar apetit i bila je bucmasta. I majka i mala Mercedes sada su u ustaškom logoru i teško da će se ikada vratiti. Moša to zna isto tako dobro kao i ja.
Bio je izvanredno lijep i markantan mlad čovjek, pravilnih crta lica i plemenito oblikovane glave. Pogled mu je bio vedar. Iz svake njegove riječi izbijala je inteligencija i ljubav za život. Mnogo se šalio ... I što je od svega toga ostalo? On je iznakažen, na rubu života i smrti, a žena mu i dijete su u ustaškom logoru, iz kojeg se nitko ne vraća. A borba je tek počela. Kakva će biti njegova pobjeda ako preživi rat?

titanik @ 11:57 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 14, 2008
Rođen je 20. juna 1920. godine u selu Tovtrud, Dnjepropetrovska oblast Ukrajinske SSR, u seljačkoj porodici. 




Pošto je 1936. godine završio Srednju, upisao se u Višu pedagošku školu, a kada ju je završio, bio je, 1939. godine, učitelj u seoskoj školi. Ivan Antonovič Bulkin regrutiran je, 1940. godine, u Crvenu armiju i poslat u Ratno-zrakoplovnu školu, koju je završio 1942. godine.
Od 1942. godine lajtnant a kasnije ober-lajtnant, Bulkin se stalno nalazio na frontu kao navigator u jedinicama avijacije dalekog dometa, koje su bombardirale neprijateljske koncentracije trupa i tehnike, željezničke čvorove ...
Početkom 1944. godine, zrakoplovni korpus dalekog dometa, u kojem je služio I. A. Bulkin, dobio je zadatak od sovjetske vlade— da snabdijeva Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije oružjem, municijom, sredstvima za vezu, lijekovima... Uskoro su počeli noćni letovi u Jugoslaviju. Tri ratna druga, koji su činili posadu aviona: komandant aviona, kapetan Aleksandar Managadze, navigator-lajtnant Ivan Bulkin, i strijelac-radio-telegrafist vodnik Petar Boltarčuk, iz noći u noć, polijetali su s aerodroma na tek oslobođenoj teritoriji Ukrajine na jugozapad.
U tim letovima, od I. A. Bulkina tražena je izuzetno velika vještina. Trebalo je dovesti avion točno na cilj, daleko u brdima Jugoslavije, a navigator Bulkin je satima osmatrao noćnom tminom prekrivenu zemlju, tražeći na njoj jedva vidljive orijentire.
Posada aviona, u kojoj je služio I. A. Bulkin, letjela je u razne krajeve Jugoslavije, i svaki put dopremala jugoslovenskim ratnim drugovima od 1.500 do 2.000 kilograma tereta
— automate i municiju za njih, minobacače s minama, protutenkovske puške, poljske radio-
stanice i telefone, lijekove i sanitetski materijal. Posada je sve zadatke uspješno izvršila.
Ističući veliki doprinos sovjetskih pilota davanju pomoći narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, Predsjedništvo AVNOJ-a je, ukazom od 21. juna 1945. godine, proglasilo navigatora ober-lajtnanta Ivana Antonoviča Bulkina narodnim herojem Jugoslavije.
Posle rata, I. A. Bulkin ostao je u ratnom zrakoplovstvu. Kao potpukovnik avijacije, prebačen je u rezervu 1960. godine. Posljednje godine života l. A. Bulkin proveo je u ukrajinskom gradu Bela Crkva, čiji su ga stanovnici šest puta birali za deputata Gradskog sovjeta.

Kao član delegacije Sovjetskog komiteta ratnih veterana, Ivan Antonovič Bulkin je, 1961. godine, posjetio Jugoslaviju, gdje su ga toplo dočekali ratni drugovi i suborci — jugoslovenski veterani.

Ivan Antonovič Bulkin je preminuo 16. septembra 1974. godine, i sahranjen na groblju u Beloj Crkvi.
titanik @ 13:44 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 13, 2008

Rođen je 23. septembra 1914. u Ljubljani, Slovenija. Otac mu je bio građevinski inženjer, Francuz iz Alzasa, do prvog svjetskog rata njemački podanik, Izvodio je građevinske radove u tadašnjim austro-ugarskim zemljama, a kada je, 1918. Alzas ponovo postao dio Francuske, vratio se u domovinu, i razveo od Ernestove majke koja se, posle nekoliko godina, preudala.
Ernest je završio osnovnu školu u Trnovu, predgrađu Ljubljane. Položio je veliku maturu 1935, u Prvoj državnoj realnoj gimnaziji u Ljubljani, i otišao u Francusku, u Bezanson, da kao francuski građanin odsluži vojsku. Poslije odsluženja dvogodišnjeg vojnog roka, odlazi u
Pariz, da na Sorboni studira međunarodno pravo. Ubrzo mu nestaje sredstava za život, jer ga otac nije htio izdržavati, pa se vraća u Ljubljanu, gdje se upisuje na Pravni fakultet.
Kao student, glumio je u amaterskim kazalištima. bio je veoma veseo i važio za duhovitog momka. Francuska vlada ga, 1939, prima u konzularnu službu, i šalje u Beirut. Kada je 1940. Francuska kapitulirala on se, preko Turske, vraća u Ljubljanu, gdje još neko vrijeme radi u francuskom konzulatu. U to vrijeme, već je, u krugu napredne studentske omladine, važio za simpatizera Partije.
U ljeto 1941. godine, Ernest postaje član udarne grupe u Trnovu i učestvuje u mnogim akcijama. Neke su bile loše pripremljene, zbog neiskustva članova grupe. Tako su u jednoj akciji ranili izdajnika, koji je potom policiji dao podatke tko bi sve mogao da bude napadač. Uhapšen je i Ernest, ali se vješto branio i uskoro pušten. Kad je bio već na slobodi, pronašli su nove dokaze, i ponovo htjeli da ga uhapse, ali je on uspio pobjeći i sakriti. Od tada je bio ilegalac.
Izvjesno vrijeme je radio u Reonskom odboru Osvobodilne fronte, odgovoran za rad po vojnoj liniji. Krajem 1941. određen je na rad u VOS-u. Radio je u Specijalnoj obavještajnoj službi, pod neposrednim rukovodstvom Zdenke Kidrič. U to vrijeme već je bio primljen u Partiju.
U proljeće 1941, Zdenka Kidrič je uspostavila vezu s nekim bivšim jugoslovenskim obavještajnim oficirima, koji su se pretvarali da su pristalice borbe protiv okupatora. Oni su, u suradnji s talijanskom policijom, počeli da prate Zdenku i sve one s kojima je održavala vezu. Tako su pratili i Ernesta, koji se po gradu kretao često preodjeven u svećenika.
Marta 1942, karabinjeri su na ulici uhvatili Ernesta s lažnim ispravama. Pronašli su mu i izvještaj o dvojici izdajnika. Sutradan je, na isti način bila uhapšena i Zdenka Kidrič. Uskoro je policija otkrila da su Ernestove isprave lažne, a jedan od izdajnika, o kome je govorio zaplijenjeni izvještaj kod Ernesta, nađen je mrtav, a drugi ranjen. U međuvremenu je Zdenku Kidrič iz bolnice spasila udarna grupa. Sve je to talijansku policiju učvrstilo u uvjerenju da je Ernest važna ličnost u VOS-u. U zatvoru su ga tukli pokušavajući da od njega nešto saznaju, ali uzalud.
Strijeljan je 1. maja 1942, na vojnom strelištu Suhi bajer, u Ljubljani. Nekoliko dana posle strijeljanja, nepoznati talijanski vojnik donio je Ernestovoj majci oproštajno pismo, a posle rata pronađen je i talijanski policijski zapisnik o "slučaju Eypper" u kome se, pored ostalog, navodi da je Ernest, pred strijeljanje, na francuskom jeziku rekao: "Koliko vrijediš, slobodo, zna jedino onaj koji daje za tebe svoj život".
Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. god
titanik @ 14:31 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, siječanj 11, 2008
Ovo mi je prva noć na oslobođenoj zemlji. Upravo je zidna ura melodiozno odzvonila dvanaest, pa ako je bar donekle točna - ta stara seoska zidna ura - mogu sa zadovoljstvom ustanoviti da je počeo nov dan i da još uvijek živim. Danas je dvadeset i deveti siječnja tisuću devetsto četrdeset i druge . . . Velika je stvar živjeti! Velika i vrijedna.
Čovjek je čudna zvjerka! Sve dok mu se ne približi smrt nije svjestan vrijednosti i veličine života. Ali kad osjeti da je smrtna opasnost sasvim blizu, bori se za svaki časak života i razumom i nagonom. Doduše ako ga nemilice i dugo progone te nema više snage, ni tjelesne ni duševne, može izgubiti hrabrost i pomišljati čak na samoubojstvo. Ta neprirodna pomisao ponekad je i posve ozbiljna. Ali čim se progonitelji umore i dopuste progonjeniku da makar samo načas predahne, njegovo se iznemoglo tijelo i izmučena duša odmah oporave i iznova mu se vraća životni polet.
Kako je divno osjećati se sigurnim i bezbrižnim! Vi koji živite u sigurnosti i nemate pravih briga, vi to ne možete ni razumjeti ni osjetiti. Čovjek nikad ne cijeni ono što ima . . . A ja sam zadovoljan i dobro raspoložen. Mogu se, na primjer, ako baš zaželim, raskomotiti, leći u postelju i zaspati tvrdim snom. Grešno je od života zahtijevati više od toga! Ali ja ipak neću spavati. Želim uživati na javi, a ne u snu. Kada spavaš, ništa ne znaš, zapravo i ne živiš. Ne bi li bilo šteta tako upropastiti svoju prvu spokojnu noć?
Je li ova noć uistinu spokojna? Jest, spokojna je, ali samo toliko što niotkuda ne prijeti opasnost. Prvi put poslije dugo vremena niotkuda ne prijeti opasnost! Slobodni teritorij Banije, prekriven debelim pokrivačem snijega koji je zameo sve putove i prilaze, zaista je siguran. I ta spoznaja da nema i da još nekoliko dana neće biti razloga velikom strahu, stvara u meni dobro raspoloženje. Ne mogu ga pokvariti ni tmurne misli, koje se lukavo prikradaju i pokušavaju se nametnuti. Kada bi se nametnule, kada bi pobijedile, nestalo bi dobra raspoloženja. Jer one me vraćaju kući, a razmišljanja o kući rastužuju. Ne treba misliti, treba osjećati. Ne treba se vraćati kući, treba smoći snage za novi život i utješiti se spoznajom da je onima koji su ti najdraži isto tako kao i mnogim drugima u današnjem svijetu. Kako ćeš živjeti i boriti se ako nisi sposoban za takvu utjehu?
Soba je jednostavna, seljačka, sa zemljanim podom. U jednome kutu čeka me pripremljen krevet. Nasred sobe velik četvero uglasti stol, na njemu petrolejska svjetiljka, oko njega tri grubo istesana stolca i uska neudobna klupa s izrezbarenim naslonom. Pored zidne ure s utezima ikona, pred njom gori kandilo koje rasprostire mutno, slabo svjetlo uljevita mirisa i okusa. Svetac na ikoni ima azijatsku fizionomiju: kose oči, ispupčene jabučne kosti i tanke opuštene brkove, kao Tatarin. Trebalo bi da te ikone budu veselije! Pokraj tužnog božjeg ugodnika, pred kojim gori vječno svjetlo, uokvirena fotografija mlada čovjeka u husarskoj odori. Momak se isprsio, brkovi su mu ufitiljeni, husarski, po tadašnjoj modi. To je slika mojeg domaćina iz davnih dana. S druge strane kuhinjski vez: nekoliko smiješnih likova, koji očito predstavljaju kraljevsku obitelj Karađorđevića. Takva izvezena platna s likovima članova kraljevske kuće vise u mnogim seoskim kućama ovoga kraja! Ona bude u meni sjećanja na rodnu kuću i djetinjstvo. I u našoj kuhinji bila su dva slična kuhinjska veza, samo je umjesto likova kraljeva i kraljica, prinčeva i princeza, na jednome bila crvenim koncem izvezena izreka »Marljivost i čednost jest velika vrijednost«, a na drugom »Gdje u kući vel'ka kći, majka lahko dulje spi!« Moje sestre čitale su te poučne i odgojne riječi krivim redom, pa je ispadalo »Gdje u kući majka, lahko vel'ka kći dulje spi!« . . 
Ništa ne znam o ovim ljudima kod kojih sada stanujem. Sudeći po ikoni i kuhinjskom vezu, sigurno su Srbi, pravoslavne vjere, koji na svoj jednostavan način poštuju kraljevsku obitelj koja je pobjegla u inozemstvo, a njih prepustila vlastitu udesu u tom zabačenom selu Brestiku, u glinskom kotaru, poznatom po ustaškim pokoljima . . . Nekoliko kuća dalje smjestio se štab Banijskog partizanskog odreda. Tamo sam večerao, a ovamo su me kasno u noći doveli na spavanje. Čovjek je u životu često samo prtljaga kojom raspolažu drugi. Tako se nekako i ja sada osjećam: u štabu su odredili da se odmaram dok me ne pošalju u oružanu jedinicu.
Vani je oblačno i pada gust, sitan snijeg. Da nisu posvuda naokolo stražari, koji zaustavljaju prolaznike i traže lozinku i odziv, bilo bi dobro malo prošetati. Uvijek sam volio takvo vrijeme. . .
Kad je čovjek ovako sam u sobi, najbolje je da se prepusti maštanju. Sanjariti je ljepše nego sanjati, a neusporedivo ljepše nego razmišljati . . . Ugodno je sjediti u toploj sobi i gledati kako vani prši snijeg. Da sam bar sada negdje u Alpama, u kakvoj maloj, snijegom zametenoj alpskoj kući! Da sjedim tamo s djevojkom koju volim pa da pijuckamo vrelo kuhano vino iz velikih čaša. Ništa ne bismo govorili, ni riječi, samo bismo osjećali. (U tim snijegom zametenim planinskim kućama sada su fašistički oficiri i vojnici. I oni piju kuhano vino i imaju mnogo djevojaka. Ali ne šute i ništa ne osjećaju: ne vole ih. Raspojasano kikoću, pjevaju, plešu i ljube se s djevojkama. Neki misle, da žive, neki su svjesni da bježe od života... Mene bi tamo uočili, bio bih im sumnjiv, odmah bi me uhapsili i ubili).
Mnogo maštam o povratku u Zagreb, poslije pobjede. Takvo je sanjarenje smiješno i djetinjasto, ali i lijepo. Tek je pet dana otkako sam napustio grad, sav sretan što odlazim iz onog prokletog gubilišta, a već sanjam o povratku! Vidim u duhu duge zbijene redove partizana kako čvrstim vojničkim koracima marširaju poznatim gradskim ulicama. Među njima vidim i sebe. Prolazimo kroz špalir građana. Dočekuju nas cvijećem. Mnoge među njima poznajem i pozdravljam ih. I oni prepoznaju mene i mašu mi. To je slavlje! A čas zatim zauzimamo grad jurišom. Naše se kolone sa svih strana nezadrživo slijevaju prema centru. Prašni smo, znojni i krvavi . . . Kako će dugo trajati rat? Još nije pravo ni počeo, a meni ga je već dosta! Tek je prva ratna godina. Vrijeme sporo odmiče. Bit će da sam nepopravljiv optimist. Jer, kako bih inače već sada maštao o svršetku rata?! Da nisam optimist, bio bih uvjeren da ću poginuti i da neću dočekati kraja. Ili bih strahovao da će kraj rata biti takav da je bolje ako ga čovjek ne dočeka. A u mojim mislima kraj rata uvijek je pobjedonosan. Lijepo bi bilo da se vratimo kao oslobodioci i heroji!
Trebalo bi voditi dnevnik, do kraja rata ili do smrti. Naprosto bilježiti sve svoje misli, osjećaje i doživljaje. Ali to nije lako. U ovaj čas zaokupila me ideja da vodim dnevnik, ali - moram biti iskren pa ću priznati - nisam baš posve siguran da mi je namjera dovoljno čvrsta i ozbiljna. Bojim se, počet ću uredno, pedantno i nadobudno, a čim iskrsnu prve poteškoće dojadit će mi i uništit ću sve svoje bilješke. Ustrajnost nije moja vrlina! A možda čak neću ni imati prilike da se bavim tako beznačajnim poslom - da vodim svoj privatni dnevnik. Ovdje nema privatnog života, pa kako da onda bude privatnih dnevnika! Život koji me čeka neće biti pogodan ni da pišem ni da čuvam ono što budem napisao. Bit ću umoran i iscrpljen, bolestan i prestrašen, možda gladan i žedan, možda žalostan i nesretan, pa zacijelo neću imati dovoljno snage da ustrajem. Vjerojatno ću pisati i odustati, opet započeti i opet odustati, prema raspoloženju, prilikama i mogućnostima. Praznine koje tako nastanu ispunit ću, kad mi se pruži prilika, po sjećanju. Imam izvrsnu memoriju. Počet ću odmah . . .
Jučer, u sumrak, na putu do štaba Odreda, došli smo u selo Veliki Gradac. Upravo su pokapali poginula partizana. Naše su saonice zastale i tako smo bili nazočni ceremoniji ratničkog pogreba.
Tmuran siječanjski dan. Nad glavama nisko sivo nebo, puno teških olovnih oblaka. Kasno je poslije podne i već se spušta sumrak. Počinju padati rijetke, krupne pahulje mokra snijega.
U tom sumraku i sivilu selo izgleda vrlo tužno. Spaljene kuće, sa zgarišta strše dimnjaci, goli i sablasni. Na pustim poljanama, prekrivenima čađavim razgaženim snijegom, okupljaju se vrane.
Četa je postrojena pokraj odra. Pokapaju poginulog borca. (Pao je prilikom napada na žandarmerijsku stanicu. Podigao se iza zaklona, zamahnuo rukom da baci bombu, i metak ga je pogodio u grudi).
Poginuli leži u grubo izdjeljanom lijesu od jelova drva. Pokrili ga dvjema zastavama: jugoslavenskom trobojnicom s crvenom petokrakom zvijezdom u sredini, i purpurno-crvenom proleterskom zastavom sa zlatno izvezenim srpom i čekićem u uglu.
Približim se lijesu i pogledam . . . Preda mnom je mladić koji tek što je zakoračio u pravi život. Lice mu voštano-blijedo, gotovo prozirno. Oko sklopljenih očiju stvorili se tamni kolobari. Beskrvne usne otkrivaju jake žute zube. Pogođen je u lijevu stranu grudi, možda u samo srce. Na vojničkom koporanu ostala je osušena krv. Prvi put gledam pomnjivo i izbliza ubijena čovjeka, i to na sam dan dolaska u partizane.
Četa se prestrojava; priprema se za počasne plotune. Lica boraca su ozbiljna i sva nekako siva kao i olovno nebo iznad njih. Koliko su ih već ovako pokopali? Koliko su zajedničkih uspomena i zajedničkih doživljaja imali s ovim poginulim mladićem? Sigurno svaki od njih u ovom času zamišlja sebe na istom ovakvom odru.
Za smrt ovoga mladića znat će samo njegovi najbliži drugovi iz čete, a možda će uskoro i oni poginuti pa neće znati nitko.
Jedan je čovjek drhtavim glasom počeo nadgrobni govor. Plotuni su odjeknuli; jedan za drugim tri plotuna. Vrane su se uznemirile i počele kružiti nad zgarištima. 
Moje raspoloženje je sumorno

IVAN ŠIBL
titanik @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 10, 2008


Rođen je 17. aprila 1913. godine u selu Veliki Gradac, Glina, Hrvatska. Potječe iz siromašne seljačke po rodice. Kao dijete ostao je bez oca i majke, pa je živio s djedom, bakom i stričevom dvanaesto članom porodicom. Kako je morao čuvati stoku, jedva je uspio završiti tri razreda osnovne škole. S 13 godina odlazi od kuće, i zapošljava se na pilani u Dodušima.
Skraćeni vojni rok od 9 mjeseci sluzi 1937, u Prizrenu. Vraća se u selo, gdje na svega tri jutra zemlje zasniva porodicu, ali ga siromaštvo tjera na posao sezonskog radnika i nadničara.
Aprila 1941, u Sisku, u rezervi, saznaje o zločinačkoj ustaškoj organizaciji, doživljava rasulo stare jugoslavenske vojske i s mađarske granice — preko Daruvara, Grubišnog polja, Siska — uspijeva doći do Petrinje, gdje mu ,,Mačekova zaštita" oduzima vojnu opremu i oružje. Iz pritvora u Petrinji, Gigac je pobjegao, i preko Banskog Grabovca došao u selo.

Kako su ustaše još prije ustanka počele masovna zvjerstva nad srpskim narodom Banije, Gigac se sklanja u obližnju šumu Anđelina kosa, kao i mnogi drugi muškarci, i tek povremeno navraća kući. Prije akcije partizana Vasilja Gaćeše na neprijateljsko uporište Banski Grabovac, 23. jula 1941., Petrović učestvuje u odbrani svoga sela od ustaških nasrtaja; 10. augusta 1941, kada Vasilj Gaćeša s grupom ustanika prolazi kroz njegovo selo, Adam stupa u Gaćešin odred. Već u prvim akcijama ističe se Gigac; posebno je zapažen u borbama s ustašama kod sela Maje, gdje zarobljava karabin s 60 metaka. U oktobru 1941, postaje desetar. Tri puta učestvuje u borbi s ustašama na Zrinju; posebno je zapažena njegova smjelost, kao komandira voda, u napadu na ustašku posadu u Dodošima, gdje na čelu grupe bombaša uništava veliku grupu ustaša koja je došla da ubija i pljačka u selu. Hrabri komandir, ubacivši bombe u jednu kuću, uskače u nju i ubija dvojicu poznatih krvnika.
Slijedi napad na žandarmerijsku stanicu u Kralievčanima. u kojem ima zadatak da napadne općinsku zgradu koju je čuvalo nekoliko stražara.
Gigac je upao u zgradu i ubio dvojicu neprijateljskih vojnika, pa iz nje uspio iznijeti dvije puške, 3 pisaće mašine i drugi kancelarijski materijal.
Kao voda bombaške grupe, Petrović je iznenadno upao u željezničku stanicu Bačuga, gdje je ubio 6 ustaša, a petoricu zarobio. Zatim upada u prostorije petrinjskog vodovoda, prethodno ubijajući stražare, i zarobljava 13 domobrana, dvojicu ustaša, i zapljenjuje 11 pušaka i puškomitraljez.

U KPJ primljen je 17. aprila 1942. On je već tada poznat svim borcima i narodu Banije po smjelim akcijama i junaštvu. Na cesti Novi— Krupa, Adam pokazuje osobitu smjelost i junaštvo, kad s jednim borcem pretrčava brisani prostor i dolazi do samog ustaško-domobranskog utvrđenja. Dok je grupa boraca s raznih strana pucala na utvrđenje, Gigac se odjednom pojavio pred neprijateljskom posadom, rekavši im da su opkoljeni i da se predaju. Vidjevši ga pred sobom, tako sigurna, pokazali su bijelu maramicu: 50 domobrana i ustaša je zarobljeno, sa svom ratnom spremom. Od tada, Gigac kao komandir 1. čete 1. bataljona 1. banijskog partizanskog odreda učestvuje u nizu akcija.
Petrović je primjerom učio borce hrabrosti, vodeći brigu o svakom pojedincu. On je primjer sposobnog komandira, zato ga borci vole i cijene.
Kako je ustaško-domobranska posada u Banskom Grabovcu bila velika prepreka u širenju slobodnog područja, domišljati komandir Adam Petrović preobukao je dva voda partizana u domobranske uniforme, i ušao od sela Bačuge u ovo snažno utvrđenje. Tada je zarobio 60 ustaša i domobrana, sa svom ratnom spremom. Zbog blizine drugih neprijateljskih uporišta, Gigcu nije uspjelo uništiti bunker i zgradu Sokolskog doma u kojem je neprijatelj bio utvrđen, ali je to učinio već toga dana navečer, s desetinom partizana.
U Ravnom Rašću sam ulazi u zgradu neprijateljskog utvrđenja, rukama hvata stražara i zarobljava 27 domobrana i ustaša. Slijede akcije operativnog ficira Adama u Štabu 3. bataljona 16. brigade 7. divizije, na Hrvatskom Čuntiću i na Lebrenici, iznad Bosanskog Novog, gdje zarobljava 200 domobrana i ustaša, i 3 Nijemca s većom količinom oružja i municije. U borbama 7. banijske divizije, od Klasnića i Brubnja, Adam vodi usputne borbe do Prozora, a zatim učestvuje u svim bitkama s njemačkim, ustaškim i četničkim snagama u četvrtoj i petoj neprijateljskoj ofenzivi. Veliki junak Banije svjedok je i stradanja svog naroda koji je bio na putu s divizijom. Poslije povratka na Baniju, Gigac je komandant bataljona u 2. brigadi 7. banijske divizije. Učestvuje u svakodnevnim akcijama divizije, a posebno junaštvo pokazuje u borbi, marta 1944, kod Šarenog mosta, blizu Kostajnice. Hrabri komandant, puzeći, došao je na dvadesetak metara od dvojice njemačkih oficira, kao prethodnice, i uspio ih ubiti. Međutim, u brzom naletu Čerkeza je teško ranjen. Ostao je sam, teško ranjen. Imao je samo revolver s dva metka. Otkočio ga je, s namjerom da se ubije ako bi pošli prema njemu. Nije im htio pasti živ u ruke. Kad je čuo riječi drugova. znao je da je spašen. Otpremljen je u partizansku bolnicu, u selo Žirovac. Iako još nezacijeljenih rana, poslije svega 15 dana liječenja, otišao je u bataljon. Ponovno je ranjen kod Sunje, u selu Mala Graduša, i otpremljen u partizansku bolnicu Debelo brdo, kod Brestika, a onda u oslobođenu Glinu, gdje mu je noga amputirana. Tako se Adam Petrović morao zauvijek oprostiti od svog bataljona. Do kraja rata aktivno radi u Općinskom narodnooslobodilačkom odboru Mali Gradac.
Poslije oslobođenja, radi u društveno-političkim organizacijama opčine i kotara Glina. Predsjednik je općinskog odbora SUBNOR-a i rezervnih vojnih starješina. Pored Ordena narodnog heroja i Partizanske spomenice 1941, odlikovan je s više odlikovanja i priznanja.
Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.
titanik @ 20:29 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 7, 2008

Rođen je 1.11.1906 godine u selu Glina Hrvatska. Potječe iz seljačke porodice. Još kao dječak od osam godina ostao je bez oca. Iako je njegov brat Đuro bio stariji, gospodarstvo je vodio Vasilj. Već kao mladić poznat je kao otresit i odlučan. Ljudi su ga poštovali. Često se sukobljavao sa žandarima i štitio sirotinju.
“Kad svi žandari budu Iikvidirani”, govorio je Gaćeša, "tada će tek biti prava sloboda."
Još prije drugog svjetskog rata Vasilj se družio s komunistima svog kraja, pa je i zbog toga često proganjan od tadašnjih vlasti.
Kapitulacija stare jugoslavenske vojske zatekla ga je u Šibeniku u činu rezervnog artiljerijskog podnarednika. Inteligentan i snalažljiv, Gaćeša se uspio, preko Bosne, vratiti kući i donijeti dvije ručne bombe, za koje je znao reći: ,,Trebat će one kao komad hljeba." Već u aprilu i maju 1941. Žandari i ustaše ga svakog dana traže, ali im on vješto izmiče, krijući se u šumama. Saznavši za direktive KPJ o podizanju ustanka, Vasilj ih svesrdno prihvaća. S drugim komunistima svoga kraja okuplja ljude, savjetuje ih da ne vjeruju ustaškoj vlasti i da prikupljaju oružje. Sredinom jula 1941. godine, s Gaćešom je bilo već 30 ustanika naoružanih lovačkim puškama, kuburama kremenjačama i ponekom vojničkom puškom.
Partijsku odluku donesenu u šumi Abez kraj Vrginmosta, 19/20. jula. da počne ustanak na Baniji i Kordunu, provodi već 23. jula, kada s ustanicima raspoređenim u tri grupe napada željezničku slanicu i općinu u Banskom Grabovcu. Uništava posadu, željezničku stanicu, i oduzima 12 pušaka s municijom. Već u ovoj akciji Gaćeša je ostavio snažan utisak na sve borce i ispoljio posebnu prisebnost u situaciji koja je nastala sutradan, bježanjem
naroda od ustaških zlodjela. On okuplja, 24. jula, prvu grupu partizana Banije u Šumarici, kod Jovina groba. Vodi brigu o životu izbjeglog naroda iz sela Vlahovića, Grabovca, Drenovca, Šušnjara i Luščana. U tu
svrhu organizira rad pekara, mlinova, straže, zemunice i druge potrebe za život u Šumi. Dobro je poznavao Baniju. Znao je i od kakvog su materijala kuće građene u pojedinim mjestima, što mu je omogućavalo da planira kako valja izvesti akciju za uništenje neprijatelja.
Već posije nekoliko izvedenih akcija, Gaćešino ime se pročulo u cijeloj Baniji.
Na konferenciji vojno-partijskih delegata Korduna i Banije, u Petrovoj gori, 19/20. septembra 1941, godine, Baniju predstavlja komandant Vasilj Gaćeša. Upravo tog dana primljen je i za člana KPJ. Već 26. septembra 1941 Vasilj govori pred postrojenim borcima pri polaganju partizanske zakletve u Šamarici. Pamte as njegove riječi: Junak će biti onaj borac čiji će moral izdržati sve nedaće u ovom našem pravednom ratu". U septembru je iz okoline Siska došla u Šamaricu grupa partizana-Hrvata, što je imalo izuzetan značaj za razvitak ustanka u ovom kraju. Gaćeša je od prvih dana ustanka pravilno usmjeravao narod Banije, govoreći da se do slobode može doći samo zajedničkom borbom svih naroda Jugoslavije. Pružajući ruku Vladi Janiću Capi, narodnom heroju, rekao je: ,,Ovu četu Hrvala iz Siska što nam je ti dovede u pomoć, nosit će Banija kao malo vode na dlanu dok je Vasilja i dok je Banije." Za kratko vrijeme je uspio da, raznim akcijama, dobro naoruža svoje borce.
Banijci su imali i prvi top koji je napravio seoski majstor Simo Jednak. U napadu su vječito koristili svoje topove, kojih je, krajem 1941, bilo oko dvadeset. Vasilj Gaćeša postao je član GŠH oktobra 1941. godine, na konstituirajućoj sjednici u selu Vučkovići, u Petrovoj gori. On je i član štaba Korduna i Banije. S borcima Banije, Vasilj je u svakodnevnim borbama s neprijateljem, uči ih vojničkim vještinama i prekaljuje u akcijama. Svojim odredom napada ustaško - žandarmerske i domobranske posade u Bačugi, Gvozdanskom Vlahoviću, Malom Gracu, Klasniću, Žrovcu, Obljaju, Zrinju i drugim mjestima. Decembra 1941. godine postaje komandant Banije. O njemu narod pjesme pjeva. On organizira. i prve NOO na području Banije. Njegovo prisustvo medu borcima davalo je osjećaj hrabrosti i nepobjedivosti. Pod njegovim vodstvom bili su uvijek spremi ići u borbu, ne znajući strah pred neprijateljem.
Posebno teške ali uspješne borbe vodi zimi i u rano proljeće 1942, iako je sve jedinice uputio preko Une za Bosnu, Vasilj s proleterskom četom i junakom Banije, Demonjom, nanosi neprijatelju teške poraze na Baniji. Aprila 1942, Gaćeša je poslije postavljene zasjede ustašama u Trnovcu, otišao sa svojim izmorenim, izgladnjelim i promrzlim borcima u selo Brubanj. Tu je u noći 29. aprila, opkoljen od ustaša sa jednim vodom boraca.
Prsa u prsa našao se junak s neprijateljem na vratima kuće. To je omogućilo dijelu boraca da skoče kroz prozor i da se izvuku iz postavljene klopke. Pao je legendarni junak Banije sa svojih 9 boraca. Njegovo tijelo prenijeto je u Trnovac u podnožje Šamarice, i 1. 05.1942, sahranjeno uz počasni plotun Demonjine proleterske čete.
Narod Banije nije zaboravio komandanta Vasilja Gaćešu. Njegovo ime nosila je u svim bitkama 1. brigada 7. udarne banijske divizije.
Narodnim herojem proglašen je 6. decembra 1944 godine.
titanik @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 6, 2008

Rođena je 15. oktobra 1921. godine u selu Purgariji, .Jastrebarsko, Hrvatska. Potječe iz seljačke porodice. Osnovnu školu je završila u Okiću, a gimnaziju u Zagrebu. Poslije završetka gimnazije, upisala se na Agronomski fakultet. Već u Srednjoj školi, 1938, Milka postaje član SKOJ-a. Na fakultetu je, zbog svoje aktivnosti u omladinskom pokretu, brzo zapažena. Zato je već na prvoj godini studija izabrana za sekretara skojevske grupe. Predsjednik je i Odbora za skupljanje narodne pomoći. S grupom skojevaca, Milka je prikupila i upakirala stotine paketa hrane za Crveni križ — za učesnike španjolskog građanskog rata, i ispisala niz čestitki koje su im upućene u logore u Francuskoj. Aprila 1941, ustaše joj zabranjuju prisustvovanje predavanjima na fakultetu; po zadatku Partije odlazi u rodni kraj, gdje se povezuje s partijskom organizacijom u selu Horvati. Tu postaje i član KK SKOJ-a za Jastrebarsko i Samobor. U svom selu, Okiću, osniva skojevsku grupu. U junu, naročito poslije napada Njemačke na SSSR, ustaše je traže da je uhapse, ali se Milka uvijek uspješno sklanja, zahvaljujući vjernom narodu svoga sela, koji je štiti i svakodnevno obavještava o kretanju ustaša.
I onda kada joj ustaše hapse roditelje i sestre, prekaljena skojevka se ne koleba. Svjesna da s fašistima nema pogodbi, ona ilegalno odlazi u Zagreb, gdje se povezuje sa skojevskom i partijskom organizacijom. Tu krajem juna 1941. postaje član Gradskog komiteta SKOJ-a i član KPJ. Ona organizira i učestvuje u akcijama skojevskih organizacija u pripremanju i vršenju diverzantskih akcija, u pisanju parola, u uništavanju ustaških i njemačkih plakata-proglasa, i svesrdno radi na okupljanju napredne omladine protiv okupatorske i ustaške vlasti. Krajem oktobra 1941, odlazi iz Zagreba, preko Karlovca, u partizane, u Petrovu goru. Tu ubrzo postaje Član OK SKOJ-a za okrug Karlovac, i neumorno radi na stvaranju i organizacionom jačanju omladinskih organizacija na Kordunu. Učestvuje i u akcijama partizanskih odreda, i na taj način ličnim primjerom usmjerava omladinu u narodnooslobodilačku vojsku.
Aprila 1942. odlazi, s grupom partizana, po odluci CK KPH, s Korduna na područje Pokuplja i Žumberka, da u tim krajevima razvija NOP i da u neposrednoj okolici Zagreba, gdje se osjećao jak utjecaj Mačekove izdajničke politike, mobilizira hrvatski narod za oružanu borbu protiv okupatora i kvislinga. Milka u Žumberku postaje zamjenik političkog komesara 1. žumberačke čete. S jednim vodom čete i narodnim herojima Milanom Mraovićem Simićem i Pavlom Videkovićem vrši česte diverzantske akcije na pruzi Zagreb — Karlovac,
uništava pojedina ustaška uporišta, šireći partizansku bazu sela Okića i Horvata. U Hrvatskom Leskovcu, zajedno s Milanom Mraovićem Simićem, razoružava željezničku stražu i zarobljava 9 domobrana sa 6 pušaka. Već poslije nekoliko borbi, postaje komesar 3. čete bataljona "Josip Kraš", s kojom vrši svakodnevne akcije u neposrednoj blizini Zagreba. Njena četa je kovač bratstva i jedinstva. U njoj su Hrvati i Srbi — sinovi Korduna, Zagreba, Pokuplja i Žumberka. Sa svojom četom uništava nekoliko vozova kod Zdenčine i Horvata, a u jednom od njih zarobljava dva policijska agenta i talijanskog vojnog atašea.
Milka je vješto manevrirala svojom četom, iznenađivala neprijatelja i pojavljivala se tamo gdje se najmanje nadao. Takva smionost stvarala je kod ustaša i domobrana veliku paniku i prisilila ustaške vlasti da za izvjesno vrijeme, u augustu 1942. godine, obustave noćni saobraćaj na pruzi Karlovac — Zagreb, od 20 do 5 sati.
U novembru 1942. godine ova djevojka, u narodu poznata po velikoj hrabrosti i smjelosti, komesar na području Žumberka, Pokuplja i neposredne blizine Zagreba, postaje i član OK KPH za Pokuplje.
Upravo u to vrijeme, Milka po zadatku Partije drugi put napušta svoj kraj i odlazi na Kordun, gdje postaje sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku. Kao omladinski rukovodilac obilazi područje Korduna, Like, Pokuplja, Žumberka, Slavonije, Podravine i Kalnika, neumorno radeći na stvaranju organizacije SKOJ-a na terenu i u partizanskim jedinicama. Godine 1943. Milka je birana za predsjednicu Saveza antifašističke omladine Hrvatske. Nije bila rijetkost vidjeti je sa skojevcima i u raznim oružanim akcijama. Poznata je po spremnosti da krene na svaki put, u svako doba, i da prođe teritorij za koji se znalo reći: "Tuda nitko proći ne može". Uvijek je nalazila snage i mogućnosti za izvršenje postavljenog zadatka. Učesnik je 1 kongresa USAOJ-a, 1942, u Bihaću, i II kongresa USAOJ-a, 1944, u Drvaru.
Poslije oslobođenja zemlje, birana je na području Jastrebarskog i Samobora za narodnog zastupnika Sabora NRH i poslanika Savezne skupštine u pet saziva. Završila je Ekonomski fakultet, bila je podsekretar u Saveznom sekretarijatu za robni promet, predsjednik Saveznog komiteta za turizam, Član SIV-a, član Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske, 20 godina je član CK KPH.
U toku NOR-a bila je vijećnik l, II i III zasjedanja ZAVNOH-a.
Živjela je u Zagrebu i bila je član Predsjedništva Republičkog odbora SUBNOR-a Hrvatske.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašena je 23. jula 1953. godine.
titanik @ 21:08 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 5, 2008
Među prvim ustanicima na Kozari, jula 1941, bio je i Mirko Goga, a tri mjeseca kasnije, poslije oslobođenja Turjaka, došla je u grbavačku četu i Savka, njegova drugarica. I dok su oni svijali partizansko gnijezdo pod Kozarom, dva njihova sina, šestogodišnjeg Vasu i četvorogodišnjeg Nedeljka, čuvala je baka, kao što se to obično dešava kad mladi roditelji nekud otputuju. Ali kad je 1942. počela ona teška ljetna ofanziva i žestoke borbe na Petnaestom kilometru, nadomak njihove kuće, i baka je sa djecom morala da se povuče dublje u Kozaru. Na proboju obruča, na Patriji, otac je poginuo. Ni majka nije prošla. Svoje oružje je zakopala i djecu pokušala da sakrije u šumi, ali u tome nije uspjela. Zarobljeni su i sprovedeni u logor. U Jablanicu baka je umrla.
Kada su joj u sabirnom logoru Mlaka oduzeli djecu, Savka je počela da smišlja plan za bjekstvo.
Primjetivši da ustaška straža oko logora ne čuva obalu Save, riješila je da to iskoristi. Nije dugo oklijevala. Kada je jedne noći kiša počela da lije kao iz kabla, skliznula je u rijeku i zaplivala. U prvom šipražju izišla je na istu obalu i produžila kroz posavsku šumu. U slavonskom selu Vrbovljanima ostala je samo toliko koliko je trebalo njenim poznanicima da joj pribave potrebne isprave za put, u potragu za djecom.
Bio je četvrtak, 17. septembar 1942. — dobro se sjeća majka — kada je pronašla sinove u jednoj baraci dječjeg logora u Sisku. Vaso se još nekako držao, ali Nedeljko je bio u očajnom stanju, niti je mogao da hoda, ni glavu drži upravno. Sa potvrdom koju joj je dao Ante Dumbović, činovnik u logoru, uspjela je da izvuče djecu iz Siska.
Na Kozari je Savka, kao odbornica, dočekala kraj rata, a nešto kasnije i kolonizaciju u Inđiji gdje i danas živi.
Osnovnu školu Nedeljko je završio u Inđiji, a Srednju građevinsku i Školu za likovne umjetnosti u Beogradu.
U Profesorskoj koloniji, u jednom potkrovlju, ima atelje. On je pretrpan portretima najdražih, Silvije i Anete, sedamnaestogodišnjih kćerki — bliznakinja, majke, supruge Vere, autoportretima, kopijama srednjevjekovnih fresaka, pejzažima s Kozare i skicama na temu rata koji je oteo dio njegovog djetinjstva. U posljednje vrijeme ga više privlače vajarstvo, sitna plastika i dizajn.
Nedeljko Goga, slikar i vajar, radi tiho i uporno.




Nedeljko Goga: Protiv militarizma



Nedeljko Goga, rođen 9. jula 1937. u Vrbaškoj kod Bosanske Gradiške, slikar i vajar, živi i radi u Beogradu.

titanik @ 08:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 2, 2008

Rodjen je 18.10.1892. godine u Zlataru u Hrvtskom Zagorju. Srednju skolu zavrsio je u Zagrebu, a studije medicine zapoceo je u Gracu (1911- 1914). Prekinuo ih je zbog pocetka I svjetskog rata , tada je mobilizovan u austro-ugarsku vojsku kao sanitetski tehnicar. Poslat je na ruski front gdje je zarobljen kod  Psemisla. Kao zarobljenik prijavio se  u srpski dobrovoljacki korpus 1916. Ucestvovao je u borbama na Dobrudzi. Poslije februarske revolucije 1917. godine stupio je u rusku armiju. Napustio ju je i stupio u jugoslovenski bataljon u Kijevu. Ovaj bataljon prebacen je u Sibir. Dobio je ime „Matija Gubec“.
Tu u Tomsku prisao je Lenjinovioj boljsevickoj partiji. Agitovao je puk na stranu Crvene armije. U ljeto 1920.godine postao je clan Ruske KP boljsevika. Iste godine otisao je u Moskvu gdje je ucestvovao u frormiranju skole za „crvene komandire“ za jugoslovene ucesnike oktobarske revolucije. U toj skoli drzao je politicku nastavu i bio sekretar partijske celije. U avgustu 1921 vratio se u jugoslaviju, gdje se ukljucio u pokret i postao clan tada ilegalne KPJ. nastavio je studij medicine. Zavrsio ga je 1924. Radio je u Kraljevici, Trogiru, Gospicu itd. U svim tim mjestima ucestvovao je u radu KPJ.  sa josipom Brozom titom sreo se u Kraljevici.
Proganjan je i hapsen od strane policije. Ona je nastojala da ga onemoguci u revolucionarnom radu. Drugi put druga Tita sreo je u Zagrebu, kada ga je po zadatku partije posjetio u Lepoglavi. Sud za zastitu drzave osudio ga je na dvije godine  1932.godine. nastavio je i dalje da radi.  Ucestvovao je u strajku poliotickih zatvorenika, zato mu je povecana kazna za 2 godine.
Po izlasku  sa robije radi na organizovanju ilegalnih punktova  za slanje dobrovoljaca u Spaniju.  Radio je na uredjivanju ilegalnog „Vijesnika“. Ucestvovao je na  Osnivackom kongresu KP hrvatske u ljeto 1937. gdje je izabran za clana CK KP Hrvatske.
U martu 1941 pred napad Njemacke na Jugoslaviju uhapsen je zajedno sa Ognjenom pricom i Otokarom Kersovanijem. Iz zatvora je izasao pred sam njihov dolazak.  Po zadatku KPJ otisao je kod komadanta zagreba da trazi oruzje da se odupru neprijatelju. Njegov zahtjev je odbijen.
Ucestvovao je na majskom savjetovanju u zagrebum gdje su donijete odluke o pripremi ustanka. Po zadatku isao je u Moslavinu i9 Sloveniju da tamo organizuje ustanak.  U  jesen 1942,presao je na slobodnu teritoriju Like i Korduna. Tu su bili  GS NOV i POJ Hrvatske i i CK KP Hrvatske.
Od prvih dana ustanka dao je veliki doprinos u organizovanju  narodne vlasti, jedan od osnivaca je ZAVNOH-a. Bio je vjecnik I i II zasjedanja AVNOJ- a.
Poslije oslobodjenja vrsio je najodgovornie zadatke u drustvenom politickom zivotu Hrvatske i Jugoslavije.  Bio je clan savezne vlade, a zatim predsjednik  Savjeta za narodno zdravlje, clan SIV-a, clan CK SKH, clan CK SKJ ( na V, VI i VII kongresu) , clan Saveznog SSRNJ, predsjednik jugoslovenskog crvenog kriza, i Savjeta Federacije.
Nosilac partizanske spomenice  1041, Ordena junaka socijalistickog rada i vise domacih i stranih odlikovanja. Narodnim herojem proglasen je 27.11.1953.


titanik @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare